CRKVENA UNIJA U CRNOJ GORI I POKUŠAJ SKLAPANJA UNIJE U PEĆKOJ PATRIJARŠIJI U 17. STOLJEĆU

Nakon niza pokušaja, napokon smo donekle ustvrdili broj katoličkih crkava na današnjem tlu Crne Gore (Kotorske biskupije i Barske nadbiskupije). Ova avantura je započela, nenadanim uvidom u Istorijski leksikon Crne Gore, u kojemu se tvrdi - da na današnjem teritoriju Crne Gore postoji 'oko' 100 Katoličkih crkava i 600 pravoslavnih

0

Nakon niza neuspjelih pokušaja, napokon smo donekle ustvrdili broj katoličkih crkava na današnjem tlu Crne Gore (Kotorske biskupije i Barske nadbiskupije). Ova avantura je započela, nenadanim uvidom u Istorijski leksikon Crne Gore, u kojemu se tvrdi – da na današnjem teritoriju Crne Gore postoji ‘oko’ 100 Katoličkih crkava i 600 pravoslavnih.

 

“Sredinom 60-ih godina Kotorska biskupija računala je da ima oko 12 tisuća stvarnih i potencijalnih vjernika, uglavnom Hrvata, a Barska nadbiskupija smatrala je da takvih ima oko 20 tisuća, uglavnom Albanaca. Katolička crkva u Crnoj Gori tada je imala 218 objekata. Na području Barske nadbiskupije bila su 62 objekta (40 crkava i 22 druga objekta), a na području Kotorske biskupije 156 objekata (108 crkava i 48 ostalih objekata). Tada je Katolička crkva u Crnoj Gori imala 2 biskupa, 32 svećenika (18 u Barskoj nadbiskupiji, 14 u Kotorskoj biskupiji), 3 redovnika i 188 časnih sestara. Barskom nadbiskupijom od 1955. upravljao je dr. Aleksandar Tokić, a Kotorskom biskupijom od 1950. u svojstvu apostolskoga administratora don Gracija Ivanović.”

Izvor: DRAGUTIN PAPOVIĆ, „Ekumenistička” politika Katoličke crkve
u Crnoj Gori (1965. – 1970.), u Časopis za suvremenu povijest, Vol. 53 No. 2, 2021., str.  490.

Usto, jedan od značajnijih doprinosa na tomu području, rasvjetljavanju vjerskih odnosa u Crnoj Gori tijekom 17. st., nesumljivo je u skorašnje vrijeme svojim sustavnim znanstvenim radom dao grkokatolički svećenik otac Daniel Vranešić.

Naime, otac Vranešić je napisao naizgled skromno, ali duhom veliko djelce, popraćeno nadasve interesantnim slikopisima zemljovida, onodobnih sakralnih zdanja, ali što je najbitnije i slabo poznatim činjenicama široj javnosti o mnogim vjerskim pitanjima koja su aktualna i u našemu 21. stoljeću.

