Beskrajni Bože, što na plavom svodu zlato i srebro noćnih zvijezda pališ, čuješ li gdje ti na prljavu podu leleče ljutu molbu srvan mališ? U noći kad sam očajnički bdio s pogledom rujnim povrh vlažna stropa, kad sam u ognju…
Sjedim na avliji. Hladim noge u leđenu, i plačući izgovaram: Posavino! Zadrhtah. Otojče, bijah usplahiren, a sada otirući suze žalosnice, pitam se: Tko se danas brine o mojoj Posavini? Tko se danas pita, što će biti s tim ljudima sutra?…
Žetve. U rukama seljaka rane. Za mrvu kruha. Litru zejtina. Zrno soli. Svaki dinar gorak k’o gutljaj ustajale rakije u staklenim pletarama. Sijela. Rahli mirisi dunjinih cvjetova na vezenim oplećcima. Reklje na čivilucima. Šargije. Kolo u narodnim nošnjama. Ptice na mahovini derutnih crijepova, napuklim zidovima napuštenih…
Patrice u oteščalim rukama. Dozivaju. Tragom bosonoge djece. Jutarnjom rosom umivenih oraha. Mednim mirisima razlomljene prove s opustjelih starinskih sinija. Vojnici. Naši očevi iz prošlih ratova. Vojničke bluze sive boje, istrule u vlazi crne zemlje, zatamnjelim dubinama muljevitih rijeka. Iz…
Rasulo se inje, dugim noćima. Razlomljeni kipovi Gospa, nagi korpusi Krista bez ruku. Pali su s nekog oronula zida, dotrajale vitrine, kabasasta smeđa kredenca. Jutra u boli, kao rani pjev pijetlova, zaleđeni plugovi u izbrazdanim rukama, taru posavske duše trideset…
Zadihale posavske zore Studena caklina na drvenim pendžerima. Žmirkasta svjetlost rasklimanih fenjera proviruje kroz zahrđale ključanice. Sjene propetija poput perja od jastuka lagano padaju na strožce od slame, vezene lađe na hrapravim otarcima. Zadihale posavske zore. Odletjele k’o plašljive…
Samo malo ljubavi ponesi sa sobom, gdjegod išao, štogod radio, ostavi ga malo u pekari, jer doći će netko kome će trebati to tvoje malo više nego svagdanji kruh ostavi ga malo i na prvom šalteru ili u trgovini za…
Proliven rosom šapćem stihove cvjetovima u zoru Razbijam se od njih kao sitna kapljica kiše I čekam svoju dragu… proliven u rosi jeseni u rosi zašutjelih suza
Zar nije dovoljno to što te volim i što si mi sve na svijetu zar ima nešto veće od riječi koju čovjek kaže kad osjeti da je našao sve što želi i kad nema više šta da traži.
Jutarnja magla ovijena je grimizom sunca Jutarnja magla komeša se u ponoru dubine A tebe nema moje misli će usahnuti poput lišća A tebe nema kao i prvog siječanjskoga snijega što ga žamor u sjenama otapa i što luta otkucajima…
