Još mi ne ide iz glave kočeperna izjava onoga mladoga šmokljana iz ministarstva, u svezi povećanja koeficijenta za školnike, a koja glasi… ali MI VAM NEĆEMO DATI!”. Fascinantna je ta kameleonska promjena, koju ljudi dožive u doticaju s vlastima: odmah postaju MI, prisvajaju ingerencije moći, stavljaju se u križarsku poziciju branitelja privilegija i daju si za pravo demonstrirati moć na svim razinama.
To je doista tragikomično, premda ne manje opasno od pravih mutikaša i mafijaša u redovima vladajućih. Ti mali, predobro plaćeni pikzibneri, sumnjivog habitusa i bez ikakvih osobnih dometa, povećavaju količinu gnjeva i frustracije, koji u krajnjoj instanci izvode ljude na ulicu. Ponižavanje, ignoriranje, oglušavanje na nevolje drugih, likovanje nad njihovim stidom, ponajmanje bi trebale biti raširene osobine među ljudima mlađe i srednje dobi: u njihovim rukama, nažalost, ostaje naš svijet i sve što smo u njemu stvorili.
Stoga je slatko i duhovito, kad mu se uvažena učiteljica obraća sa “Dragi balavče…”, spuštajući ga na realnu mjeru. Kad obriše šmrklje i otrijebi krmelje s očiju, možda dotičnjak shvati da je posrednik, sredstvo, službenik, privremeni faktor u jednom procesu, koji će teći i kad njega i njemu sličnih ne bude. Kad se, akobogda, taj posrednički sloj civilizira, stekne manire, uhvati vibru uslužnosti i ljubaznosti, odgoja i solidarnosti, pa nastoji pravedno i na vrijeme distribuirati ono što treba njihovoj ciljanoj skupini. Novac, opremu, radne uvjete, da bi se odgovorne službe u miru bavile odgojem, obrazovanjem, zdravljem i kulturom nacije.
I tu je cijela priča, cijeli moralni kodeks. Služba je uzvišena stvar, služiti treba odano i osjetljivo, možda s onom biblijskom na umu “tko se ne ponizi, neće se ni uzvisiti”. Dragi balavac je preslika svoje kategorije, a toj kategoriji pod hitno treba odrediti gabarite i granice. Najprije novčano, potom nemogućnošću da se tako osorno obraćaju javnosti, pa zahtjevom za dodatnom edukacijom, ako uopće žele tu službu zadržati.
U ovom konkretnom slučaju, nedovršenog klipana i nehoblano deblo vratiti temporalno školnicima, da ga provjere, obrade i vide može li biti čestit podvornik, da bi zaslužio svoju poštenu plaću. Pisaljku u ruke, papir na klupu i da sto puta za početak napiše: “Razlika između Đakića, Đapića i Đikića nije u jednom slovu”. A kad se već voli tako snažno svrstavati i na vatrici osiljene moći grijati, pa, dobro, neka bude podvornik u nekom resornom ministarstvu.
Na volju mu bilo.
Izvor: tacno.net