U predzorju Kandelora. Izmigoljeni odsijevi vrela srebra. Izmoljena echa Oče naša. Prozebli frtalji sata, u klesarskoj maniri Herr Stvoritelja. Na sjevernoj obali, stoji crkvica sv. Petra. Prvih monaških duša.  Od deveta stoljeća skita se, neki čudni tip. Duga kosa.  Marama na čelu….

Kćeri moja kroz tebe sam ja domahnuo životu Ti me poput neke besmrtne ptice iz drevne bajke Nosiš sve dalje dok se trošim I ja sam jači što si ti sretnija Nježnost me uspinje putem kojim su se stvarale zvijezde…

  Mali dani. U neizvjesnosti. Pukom čekanju. Čovjek se prepušta da ga nešto zatekne. Nekada kada je nebo neisplakano, gledam gore. Hoće li se išta razmaknuti? Hoće li se… dogoditi išta čudesno: jedna trunka svjetlosti, nečiji osmijeh, malo toploga vjetra…!?…

  Izvor: pixabay.com Te noći pisah sjedeć posve mirno, Da ne bih majci u susjednoj sobi Škripanjem stolca u san dirnuo. A kad mi koja ustrebala knjiga,  Sasvim sam tiho išao po sagu. U svakoj kretnji bila mi je briga…

  U otaji tisućljeća obamiru ponoćja Hada dvovjerja otaca opsjene mitskih bogova davni dah Titana. U jecaju sjaja sja lice mlađahna sveca. Svetišta. Katedrale. Glose na rubovima izgubljenih misala. U djelićima relikvija meandrima rasutih vjekova klijaju zrna gorušice u ljubavi…

U pustim sumračjima mrmljaju jedrenjaci  vjetru. Drevni mirisi cedrova preplavljuju noć milijunima godina. Ozvjezdane modrine mandraća. Osamljeli grebeni. Gusti pasteli magle razlijevaju se k’o bjelkasti cvjetovi perunike,  brodski petroleji u havarijama bezimenih pomorskih duša. Koliko je samo  tijela ostalo ležati…

  Sivi bezlični teatar zadrijemala zatona. Napuštene vale. Pokoji novčić s rimskim likom boga Hypona. Junone… Mauzoleji duša. U tami. Samoći. Okovima. Pritaji. Na nekoj galiji. U skriptorijima nijemih redovnika. Stare kavane. Bez kruha, vina, dodira ruku, poljubaca… Kuga. Nevjenčana…

  …Nadam ti se… zastajkujem na svakoj stanici uzbrujalog života. Razmišljam… pada noć. Tišina tihano spušta umorne kapke niz lice iscrpljena dana. Tu svaka ljudska nada sniva u trenucima zaustavljenog života… i rijeci potopljene istine vremena. Rekla si…  rijetki vide,…

Sanjam  ruke tvog oca… slikara duge jeseni u samostanu Sanjam kako mi miluješ lice umiruješ aritmiju srca Sanjam… kako si nekada znala prozepsti u trošnom sestrinom kaputu i nije te bilo sram… Nepopunjene rubrike u indeksu propušteni ispitni rokovi… kašnjenja… nedolasci…

  Kapa ti bazgin sok s kuhinjskoga stola. Zašto se vrijeđaš? Progovorio sam samo o kapima bazgina soka! Smiri se. Izuj cipele. Umorna si danas… znam, imaš oči upaljene. Hoćeš da idem suncu zaprijetiti vani? Želiš li, reci… Mrmljaš? Pila…