CRKVENA UNIJA U CRNOJ GORI I POKUŠAJ SKLAPANJA UNIJE U PEĆKOJ PATRIJARŠIJI U 17. STOLJEĆU

Crkvenu uniju u Crnoj Gori potrebno je promatrati kao jednu zaokruženu povijesnu cjelinu koja je u 17. stoljeću trajala punih 57 godina (1640.-1697.). Nastanak crnogorske unije uvjetovan je raznim društveno-političkim i crkvenim čimbenicima koji su u konačnici rezultirali 1640. godine sklapanjem unije cetinjskog mitropolita Mardarija Kornečanina – Uskokovića sa Rimskom crkvom. Nakon smrti grkokatoličkog cetinjskog vladike Mardarija njega je na tronu cetinjskih mitropolita naslijedio Visarion Kolinović. Kao i njegov prethodnik tako je i Visarion sve do smrti ostao vjeran Katoličkoj crkvi. Crkveno jedinstvo u Crnoj Gori potrajalo je do kraja života grkokatoličkog vladike Visariona, dakle do 1697. godine. Sa smrću vladike Visariona prestaje unija episkopske odnosno mitropolijske razine u Crnoj Gori. Nakon 1697. godine u uniji ostaju tek poneki manastiri ili župe. Visarionov nasljednik cetinjski vladika Danilo Petrović umjesto prema Rimu okreće se Rusiji, a unija polako nestaje. U rimskim arhivima ostala je sačuvana bogata korespodencija između Svete Stolice i crnogorskih vladika, monaha i svećenstva, što svakako istraživačima omogućava objektiva uvid u stvarno stanje odnosa između Crnogorske crkve i Rima u 17. stoljeću. Crnogorska unija i događanja vezana uz nju imaju i puno širi i važniji značaj ukoliko se uzme u obzir da je Sveta Stolica upravo preko Crne Gore stupila u izravne kontakte sa pećkim patrijarhom na Kosovu. Sačuvani dokumenti potvrđuju kako se ubrzo nakon sklapanja unije u Crnoj Gori (1640.) izravno pristupilo pregovorima s pećkim patrijarhom oko sklapanje unije za cijeli teritorij Pećke patrijaršije. Povijest unije u Crnoj Gori u 17. stoljeću neodvojivo je povezana sa događajima u samoj Pećkoj patrijaršiji na Kosovu jer su glavni nositelji unije u Crnoj Gori bili u neposrednoj vezi sa pećkim patrijarhom. Pisati o uniji u Crnoj Gori a ne dotaći se pokušaja sklapanja unije u Peći bilo bi nepotpuno. Unionistički sabori u manastiru Đurđevim stupovima kod Berana i u manastiru Morači najbolji su dokaz koliko je crnogorsko područje bilo važno za proces zbližavnja Katoličke i Pravoslavne crkve. Slobodno se može zaključiti kako su upravo crnogorski monasi bili glavni nositelji crkvenosjediniteljske ideje na jugoistoku Europe. No proces oko crkvenog jedinstva na tlu Crne Gore u 17. stoljeću treba staviti u povijesni kontekst onodobnih društvenih događanja u kojima su glavnu riječ vodile Turska i Venecija. Venecija ili Mletačka republika željela je potpuno oslobođenje Crne Gore od Osmanlija u čemu je našla najvjernijeg saveznika upravo u monasima i vladikama. Sa druge strane Turci ili Osmanlije poduzimali su sve da osujete namjere o ujedinjenu kršćana. Turci su shvatili da jedinstvo kršćana znači protjerivanje Osmanlija iz crnogorskih krajeva. Osmanlije su crkvenu uniju u Crnoj Gori smatrali izravnom prijetnjom svojoj vlasti stoga su saznavši za sklopljenu uniju u manastiru Morači 1654. godine ubili budimljanskog mitropolita Pajsija Kolašinovića ne bi li na taj način spriječili provedbu unije. Detaljniji povijesni prikaz događaja vezanih za uniju u Crnoj Gori potvrđuje tešku situaciju crnogorskih kršćana koji su u 17. stoljeću tražili izlaz iz situacije u kojoj im je prijetila asimilacija u islam ili nestajanje.

Dolazak katoličkih misionara u Crnu Goru u 16. stoljeću

Tijekom 16. stoljeća zabilježeni su prvi dolasci talijanskih misionara na područje Crne Gore. Cilj dolaska misionara bio je zbližavanje katolika i pravoslavnih nasuprot sve snažnijem utjecaju islama koji je pod utjecajem turskih vlasti asimilirao kršćansko crnogorsko stanovništvo. Povijesni dokumenti svjedoče kako je prvi misionar na području Crne Gore bio talijanski svećenik Tommaso Raggio (1531.-1599.). No i prije dolaska misionara Raggia postojala je u Crnoj Gori tradicija određenog crkvenog jedinstva različitih obreda o čemu postoje sačuvana pismena svjedočanstva. Spomenuti misionar Tommaso Raggio djelovao je kao misionar u Kotoru, a sačuvana su njegova izvješća iz 1574. godine u kojima Svetu Stolicu izvješćuje o ostvarenim kontaktima sa pravoslavnim episkopima. Na kotorskom području misionarski je na zbližavanju kršćana različitih obreda djelovao i svećenik Giulio Mancinelli (1537.-1618.). Krajem 16. stoljeća (1595.) zabilježen je u Crnoj Gori intenzivan rad franjevca Frane Antuna Bertučevića koji je napose radio na zbližavaju katolika i pravoslavnih. Ovaj je franjevac pokušao za uniju pridobiti crnogorskog vladiku Heruvima. Općenito se na koncu 16. stoljeća osjećala bliskost kršćana kojima je na crnogorskom tlu prijetila osmanlijska strahovlada. Godine 1599. u Paštrovićima je dvadeset i pet obitelji pod utjecajem franjevca misionara prihvatilo uniju.

