Bruna Esih: Neovisni za suverenu domovinu Hrvatsku

Voljela bih da NHR bude nositelj parlamentarnog nacionalizma, a mladima jamac nacionalne odgovornosti i konzistentnosti!

Donosimo vam intervju objavljen u izdanju slovenske Demokracije (18.01.2019.)

Diplomirali ste kroatologiju, zašto ste izabrali taj studij?

Od malena sam zaljubljenik u knjigu, poglavito u hrvatsku lijepu književnost i dugo sam vjerovala da će upravo to biti moj životni poziv. Podjednaku strast osjećala sam prema glazbi, pjevala sam u zborovima i suosnovala žensku klapu »Cesarice«. Likovna umjetnost, kršćanska duhovnost, filozofija i, dakako, hrvatska suvremena povijest bila su mi bliska područja. To je odgovor na pitanje zašto kroatologija, odnosno studij hrvatske kulture, jer ona je, uz filozofiju koju sam također diplomirala, objedinila sve ovo navedeno u čemu sam se tada mogla pronaći. Politika to tada nije bila.

Velik dio Vašeg profesionalnog života posvetili ste istraživanju hrvatskih žrtava iz proljeća 1945. Je li je netko iz Vaše rodbine stadao u tim zločinačkim pokoljima? Zašto ste se počeli baviti tim istraživanjima?

To je upravo zoran primjer kako vas život oblikuje i pokreće u smjerovima o kojima ranije niste toliko razmišljali, a onda ih osjetite kao najdublji dio sebe i sigurni ste da imate ulogu u njima. Krenut ću od zadnjeg pitanja pa se vratiti. Diplomirala sam na temi »Srpska propaganda i hrvatska šutnja« i zbog iznimnih reakcija članova komisije na obrani i uz njihovu pomoć ubrzo sam se zaposlila Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar. Tako je počelo stvaranje novih kontakata, širenja spoznaja i sve jasnijeg prepoznavanja važnosti nacionalne biti, izvorišta i temelja. Hrvatski narod, njegova politička tradicija, struktura i mentalitet svakako su obilježeni burnom poviješću i golemim žrtvama. Učeći i spoznajući, naučite ih cijeniti, ali s onima suvremenima, bez obzira na vaše obrazovanje ili moguće osobne traume, kojih doista nemam, nužno suosjećate i proživljavate ih. Ako ste normalna osoba vaša svijest i savjest nalaze dodirnu točku, a ona je čin – djelovanje, reakcija.

Ta moja opredjeljenja zbivala su se u okviru desetljeća u kojemu je Hrvatska bila suočena s jugosrpskom agresijom. Domovinski rat bio je temelj moga tadašnjeg i budućeg rada, jer sasvim je jasno da je klica zla, velikosrpskih aspiracija i totalitarne ideologije kojom su agresori vođeni posijana daleko ranije. I obrasci i posljedice se ponavljaju. Zato su se stradanja Hrvata u poraću Drugoga svjetskog rata logično iskristalizirali kao moja tema. Od nje i danas mnogi bježe, bojeći se biti etiketirani. Nisam nikad imala straha, samo otpor prema onima koji etikete lijepe i onima koji dopuštaju da ih strah koči ili, pak, da ih pokreće tek oportunizam…

Napisali ste i dva znanstvena rada o hrvatskim stradanjima 1945. Kakva je bila reakcija struke i kako su Vaši radovi primljeni u široj javnosti?

Vrlo je uzak krug ljudi koji su se u posljednjih gotovo trideset godina hrvatske samostalnosti ozbiljno bavili ovom temom, a još manje onih koji bi se na isti način za nju zainteresirali. Ne kažem da interesa nema, ali on se nažalost svodi na vođenje jalovih rasprava a one se nerijetko politiziraju, pa su zato počele izazivati otpor šire javnosti.

Najgora rečenica koju u tom smislu možemo u Hrvatskoj čuti je: zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti.

