Nakon dvadeset i sedam godina braka, otišla si s ljubavnikom. Noću se znojim, ne jedem danima. U dnevnom boravku samo me još stare fotografije podsjećaju na naša zajednička ljetovanja, izlete s djecom, kratke vojničke susrete. Zar si baš morala…

  Ove godine, ne pada snijeg. Nevjere… iza ćoška nenadana, nezaslužena milost… osmijeh nepoznate žene… Zameteni potezi piščeva pera, bez traga crnila tinte, rumeni se život… na bezvrijednom arku papira… Pisano je: u recesiji želja – rađa se ljubav… Nabrajam…

  Spavaš li? Moja je noć tek počela, … znaš? Reci mi: Tko čuva stražu na prozoru dok zvijezde noću padaju? Draga Marianne, hoćeš li kao nekada bezbrižno sklopiti oči i zaželjeti tajne svoga srca… Ako ljubav treba ime imati,…

    … ratujem u samom sebi. Danima ispirem u pjesmi suze: tuđe… svoje. U susjednome stanu živi nevjenčani mladi par – zaručnici. On je već neko vrijeme bez posla, ona studentica treće – četvrte godine medicine. Nisam siguran… Hhahahaha… …

    SAPFO   JEDNI VELE: NA CRNOJ ZEMLJI… —- Ja ipak mislim, da je najljepše ono Što ljubimo sa slutnjom u duši. —-   FRAGMENTI   JABUKA SLATKA, RUMENA…   Jabuka slatka, rumena stoji na grani nvisokoj, Visoka gore…

Dašli su taški cojti de brot broto rod nemu. Süobu su denasli sago sume nijč dabrego. Skrili su sa kó diši i sa ko juči veselji. Ednaslji soübu rodest i sa ko ja ljipe Zokej sta dašli kum po bum…

    Trudna si. Rodit će se dijete za koji dan… U besparici. Prevaren. Bez plaće mjesecima. Stojim ispred jedne zgrade, kisnem. Sva sreća da je danas kiša, pa se ne vide moje suze. Na kosi, ljudi vide samo kapi…

Prazne oči. Golišavo dijete leži pospano na pijesku. Razbijeni prozori. Ćilimi obješeni preko izvitoperenih vrata. Pokoji čovjek na ruševinama krovova, naokolo razbacani  lonci…  Nijeme djevojčice. Sporo protječu sati… Usamljeno nebo bez jata ptica? Pognute glave isprevijane krvavim gazama u nekim…

Čuješ li Hrvatsko uskrsna zvona? Nekako otužno ječe ti zvuci. Prošlost su tvoju haračili stranci, a danas te trgaju domaći vuci. Čuješ li uzdahe ribara, težaka… ima li nade za malene ljude? Tako si radosno zibala zipku, a u njoj…

«Izgubljeni su prijatelji moji: došao je trenutak da potražim svoje izgubljene!»   Friedrich NIETZCHE, Tako je govorio Zaratustra Grjehota je zaboraviti svoje prijatelje. Mada ih čovjek gubi lakše od odjeka zvona u svojim ušima. Tako je bilo i jesenas. Čim…