17. stoljeće – stoljeće crkvenog jedinstva

Na samom početku 17. stoljeća bilo je jasno da nastupa novo vrijeme crkvenog jedinstva katolika i pravoslavnih. Potvrda je tome pismo pećkog patrijarha Jovana koje je 1601. godine uputio papi Klementu VIII. Patrijarhov izaslanik kaluđer Damjan donio je u Rim 3. srpnja 1601. godine pisma u kojima je između ostalog stajalo kako patrijarh prihvaća razgovore oko jedinstva s Rimskom crkvom. Kako bi potvrdio vjerodostojnost pisama kaluđer Damjan u Rimu je sve ovjerio posebnom izjavom i potpisom zaklevši se pritom na sveto Evanđelje. Sveta Stolica posvetila je veliku pažnju inicijativi oko zbližavanja s pravoslavnima na istočnoj jadranskoj obali i u unutrašnjosti. Posebna uloga u procesu zbližavanja dodijeljena je nadbiskupu u crnogorskom gradu Baru. Mjesto Bar ostati će sve do 1624. godine glavno središte za djelovanje katoličkih misionara prema unutrašnjosti. Godine 1608. za barskog nadbiskupa imenovan je Marin Bici koji je dobio ujedno i naslov “primas Srbije”. Nadbiskup Bici uočio je da se u Baru, Budvi i drugim mjestima katolici i pravoslavni služe istim crkvama ali svatko od njih bogoslužje vrši na svom oltaru. Takvoj praksi ubrzo se usprotivila Sveta Stolica koja je preko biskupa htjela ukinuti praksu služenja katolika i pravoslavnih u istim crkvama. Nadbiskup Bici usmjerio je svoj rad na uniji na područje Paštrovića tj. na petnaestak sela između Budve i Spiča. Na području mikroregije Paštrovića nalazili su se i manastiri Ražević, Gradište, Praskavica i Duljevo koji će ubrzo postati nositelji crkvenosjediniteljske inicijative za cijelu Crnu Goru. Osnivanjem Kongregacije za širenje vjere 1622. godine pojačan je priljev katoličkih misionara na crnogorsko područje, a i sama materijalna pozicija misionara znatno se poboljšala. Dne 16. rujna 1624. godine za barskog nadbiskupa imenovan je Petar Masarek, a upravo u to vrijeme Sveta Stolica određuje da umjesto Bara, koji se našao u turskoj okupaciji, novo središte za djelovanje misionara bude Kotor.

Kotor sjedište misijskog djelovanja prema Cetinju (od 1624. godine)