To vrlo često možemo čuti iz usta političara, i to ne samo pripadnika tzv. lijevice, već je to postala opća mantra. O medijima da i ne govorimo. A upravo politika i mediji stvaraju javno mnijenje i opće društveno ozračje. Nasuprot tome, sasvim je jasno da nema zdrave budućnosti bez raščiščavanja događaja iz prošlosti, bez istine. Oko mnogih svjetonazorskih pitanja kao društvo i država još dugo nećemo biti spremni na konsenzuse, ali stoga kao stranka inzistiramo na onome oko čega ga mora biti kako bismo zadovoljili minimum za miran građanski suživot bez kojega nema baš nikakve šanse za budući prosperitet. Ta polazišna točka, taj bespogovorni konsenzus jest da je pravedni i obrambeni Domovinski rat jedini stvarni temelj naše državnosti.

U Sloveniji ljevica i nakon 1991. opravdava komunističke zločine, kakvo je stanje s time u Hrvatskoj?

Imala sam priliku surađivati sa slovenskim istraživačima komunističkih zločina, a kako se brojna poslijeratna stratišta Hrvata nalaze upravo na teritoriju Republike Slovenije, upoznata sam s problematikom relativizacije ili čak opravdavanja tih zločina i danas. Obrazac je vrlo sličan i to ne bez razloga. Jugoslavenski komunisti na položaje su došli zločinom, zločinom protiv nacionalnog, duhovnog pa i tjelesnog bića. Ne treba zaboraviti niti to da su 45 godina ljudima ispirali mozgove. Ako ćemo se našaliti, danas se svi smijemo kad vidimo pučanstvo Sjeverne Koreje, a ne vidimo koliko ‘Korejaca’ imamo oko sebe.

Europa je potpuno jasna u osudi totalitarnih ideologija, ali u Hrvatskoj je posve normalno da tzv. ljevica, u organizaciji parlamentarne stranke, na prosvjedima nosi komunistička obilježja, sovjetske zastave, srp i čekić, da uzdižu ‘maršala’ Tita, notornog zločinca i da za sve to nema nikakvih sankcija. Nema ni osude službene vlasti, medija, udruga civilnoga društva.

Izvor: pixabay.com

S druge strane, kada neki neiživljeni balavac na svome facebook profilu napravi slično suprotnoga predznaka, dižu se sve dežurne moralne vertikale i aktiviraju sve institucije.

Probajte samo reći da je svaki zločin za osudu, da je svaki totalitarizam jednak, da je svaka žrtva zaslužila grob i da sve majke jednako plaču za sinovima.

Ne, vi već time postajete ekstremni desničar, pa vas je nakon takvog etiketiranja opravdano i poželjno društveno eliminirati, kao nekad fizički likvidirati ‘narodnog neprijatelja’.

U nekim bivšim komunističkim zemljama demontaža komunizma je uspjela, u Sloveniji nismo bili baš uspješni. Gdje je u tom smislu Hrvatska?

To je nastavak odgovora na prethodno pitanje. Pojedinci i skupine te njihovi stavovi proizašli iz jugoslavenskog nedemokratkog nasljeđa danas su skriveni pod prihvatljivim nazivima političkih stranaka i udruga civilnoga društva. Intenzivno se bore za demokratizaciju sustava, slobode i prava pojedinaca i međusobnu toleranciju, protiv govora mržnje i to na način da je samo njihova istina apsolutna i samo njihovi stavovi progresivni. S ostalima sam već navela kako postupaju, pa je tako usred srca Zagreba pri nedavnom preimenovanju Trga Maršala Tita u Trg Republike Hrvatske, a za što je bila presudna upravo naša stranka, bilo posve prihvatljivo vidjeti transparente

»Neće nam musliman i žena dirati ime Josipovo«,

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=LaIDdjOSMNw

jasno time aludirajući na mog kolegu Zlatka Hasanbegovića i mene osobno. Eto, tako tobože napredni i demokratski ‘antifašisti’ stvarno gledaju na prava žena i osobe različite vjeroispovijesti.

