Bernice King: Papa i moj otac ujedinjeni su istim snom

Bernice King, kći Martina Luthera Kinga (1929.-1968.), za vatikanske medije L’Osservatore Romano i Vatican News govori o nenasilnoj borbi za jednakost. Naglašava posebnu harmoniju pape Franje i njenog oca. “Moramo više učiti jedni o drugima, naučiti više o stanju čovječanstva, naučiti kako – da upotrijebim riječi moga oca – ‘živjeti zajedno kao braća i sestre’, kako ne bismo zajedno propali kao budale; i naučiti kako nastojati uništiti nepravdu i nečovječnost bez toga da uništavamo jedni druge. Vjerujem da je to put nenasilja” – kazala je. Donosimo cjelovit prijevod intervjua na hrvatski jezik

1

 

Bernice King, kći Martina Luthera Kinga (1929.-1968.), za vatikanske medije L’Osservatore Romano i Vatican News govorio nenasilnoj borbi za jednakost. Naglašava posebnu harmoniju pape Franje i njenog oca. “Moramo više učiti jedni o drugima, naučiti više o stanju čovječanstva, naučiti kako – da upotrijebim riječi moga oca – ‘živjeti zajedno kao braća i sestre’, kako ne bismo zajedno propali kao budale; i naučiti kako nastojati uništiti nepravdu i nečovječnost bez toga da uništavamo jedni druge. Vjerujem da je to put nenasilja” – kazala je. Donosimo cjelovit prijevod intervjua na hrvatski jezik.

Afroamerička zajednica jučer je slavila Juneteenth, dan spomena na 19. lipnja (June Nineteenth) 1865. godine kada je proglašen kraj ropstva i kada su vojnici Unije stigli u Galveston u Teksasu i proglasili kraj Građanskog rata. Ova obljetnica, koja za milijune američkih crnaca predstavlja Freedom Day, ove godine proživljena je u posebnoj klimi zbog protesta koje je pokrenulo barbarsko ubojstvo Afroamerikanca Georgea Floyda. O posvećenosti ravnopravnosti, kulturi mira i vrijednosti nenasilja, razgovarali smo s Bernice Albertine King, kćerkom Martina Luthera Kinga jr. Strastvena aktivistkinja za ljudska prava poput njenog oca i predsjednica King Center u Atlanti, Bernice Albertine vidi veliku harmoniju njenog oca i pape Franje s kojim se tijekom 2018. godine dva puta susrela u Vatikanu.

P. – Ne samo Sjedinjene Države, nego je i cijeli svijet ostao šokiran smrću Georgea Floyda. Smatrate li da se ovaj put konačno može dogoditi promjena koja se – nakon toliko smrti Afroamerikanaca – već trebala dogoditi?

O. – Mislim da je svijet već bio dovoljno napet zbog pandemije Covida-19 pa je tako video koji prikazuje kako je George Floyd ubijen na onaj ciničan i okrutan način postao prava optužba protiv dominizma u Americi i svijetu. Čini se da su milijuni širom svijeta shvatili – kako je moj otac rekao – da se “suočavamo sa žestokom hitnošću «sada»”. Snage reda, organizacije i udruge vjerske inspiracije obraćaju se crnačkim vođama tražeći odgovor na pitanje: “Što trebam učiniti da se spasim?”. Neke udruge pružaju nevjerojatne resurse organizacijama čija se djelatnost usredotočuje na socijalnu pravednost i jednakost rasa. Druge se organizacije pitaju kako stvoriti klimu kulture koja vodi istinskoj rasnoj jednakosti, od menadžmenta pa do poduzeća koja daju prednost zapošljavanju manjina. Mnogi odjeli snaga reda propitkuju svoje politike; neki od njih već su počeli razmišljati o tome kako se može i treba truditi oko zajednice, kako taj trud treba nadilaziti rad policije, te shvaćaju brigu za socijalne službe. Mislim da će ovoga puta reakcije i odgovori biti širi i strastveniji, a puno će se više bijelaca – više nego ikad prije – pridružiti prosvjedima. Ako budemo sve više ujedinjeni i usmjerimo svoju pozornost na strateške ciljeve, zasigurno ćemo biti učinkovitiji za stvar pravde.

P. – Iza “očitog” rasizma koji je vidljiv u takvim tragičnim situacijama, postoji još jedan oblik “rasizma koji nije na naslovnicama novina”: rasizam na poslu, u obrazovanju, u životnim uvjetima. U Sjedinjenim Državama, Covid-19 je utjecao na afroameričku zajednicu daleko više nego na zajednicu bijelaca. Kako se može pobijediti taj “nevidljivi” rasizam?