Odredivši Kotor za središte misijskog djelovanja za cijelu Crnu Goru rimska Kongregacija za širenje vjere je sada usmjerila svoju djelatnost izravno prema Cetinju – sjedištu crnogorskog mitropolita. Već iduće godine (1625.) kotorski biskup Vincent Buča preko svog bliskog suradnika misionara Jurja Vuškovića ostvaruje kontakte sa pravoslavnim klerom. Koliko je bilo važno pitanje unije potvrđuje i jedan podatak iz prakse Kotorske biskupije. Naime, imenovani vikar kotorskog biskupa imao bi posebnu zadaću, ili još ispravnije primarni zadatak, da brine oko provedbe unije s pravoslavnima te da o postignutim uspjesima redovito izvješćuje Kongregaciju u Rimu. Vikar kotorskog biskupa misionar Ivan Pasquali revno je provodio zadaću oko unije s cetinjskim mitropolitom. On 27. veljače 1625. godine izvješćuje rimsku Kongregaciju kako uspješno radi na uniji u cetinjskom manastiru i da redovito komunicira sa cetinskom mitropolitom. No iz nekog razloga došlo je do sukoba između kotorskog biskupa Buče i njegovog vikara Pasqvalija pa je i sama Kongregacija morala intervenirati da se pomire i da sve “prepuste zaboravu”. U isto vrijeme u Barskoj nadbiskupiji djeluje na provođenju unije i svećenik Petar Samuilo vikar barskog nadbiskupa Petra Masareka. Iz ovoga proizlazi da se u isto vrijeme na uniji radilo i iz Kotora i iz Bara s tim da je kotorski biskup djelovao prema mitropolijskom sjedištu u Cetinju a barski nadbiskup prema patrijaršijskom sjedištu u Peći u susjednom Kosovu. Godine 1629. veoma uspješno na uniji radi misionar fra Serafim Miserčić koji je u jedinstvo s Katoličkom crkvom priveo vjernike u naseljima Ljuštici, Lješevićima i Krtolama. Proces priprema za sklapanje crkvenog jedinstva na području Crne Gore bio je uvelike uvjetovan i materijalnim sredstvima. Naime djelatnost misionara je izravno financirala Kongregacija za širenje vjere iz Rima uzimajući u svoju službu misionare na rok od tri godine. U tom procesu bila je svakako presudna uloga tajnika Kongregacije Franje Ingolija koji je posebnu pažnju posvećivao Crnoj Gori. Nije bilo manje važno ni pitanje pitomaca i njihovog školovanja u sjemeništima u Rimu i Ilirskom kolegiju u Loretu. Misionari su sa crnogorskog područja redovito slali u Italiju na školovanje dječake, među ostalim i one bizantskog obreda, koje su smatrali prikladnima za svećeničku službu. No i tu je broj kandidata bio ograničen što je imalo itekako utjecaja na mnoga crkvena zbivanja u Crnoj Gori. Kongregacija i misionari osobitu su pažnju posvećivali i bogoslužnim knjigama na crkvenoslavenskom jeziku koje su bile zapravo most do klera bizantskog obreda, osobito u manastirima.

Prelasci katolika u pravoslavlje i obrnuto u četvrtom desetljeću 17. stoljeća

U tridesetim godinama 17. stoljeća nastupa intenzivno razdoblje masovnih vjerskih prelazaka. Misionari koji su djelovali u crnogorskim mjestima izvješćuju kako mnogi katolici zbog nedostatka svećenika prelaze u pravoslavlje. Misionar fra Donat Jelić iz Crne Gore piše 19. lipnja 1634. godine rimskoj Kongregaciji za širenje vjere kako je “skoro posve katoličko mjesto Spič (kod Bara) s više od 120 kuća radi nestašice katoličkog klera, većim dijelom već postalo pravoslavno. U susjednom selu Sosina ima 340 katolika, ali su to samo po imenu, jer su posve zaraženi skizmatičkim obredom i običajima…” Iste godine (1634.) misionar Juraj Vušković izvješćuje o konkretnom slučaju naselja Šestan kod Bara gdje su katolici prešli u pravoslavlje. Misionar Vušković navodi Kongregaciji i konkretan razlog prelazaka a to je “nedostatna briga mjesnog katoličkog biskupa za svoje vjernike”. Prema izvještaju misionara iz 1635. godine u plemenu Bjelopavlića još je bilo 200 katoličkih obitelji, a iste godine na području regija Zete i Morače nalazilo se 1000 katolika. Kasnije su svi zbog nebrige biskupa prešli na pravoslavlje. Naime u to vrijeme na području cijele Crne Gore, osim Primorja, nalazila su se samo dva katolička svećenika. Godine 1636. u Kotor dolazi misionar fra Bonaventura Palacuolo i s misionarima obilazi manastire u Paštrovićima potičući monahe na jedinstvo s Katoličkom crkvom. Dne 5. travnja 1636. narodni zbor Paštrovića prihvaća Uniju te priznaje Papu za svog poglavara. Na istom zboru narodna skupština izabrala je četiri izaslanika koja su uputili u Rim.