Hrvatska država, osim deklarativno, nikad stvarno nije pokušala raskrstiti s bivšom totalitarnom državom i s njezinim nasljeđem koje je izvor mita, korupcije i sive ekonomije. Iako smo pobijedili u ratu, zbog toga gubimo u miru. Hrvatsko pravosuđe ‘na zadatku’ nikad nije osudilo niti jedan zločin. Sve dosadašnje kao i aktualna politička elita proizašle su iz tih struktura, djelovale su i djeluju u okvirima toga nasljeđa ili su se mogle miriti s tim, bez obzira bili tzv. lijevi ili tzv. desni. Smatram da je za demokraciju vrlo zdrava jasna razlika u poimanju društva, ukoliko poštujemo državu u kojoj živimo i u stanju smo se složiti oko općih civilizacijskih vrijednosti.

Međutim, mi zapinjemo već na tim osnovnim pretpostavkama – pojedinci se još uvijek ne mire s činjenicom da Jugoslavije, nedemokratske tvorevine, nastale i nestale u krvi onih koji je nikad nisu željeli, više nema.

Od 2016. ste aktivno u politici, saborska ste zastupnica. Zašto ste se odlučili za aktivno sudjelovanje u političkom životu?

Nije lako odgovoriti na to pitanje koje si često i sama postavljam, jer ovo nije nezahtjevan i neodgovoran posao. Iz moje perspektive, naravno, jer ona kreće od toga da biti političar prvenstveno znači davati sve od sebe za državu i narod koje predstavljate, biti primjerom.

U hrvatskoj javnosti pojam političar u potpunosti je kontaminiran beskrupuloznim osobama, njihovim osobnim probitcima i taštinama, rasprodajom državnih interesa i ljudskih integriteta.

Odlučujući se za politiku ujedno svjesno prihvaćate teret takve stigme, duboko vjerujući i svojski se trudeći da ćete vlastitim primjerom promijeniti takvu percepciju javnosti i, što je još važnije, potaknuti ljude čistih obraza i savijesti, mlade, obrazovane i energične, da se uključe u politički život od kojega trenutačno toliko zaziru bojeći se uprljati.

Na izborima ste nastupili kao nestranačka ličnost, ali na HDZ-ovoj listi. Nakon dvije godine prekinuli ste veze s HDZ-om. Koji je bio razlog za to?

Razlog za raskid s HDZ-om ujedno je i jedini razlog ulaska i jedni uvjet ostanka u politici – beskopromisno za svoju državu i uz narod. Samo takav interes priznajem!

Moram vas u jednome ispraviti – veze nisu prekinute nakon dvije godine od izbora već nakon manje od dva mjeseca. Naime, kao nestranačka kandidatkinja na izborima sam nastupila na 11. mjestu na listi HDZ-a. Isključivo zahvaljujući gotovo 11 000 preferencijalnih glasova stječem mandat za Hrvatski sabor u kojemu nastojim djelovati iz Kluba zastupnika HDZ-a. Stvari kreću tako da na saborskim odborima članovi toga Kluba dižu ruke za Istanbulsku konvenciju i rodnu ideologiju te izdvajanje većih proračunskih sredstava za ionako debelo preplaćen i netransparentan rad udruga civilnoga društva, tzv. NGO sektor. S time se nikako nisam mogla složiti, na što kolegijalno i etično upozoravam vodstvo Kluba i stranke. Uskoro u Saboru premijer Plenković predstavlja svoju novu Vladu s ministrima od kojih je malo koji prethodno zadobio povjerenje birača, među njima i oni koji su svoje dotadašnje djelovanje temeljili na sasvim suprotnom svjetonazoru od onoga za koji je HDZ dobio povjerenje. Tada prvi put kao zastupnica izlazim pred medije i ističem da Vlada Republike Hrvatskenije izraz volje birača. Prijevara birača na kojoj se trenutno temelji hrvatska politika, a koju premijer Plenković naziva ‘političkom stabilnošću’ i na koju sam upozorila tada, u listopadu 2016., u medjuvremenu je poprimila nevjerojatne razmjere. Oni koji sudjeluju u takvoj stabilnosti državu doživljavaju tek kao plijen.