O. – Prije svega želim reći da je problem što ljudi odbijaju vidjeti što to čini nevidljivim sistemski i institucionalni rasizam. Što više želimo vidjeti i što više želimo napraviti promjene, to će biti očiglednija destruktivna i dehumanizirajuća priroda rasizma. Vjerujem da je prvi korak u pobjedi nad rasizmom odbijanje zatvaranja očiju te prikupljanje informacija o problemima i educiranje o temeljnim uzrocima i manifestacijama rasizma. Informiranje i odgoj su prvi i drugi korak nenasilne društvene promjene. Zatim, mislim da bismo se trebali obvezati raditi ono što moj otac u svojoj knjizi “Where Do We Go From Here: Chaos or Community?” opisuje kao “naš neugodni zadatak”: rekao je da moramo “otkriti kako organizirati svoju snagu u uvjerljivu silu tako da vlada (i ostale institucije i sustavi vlasti) više ne mogu izbjeći naše zahtjeve”.

Martin Luther King je 28. kolovoza 1963. ispred Lincoln Memorial u Washingtonu održao svoj povijesni govor “I have a dream”

P. – Prije 57 godina Vaš otac je održao povijesni govor, “I have a dream” – Imam san. Taj se san još uvijek čini daleko od ostvarenja, ali svi kažu da se tog sna ne može odustati. Što bi Vaš otac danas učinio u situaciji poput ove koju proživljavamo?

O. – Vjerujem da bi se moj otac vodio svojom filozofijom nenasilja, koja je bila u skladu s njegovim nasljedovanjem Krista. Mislim da bi nas to podsjetilo kako smo došli do ove točke, na priču o nasilju, rasizmu i nepravdi tj. koja prožima naš narod i ono što je on nazvao “domom svijeta”. Zatim bi se obratio mladima te bi podržao njihovu opredijeljenost za prosvjed, sa strategijama koje podržavaju organizaciju i mobilizaciju za promicanje održivih i nenasilnih društvenih promjena. Zatim bi tražio od “influencer”-a na polju politike, umjetnosti, medija, zabave, kaznenopravnog sustava, zdravstva i obrazovanja da zajamče jednakost i pravdu među rasama. Od Crkvi bi također zatražio da svoje ispovijedanje vjere usklade s djelima koja stvaraju pravedne i jednake okolnosti za ljude crne i smeđe boje kože, za ekonomski marginalizirane zajednice, ali ne samo u Sjedinjenim Državama, nego u cijelom svijetu. I opet, kao što je to učinio toliko puta, ponovio bi da se nasilje ne može liječiti nasiljem, jer to je – kako je rekao – spuštajuća spirala. Svakako mislim da bi on od nas zahtijevao da prihvatimo nenasilje – jer je ono strateško, hrabro, usmjereno na ljubav i organizirano – kako bi se izgradila Zajednica ljubavi, a to uključuje iskorjenjivanje onoga što je nazvao “Trostrukim zlom”, i to jest rasizam, siromaštvo i militarizam.

P. – Nakon smrti Georgea Floyda, papa Franjo je uputio snažan apel, ističući da ne smijemo zatvarati oči pred rasizmom. Istodobno, podsjetio je da nasilje vodi samo do samouništenja. Kako ste prihvatili ove riječi koje su tako snažno u skladu s riječima Vašega oca?

O. – Slažem se s papom Franjom: nasilje vodi samo do samouništenja. Sredstva koja koristimo moraju biti u skladu s ciljem kojeg želimo postići, a ako je taj cilj mir, mi sigurno ne možemo postići mir nasilnim metodama. I to je sigurno u skladu s razmišljanjem moga oca. Tvrdio je – jer je vjerovao, kao što vjerujem i ja – da je “nenasilje odgovor na ključne političke i moralne probleme našeg vremena”. U svom posljednjem govoru – “I’ve Been To The Mountaintop” – koji je održao navečer prije nego što je ubijen, rekao je: “Više nije pitanje izbora između nasilja i nenasilja u našem svijetu; sada je pitanje izbora između nenasilja i nepostojanja. Eto gdje smo danas”. A na istom smo i danas. Suočeni smo s izborom između kaosa i zajednice. Prihvatimo li nasilje, biramo kaos, koji će u konačnici dovesti do samouništenja našeg “svjetskog doma”. Ako prihvatimo nenasilje moći ćemo napredovati u izgradnji pravednijeg, ravnopravnijeg, humanijeg i mirnijeg svijeta.

P. – Martin Luther King je rekao da je pravda “u svom najboljem obliku ljubav koja ispravlja sve što se protivi ljubavi”. Ovo je srce poruke nenasilja, personificirane u Vašem ocu. Kako izgraditi “revoluciju nježnosti”, kako je naziva papa Franjo?

