Alexander Brüggemann: Prije 25 godina umro je kardinal Yves Congar

Genijalni teolog Yves Congar je uvijek iznova nailazio na prepreke: rat, crkvenu marginalizaciju i na kraju narušeno zdravlje. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom u jesen 1994. godine. Bilo je to kasno priznanje i posljednji korak njegove rehabilitacije.

Francuski dominikanac Yves Congar podnosio je mnoge udarce, no ipak je postao jedan od najvažnijih teologa 20. stoljeća. Prije 25 godina je, 22. lipnja 1995., umro u Parizu u dobi od 91 godine. Congar je – iako ne uvijek istaknut u prvom planu – jedan od najaktivnijih dizajnera Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.). Koncilski papa Pavao VI. (1963.-1978.) je čak izjavio da je ovaj dominikanac imao najveći utjecaj na njegova a i koncilska promišljanja. Središnja misao redovnika bila je shvaćanje Crkve kao “Communio” (zajednice vjernika) i kao hodočasničkog “naroda Božjeg” kroz vrijeme, reformu Crkve i ekumenski dijalog.

U francuskoj teologiji 20. stoljeća Congar se spominje u istom dahu s njegovim učiteljem i redovničkim bratom, duhovnim pionirom “svećenika radnika Marie-Dominique Chenuom (1895.-1990.), kao i s isusovcima Henri de Lubacom (1896.-1991.) i Jean Danieloum (1905.-1974.). Svi oni djeluju pod oznakom “Nouvelle Théologie” (Nova teologija), koja je od 30-ih do 50-ih godina argumentirano kritizirala tradicionalnu rimsku skolastičku teologiju, odnosno neoskolastiku,  istražujući odnos povijesti i istine. Neformalni pokret je prihvatio otvorenost za dijalog sa suvremenim svijetom o pitanjima teologije a zanimali su se i za biblijsku egzegezu, umjetnost, književnost i misticizam. Osim spomenutih, teolozi koji se obično povezuju s “Nouvelle Théologie” su i Pierre Teilhard de Chardin, Hans Urs von Balthasar, Karl Rahner, Hans Küng, Edward Schillebeeckx, Louis Bouyer, Jean Mouroux, Henri Bouillard i Joseph Ratzinger (kasnije papa Benedikt XVI.). Spomenuti su imali značajan utjecaj na reforme koje je donio Drugi vatikanski koncil, a razišli su se tek nakon koncila, početkom 1970-ih.

Njegova glavna tema je prevladavanje crkvenih raskola

Congar je rođen 8. travnja 1904. u Sedanu na istoku Francuske. U djetinjstvu je bio u kontaktu s protestantima i nekršćanima. Njegova odluka da se pridruži dominikanskom redu sazrela je nakon prvih teoloških studija u Parizu, za vrijeme služenja vojnog roka u Mainzu u Francuskoj. Ubrzo nakon svećeničkog ređenja 1929., Congar je započeo svoja aktivna predavanja i publikacije. Od 1931. godine profesor je dogmatike na dominikanskoj visokoj školi Le Saulchoir. Njegova najvažnija tema bila je prevladavanje crkvenih raskola. 1934. godine je na raspravu pozvao evangeličkog teologa Karla Bartha. Congarovo prvo veliko djelo “Odvojeni kršćani” (1937.) smatra se prekretnicom ranog ekumenizma.

Njegovo teološko djelovanje iznenada je prekinuo Drugi svjetski rat. Gotovo pet godina proveo je u zatočeništvu u Njemačkoj. Tek nakon toga mogao je ponovno pokrenuti svoje teme: liturgijski pokret, razgovor s protestantima, pitanje svećenika radnika.

Potonje je dovelo do još jednog dubokog rascjepa 1954. godine. Kad je crkveno vodstvo poduzelo akciju protiv francuskih “lijevih katolika” i zabranilo svećenike radnike, Congar je, kao i ostali dominikanci, osumnjičen za “modernizam” te mu je bilo zabranjeno da predaje i objavljuje. Svoje “izgnanstvo” proveo je u Jeruzalemu i kao knjižničar u Cambridgeu. Inovativni je mislilac ovo vrijeme kušnje vidio kao vježbu u “aktivnom strpljenju”. Umjesto da se povukao uvrijeđen, iskoristio je te godine za nastavak studija, što se isplatilo na Koncilu. Papa Ivan XXIII. (1958. – 1963.) imenovao ga je 1960. u pripremno povjerenstvo crkvenog koncila s Henrijem Lubacom, što je bila poluslužbena rehabilitacija.

Na Koncilu Congar je kao peritus (savjetnik) održao bezbroj tehničkih rasprava u koncilskim pripravnim tijelima i u pozadini. Podržao je, primjerice, mnoge važne impulse za pastoralnu konstituciju Gaudium et Spes o Crkvi u suvremenom svijetu te za dekret o vjerskim slobodama. Zaslužan je i za oživljavanje drevnog koncepta “kolegijalnosti biskupa”. To je jedan od razloga zašto je Congar, unatoč dobroj osobnoj relaciji s papom Montinijem, poslije Koncila sumnjao u geste Pavla VI.: “Postojao je samo Papa. Bio je ustoličen poput vladara. Sve je bilo povezano s njim. Izgledao je više kao da je iznad Crkve, nego da je u njoj”.

Treća prepreka

Kad se činilo da je konačno došlo Congarovo vrijeme, stigla je treća prepreka, ovaj put njegova bolest leđne moždine. Ubrzo je bio ovisan o invalidskim kolicima. Za razliku od drugih pionira Koncila, Congar se nije sramio crkvenih političkih struja sljedećih godina: on je ostao otvoren teologiji oslobođenja kao i novim duhovnim pokretima. Njegovi su dnevnici važni izvori za povijest teologije u 20. stoljeću.

Prošlo je mnogo godina bolesti uz sve manju aktivnost, a onda je u jesen 1994. godine papa Ivan Pavao II. svog sjajnog sugovornika iz koncilskog vremena imenovao kardinalom. Bilo je to kasno priznanje i posljednji korak njegove rehabilitacije. Devedesetogodišnjak više nije mogao putovati u Rim, primio je to imenovanje iz svog bolesničkog kreveta. Kao časnik i veteran, Congar je svoje posljednje godine proveo u vojnom invalidskom domu u Parizu.

Fratellanza umana (22.06.2020.)