Od prošle ste godine predsjednica novoosnovane stranke Neovisni za Hrvatsku. Kakav je politički profil te stranke, za što se zauzimate?

Mi smo stranka koja je izrasla na sintezi starčevićanske političke misli i baštine Domovinskog rata. Iz toga jasno proizlazi da se zalažemo za očuvanje Hrvatske kao suverene nacionalne države hrvatskog naroda u kojoj je sloboda zajamčena svakom pojedincu i svakoj skupini, bez obzira na njezino nacionalno podrijetlo, vjersku pripadnost, politička ili koja druga uvjerenja. Tim načelima se vodimo i u odnosu prema našim susjedima, a i u odnosu na sve oblike međunarodne suradnje i integracije: kao što su pojedinci dragocjeni i nenadoknadivi, a narodi, sa svojim jezicima, kulturama, tradicijom i običajima bogatstvo ovoga svijeta, tako su nacionalne države sa svojim suverenitetom najbolji instrument ravnopravnosti, mira i blagostanja čovječanstva.

U posljednjih nekoliko godina iz inozemstva je bilo nekoliko napada na Hrvatsku zbog »porasta fašizma«. Prema Vašem mišljenju, čemu ti napadi i tko stoji iza njih?

Taj je fenomen u sociološkoj i politološkoj literaturi odavno poznat i obrađen, pa neću kazati ništa novo ako ponovim da se radi o uobičajenoj metodi diskvalificiranja i eliminiranja onoga koji misli drugačije. Nitko tu metodu nije razradio bolje od nacionalsocijalista i komunista. Kao što je Hitler tumačio da sve protivnike treba svrstati u jedan tabor, tako su komunisti svoje protivnike – bili oni katolici ili liberali, socijaldemokrati ili nacionalisti – još u Staljinovo doba jednostavno proglasili fašistima. Isti recept se primjenjuje i danas, a primjenjivat će se i ubuduće, sve dotle dok se pojedinci, skupine i narodi pokušavaju osoviti na svoje noge i misliti svojom glavom, i dok bude onih koji su spremni nasjedati na takve pokušaje difamiranja.

Dio hrvatske politike slaže se s tim napadima ili se pokorava tim pritiscima. Zašto, kakva je njihova računica?

S jedne strane postoje oni koji u tome sudjeluju radi vlastitih računa, i oni skoro bez iznimke dolaze iz bivših jugoslavenskih i komunističkih krugova. S druge su strane oni koji misle da će pokoravanjem takvoj propagandi, iako znaju da je ona podmukla i lažna, steći simpatije tzv. međunarodne javnosti.

Ta je kalkulacija kukavička i, prema mome dubokom uvjerenju, potpuno promašena, jer onaj tko samoga sebe svrstava u robove, stvarne ili duhovne, neminovno će biti smatran robom.

Umjesto toga, mi pozivamo svakoga da otvori oči i misli svojom glavom. Svatko tko postupi na taj način, vidjet će da su te optužbe na hrvatski račun potpuno neutemeljene.

Trenutačno su migracije velik europski problem. Gdje tu stoji Hrvatska i kakvo je Vaše mišljenje o njima?

Migracije su veliki, danas možda ponajveći socijalno-politički, ali i etički problem. Mi Hrvati, mi u tom pogledu imamo i vlastito iskustvo, jer se već skoro stoljeće i pol raseljavamo po svijetu zbog raznih razloga. Najdrastičnije smo to doživjeli upravo 1945., s kojom smo započeli intervju, kad su se stotine tisuća naših sunarodnjaka u bijegu pred obnovljenom Jugoslavijom i pred komunističkom tiranijom raspršile po Europi, a kasnije i po prekomorskim zemljama.