O. – Vjerujem da ostvarenje “revolucije nježnosti”, kako je naziva papa Franjo, ili “revolucije vrednota”, kako je govorio moj otac, ovisi o mjeri u kojoj shvaćamo da takva revolucija uključuje proces svijesti. Moramo više učiti jedni o drugima, naučiti više o stanju čovječanstva, naučiti kako – da upotrijebim riječi moga oca – “živjeti zajedno kao braća i sestre”, kako ne bismo zajedno propali kao budale; i naučiti kako nastojati uništiti nepravdu i nečovječnost bez toga da uništavamo jedni druge. Vjerujem da je to put nenasilja. “Kingian Nonviolence”, ono što “The King Center” naziva “Nonviolence365™️”, metoda je razmišljanja i djelovanja koja uključuje šest principa i šest koraka koji nas mogu voditi u ovoj revoluciji.

P. – Pokret “Black Lives Matter” zahvatio je cijeli svijet. Mnogi ljudi, posebice mladi, protestiraju protiv rasizma i rasne diskriminacije u mnogim europskim glavnim gradovima, pa i u drugim zemljama. Koje su vaše nade za budućnost? Mislite li da ćemo svi moći napraviti korak naprijed u izazovu ljudskog bratstva?

O. – Uvjerena sam da ćemo moći iskoristiti svoju energiju da se usredotočimo na krajnji cilj, a to je izgraditi Zajednicu ljubavi, a to nije utopija. Kao što je rekla moja majka, Coretta Scott King, “Zajednica ljubavi je realna vizija društva koje se može izgraditi, društva u kojem postoje problemi i sukobi, ali koji se mogu riješiti mirnim putem i bez gorčine. U Zajednici ljubavi, briga i suosjećanje vode političke inicijative koje podržavaju uklanjanje, na globalnoj razini, siromaštva i gladi te svih oblika predrasuda i nasilja”. Ako je to naš zajednički cilj, odlučan i konačan, onda vjerujem da ćemo moći ići stazom nenasilja kako bismo ga ostvarili. Imamo sposobnost i ogromnu strast da to učinimo. Sada moramo upotrijebiti svu našu volju na akciju kako bismo izgradili Zajednicu ljubavi.

Autor: Alessandro Gisotti, Vatican News

Izvor: Fratellanza umana (20.06.2020.)

1 komentar
  1. Joso Lazanja kaže

    Vrlo je lako govoriti o onome sto nas boli. Tesko je naci odgovarajuci lijek. Nekada ga neznamo primijeniti.
    Svi imamo svoja stajalista o tome kako bi Svijet trebao biti uskladen. Rijetko tko od nas ikada izrazi svoje stajaliste, o tome kako preurediti postojece, sto je to sto bi cinili oni nezadovoljni sa sadasnjim.
    Ono sto je presudujuce, da bi ljudi zivjeli u skladu i miru, jest Ljudska Narav. Mi smo nama Prvi. Sve ostalo je “ono naknadno”. Takvima nas je Bog stvorio, a dok budemo mogli “ljubiti svoga bliznjega”, proci ce jos mnoge generacije.
    Pogledajmo samo to sto je rekao Isus: “Ljubi…”, ali kada je dobio pljusku, nije okrenuo “i drugo…” On se okomio na napadaca i trazio obrazlozenje.
    Racizam je nesto slicno ovome: “Ja nisam zadovoljan s mojim stanjem. To nije moja greska. Zato je kriv netko drugi. Krivci su oni koji imaju mnogo. Ja sam im zavidan jer i ja bih htio imati kao oni. Moje nije da to popravim. To moraju uciniti ‘odgovorni’. Da bi ja sto jace ovo naglasio, ja odabirem najodurniju rijec kojom te opisivam, Ti si Racist…”
    Nismo li mi svi Racisti, jer volimo ono sto nam je bliskije, a ono dalje nas se manje tice. Uzmimo recimo, Obama… Roden je od oca Afrikanca, ali ne u Africi, od majke Amerikanke, ali u Americi. Nije li on onda vise Bijelac nego Crnac? Ako je on smisljeno izabrao biti ozenjen s Crnkinjom, nepravi li ga to Racist?
    Medutim kada ovo bude pred urednikom, sto ce biti? “Ee moj Joso, ti tocno govoris, ali nesmijemo to tiskati. To nije podobno…” Vidite, ja samo govorim o racizmu, ali ja sam drugima ‘racist’. Medutim, oni koji me tako zovu, oni su miroljubivi. ‘ajde Ti Boze budi pametan!
    JL

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.