Anto Kovačić: Sergej Prokofjev – Umjetnik moderne klasike

S22 godine na izvedbi svoga Klavirskog koncerta br. 2 Prokofjev je pokazao samosvojnost i drskost. Publika je naime, zbunjena onim što čuje, počela negodovati, dovikivati i zviždati te napuštati dvoranu, na što je on ustao, podrugljivo se naklonio, sjeo za klavir i nastavio svirati. Ta samosvojnost međutim nije bila dovoljno snažna da se odupre Centralnom komitetu prema čijim je mjerilima morao uskladiti svoje stvaralaštvo. Srećom, to je bilo zadnjih godina njegova života, pa ideološki režim nije mnogo oduzeo od njegova genija.

Prokofjev bez sumnje spada među najveće skladatelje dvadesetog stoljeća. U svome stvaralaštvu vrlo je raznolik i bogat. Na početku karijere bio je buntovan mladić. O njegovoj završnoj radnji na konzervatoriju u St. Petersburgu Rimski-Korsakov je zapisao: „Darovit, ali krajnje nezreo”, a Anatolij Ljadov, ugledni profesor na istom konzervatoriju, komentirao je: „Zasitit će se pisanja takvih gluposti”. U početku karijere bio je dakle izrazito disonantan, pa je u kasnijem razvoju mogao ili produžiti u potpuni atonalitet, disonantnost i eksperimentiranje, ili vratiti se i na tradicionalnim temeljima graditi novu glazbu. Krenuo je ovim drugim putem, i svrstao se među predstavnike neoklasicizma. U zrelim godinama svoga stvaralaštva zapisao je: „Glazba je nedvojbeno dosegnula najviši stupanj disonantnosti i složenosti koji je mogla doseći. Zbog toga mislim da je želja za postizanjem jednostavnijeg melodijskog izražaja, koju osjećam, jednako kao i mnogi moji kolege, neizbježan smjer za glazbenu umjetnost budućnosti.”

Prokofjev je rođen u današnjoj Ukrajini. Bio je čudo od djeteta: svoju prvu operu skladao je u dvanaestoj godini. Nedugo nakon završetka konzervatorija napustio je Sovjetski Savez 1917. i u inozemstvu je živio sve do 1932. godine. Veći dio tog razdoblja živio je u Parizu, ali je našao vremena da posjeti Sjedinjene Američke Države. Premda je stekao svjetski ugled, nije bio zadovoljan svojim uspjehom. Amerika mu se nije svidjela, jer ga tamo nisu dovoljno prepoznali kao umjetnika, pa je na jednom mjestu zapisao kako je, gledajući u njujorške nebodere, ogorčeno razmišljao o veličanstvenim američkim orkestrima koji uopće nisu marili za glazbu, o kritičarima koji su grubo odbacivali sve novo, te o menadžerima koji su organizirali duge turneje za umjetnike koji po pedeseti put sviraju iste otrcane programe. Nije podnosio taj tržišno orijentirani kaos koji nije poštedio ni umjetnike. S druge strane, osjećao je čežnju za svojom Rusijom, a znao je i da će, ako se vrati, tamo biti cijenjen i veličan. U razmišljanjima o smislu i svrsi muzike zapisao je da „skladatelj, jednako kao i pjesnik, kipar ili slikar, ima obvezu služiti čovjeku, narodu. On mora uljepšati ljudski život i braniti ga. Prije svega mora biti građanin kako bi svojom umjetnoš­ću mogao svjesno uzdizati ljudski život i voditi čovjeka prema blistavoj budućnosti”. Prokofjev je vjerovao u socijalističke ideale, i sve to skupa bilo je više nego dovoljno da se 1932. odluči na povratak u domovinu. Stravinski u svojim memoarima oštro kritizira takvu odluku: „Bila je to žrtva božici uspjeha i ništa drugo. (…) Vratio se u Rusiju, a kada je konačno shvatio svoju ulogu u domovini, bilo je prekasno.”

Prokofjev je shvatio da je pogriješio, kazavši kako nije znao da su tamošnje okolnosti zahtijevale suradnju svih građana, ne samo političara, već i umjetnika. Godine 1948. njega je skupa sa Šostakovićem i drugim umjetnicima teško pogodila rezolucija Centralnog komiteta prema kojoj skladatelji „moraju sve ostatke buržujskog formalizma u glazbi odbaciti kao beskorisno smeće”. Prokofjev je prihvatio optužbu, jer nije imao izbora, i svoj grijeh je pripisao „zaraženosti zapadnjačkim zamislima”, te je obećao da će ubuduće jednostavnim harmonijskim jezikom pisati samo jasne melodije. Jasno je da je takav postupak neiskren, jer je bio prisiljen. Na sreću, do tada je skladao glavninu svoga opusa po kojem je danas izuzetno cijenjen. U stvaralaštvu Prokofjeva ima mnogo originalnosti i svježine, a zbog nekih djela ga i oni koji vole lakšu glazbu mogu svrstati među omiljene skladatelje.