Moj je život tekao s liječničkim slušalicama, kretanjem po bolničkim sobama, brigom za male bolesne Međimurce i radom za pisaćim stolom. To je dalo smisao mom življenju. Sada je vrijeme da se osvrnem unatrag i učinim sažetak – riječi su…
Svatko od nas teži tome da bude što bolji roditelj svom djetetu. Svako dijete je individua i svaki odnos između roditelja i djeteta je različit pa vrlo često nema smisla slijepo se držati nekih univerzalnih savjeta. Ipak, postoje neka „pravila“…
Nedavno sam shvatio, kada mi je Gospodin Isus pokazao, kako teško može čovjek sagriješiti grijehom propusta; ne držeći obećanja dana na djetetovom krštenju, ne dovodeći Mu djecu, ne učeći ih molitvama, ne govoreći im o Bogu, a osobito ne dovodeći…
Dok sam tako stajala i promatrala prolaznike, pažnju mi je na neki osobit način privukla jedna slučajna prolaznica – mama, koja je držala za ruku svoju kćerku i to što me na osobit način dotaklo bilo je držanje te žene!
Najveća prevara je kad je između dvoje ljudi topao tanjur juhe jedina toplota koja postoji.
Kao da je srce za nešto drugo stvoreno!? Sva svrha srca je u tome da se nesebično potroši. Ono je kolodvor koji živi dokle god ima susreta, dokle god se prolazi njime, čeka, strepi, moli, tuguje, odmara u bezbrižnom promatranju raznobojnih vlakova koji prolaze njime. Kad nestane susreta, kad vlakovi prestanu stizati i odlaziti, kad nestanu s njega glasovi, tad kolodvor zamire. Postaje pust. Tmuran. Oko njega se počnu motati sumnjivi likovi zlokobna izgleda.
Poželim nekad da sam pjesnik: kroz stih izraziti svoju bol. Voljela bih da nisam sama: s drugim sjesti za jedan stol.
Kad sam te noći stigao kući, dok je moja žena servirala večeru, primio sam je za ruku i rekao: Moram ti nešto reći. Sjela je i jela u tišini. Primijetio sam bol u njenim očima. Odjednom nisam znao kako otvoriti…
Nedavno smo bili na svadbi. Prekrasan događaj i doživljaj. Čovjek se ponovo prisjeća vlastitog vjenčanja, vlastitih riječi pred Bogom i svećenikom, vlastitih prisega, sve je tako puno osjećaja, sve je tako dirljivo, ali samo, kako sam primijetio, za ljude otvorenog…
Sve se češće susrećemo s raznoraznim stresovima, često se iznenadimo tuđim reakcijama na neke banalne situacije. Često se čudimo sebi i svojim reakcijama. Kako to da ono što se najviše trudimo skriti u najnezgodnijem trenutku izbije iz nas?