Ove migracije s kojima se suočavamo neusporedive su s nama poznatim migracijama. Ovdje se radi o društvenom inženjeringu, upravljanju masama ljudi s ne potpuno jasnim ciljevima, a oni ciljevi koji su i jasni, nama nikako nisu prihvatljivi. Hrvatska je u nezahvalnoj situaciji, u svojevrsnom škripcu jer na svojoj vanjskoj granici, ujedno granici EU, ima akumulaciju migranata, a na unutarnjoj granici još uvijek ima Schengensku kontrolu. U Hrvatskoj, dakle, nisu problematične samo nametnute kvote za prihvat, nego i ulazak u zemlju sam po sebi jer može značiti ostanak.

Logično je da suosjećamo sa svima koji su prisiljeni napustiti vlastito ognjište, ali valjda smo dovoljno racionalni da vidimo da nam na granicama nisu mahom uplakane majke i djeca izbjeglice.

Supruga ste i majka troje djece. Slažete li se s ocjenom da je tradiconalna obitelj temelj naše civilizacije i da je baš zbog toga kulturni marksisti pokušavaju uništiti?

Da, to i oni sami u svojim djelima otvoreno priznaju. Proširena obitelj već je nestala, a užu se nastoji razgraditi svim silama i sredstvima, u zadnje vrijeme toliko izopačenim da bi ih se moglo nazvati luceferijanskim. Obitelj kao pojam postoji prvenstveno zbog djece.

Obitelj nastaje iz temeljnog društvenog binoma – braka muškarca i žene. Sve to nastoji se potpuno izvrnuti i podrediti pseudoprogresivnim trendovima koji naš naraštaj identificiraju kao idiotski.

Ne mislim da svaka obitelj treba izgledati i funkcionirati isto, tako iz mnogih razloga ne može biti, ali svakako držim da postoje stvari koje nam i po Božjem i po ljudskom trebaju biti vodilje. U suprotnom se, unatoč razumu, ne razlikujemo od drugih oblika života.

Slažete li se s ocjenom da je u tijeku pokušaj uništenja europske civilizacije, kršćanstva, naroda i europskih tradicija?

To je hipoteza koju valja ozbiljno uzeti u obzir. Ja ne tvrdim da je ona ispravna, dokazana i neupitna. Međutim, povijest nas uči da je bilo različitih vrlo ambicioznih planova koji su skovani u relativno uskom krugu tzv. moćnika, i u pravilu su ti planovi skupo stajali i pojedine narode i cijelu Europu. Činjenica da se nova seoba naroda i novi oblik kolonizacije Europe odvija u vrijeme kad se sustavno rastaču sve tradicionalne vrijednosti, upućuje na to da bismo i sada mogli biti žrtvama jednog od tih planova, koji na Europu ne nasrće samo s Istoka, nego istodobno i s tzv. Zapada.

Hoće li Europa uopće i Hrvatska posebno izbjeći to uništenje?

Kad ne bih u to vjerovala, ne bi vrijedilo raditi, nadati se, mijenjati i živjeti. Mi smo kao narod izdržali toliko stoljeća u najtežim okolnostima, pa ćemo izdržati i ovo. Uostalom, kao vjernica držim se i one: »ni vrata paklena neće nadvladati«.

Stoga vas uvjeravam, pa, ako hoćete, i kao političarka koja želi poslati i takvu poruku i primjer: ni Hrvatsku niti Europu – baš kao ni Crkvu – ni sada neće vrata paklena nadvladati!

Što bismo trebali učiniti kako bismo to izbjegli?

Nema tu iskušane formule, osim one koju čovjek mora primijeniti baš u najtežim vremenima – ne gubiti vjeru u sebe i u svoj narod. To se čini malo i pojednostavljeno, ali nije malo, a možda je i najteže. Sasvim sigurno je – dovoljno!

Na kraju, kakvi su Vaši osobni i politički planovi, želje, barem u bliskoj budućnosti?

Osim zdravlja, obiteljskog i osobnog te duševnog i tjelesnog, moje su želje umnogočemu i političke. Voljela bih da politička opcija koju smo utemeljili bude uskoro nositelj parlamentarnog hrvatskog nacionalizma te da kao takva mladim i dolazećim naraštajima bude jamac nacionalno-političke konzistentnosti i odgovornosti.