Na ulicama Bagdada

0

Prazne oči. Golišavo dijete leži pospano na pijesku. Razbijeni prozori. Ćilimi obješeni preko izvitoperenih vrata. Pokoji čovjek na ruševinama krovova, naokolo razbacani  lonci…  Nijeme djevojčice. Sporo protječu sati… Usamljeno nebo bez jata ptica? Pognute glave isprevijane krvavim gazama u nekim mračnim podrumskim bolnicama. Krik… to je ime Bagdada danas.

U preplašenim licima, sviće još jedno mučno bagdadsko jutro… Misli o mirnom prijepodnevu, tonu kao glinene amfore srednjovjekovnih galija… na sama dna oceana. Kad se to dogodi, najednom poput treptaja oka – dječje tuge prekriju vrelo sunce…  Što onda učiniti? Tko ne bi plakao… Što zbog lijepih amfora, ptica selica, dječjih tuga? Koliko je i sam Bog suza prolio, kada je mislio o Iraku… na majke bez sinova! Koliko je samo imena ispisano krvlju na grobovima… Koliko… tko će istinu reći?

U porušenim četvrtima, djeca ne trče u zagrljaj kao nekad, moleći za neku čokoladu ili irački dinar. Sve se promijenilo. Treba više pustiti sunce da zasja na starim bagdadskim ulicama. Vrijeme je da stranci pođu…Vrijeme je za mir u izranjavanim dječjima srcima…

 

Dražen Zetić

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.