Djelovanje misionara Franje Leonardisa i plemića Franje Bolice na uniji u Paštrovićima i Cetinju – pripreme za sklapanje unije

Rad i utjecaj misionara Franje Leonardisa i njegovog pomoćnika kotorskog plemića Franje Bolice presudan je za sklapanje unije cetinjskog mitropolita Mardarija Kornečanina – Uskokovića. Plemić Bolica uživao je veliki ugled kod pravoslavnih, od kojih su mu mnogi bili i prijatelji, stoga je Kongregacija izabrala upravo njega da uz Leonardisa bude glavna osoba za provedbu unije s cetinjskim mitropolitom. Kao opunomoćenici Kongregacije za širenje vjere Leonardis i Bolica započeli su svoje službeno djelovanje u srpnju 1636. godine. Misija im je određena za naredne tri godine a kao suradnik dodijeljen im je misionar Ivan Kninski. Dekret im je iz nekog razloga ponovno potvrđen 23. rujna 1636. godine s naglaskom da Kongregaciji moraju svakih šest mjeseci podnijeti izvještaj o svom radu. U godini kada su Leonardis i Bolica započeli intenzivno raditi na uniji u Paštrovićima izbile su prve nesuglasice se kotorskim biskupom Vincentom Bučom. Kotorski je biskup Buča naime sam sa izaslanicima iz Paštrovića kreuo na put u Rim bez koordinacije sa Laonardisom i Bolicom. Biskup Buča je želio u Rimu provesti uniju paštrovskih kaluđera bez znanja Leonardisa što je uvelike uznemirilo duhove. No od unije koju je namjeravao provesti biskup Buča sa izaslanicima iz Paštrovića ipak nije bilo ništa. Ostali su u Veneciji odakle su se nakon izvjesnog vremena vratili nazad u Paštroviće. Iz dokumenata se zaključuje da su dakle kotorski biskup Vincent Buča i misionar Franjo Leoardis u isto vrijeme radili na uniji ali paralelno i neusuglašeno. Ipak Leonardis je imao izravnu zaštitu rimske Kongregacije što mu je uvelike olakšavalo položaj i djelovanje.

Jeromonah Josif kandidat za prvog grkokatoličkog biskupa u Crnoj Gori

Misionar Franjo Leonardis svoj rad na uniji počeo je 1636. godine intenzivno provoditi na području Paštrovića u crnogorskom primorju. Ubrzo je Kongregaciji u Rim poslao prijedlog da mladog jeromonaha Josifa, sina svećenika Nikole Stefanovića, iz manastira Gradište imenuju njegovim službenim pomoćnikom te da mu dodijele primjerenu plaću za naredne tri godine kao što je to i običaj s drugim misionarima. Kongregacija je usvojila Leonardisov prijedlog i jeromonah Josif postao je službenik rimske Kongregacije za širenje vjere u svojstvu misionara za područje Paštrovića. Leonardis je smatrao da je jeromonah Josif primjereni kandidat za prvog sjedinjenog (grkokatoličkog) biskupa u Crnoj Gori. No planovi o zaređenju Josifa za katoličkog episkopa bizantskog obreda naglo su se promijenili naredne 1637. godine. Kongregacija je inače svesrdno podržavala inicijativu o imenovanju Josifa za biskupa ali je Leonardis iznenada počeo odgađati sa posvećenjem. Razlog je tome bio cetinjski mitropolit Mardarije Kornečanin koji je vjerojatno saznao za Leonardisove namjere da za episkopa posvete Josifa te je to svakako htio spriječiti. Sada je umjesto Josifa u središte Leonadisove pažnje naglo došao mitropolit Mardarije koji je izrazio želju da sklopi uniju s Katoličkom crkvom. Svoju pažnju Leonardis je usmjerio prema Mardariju ali iz jednog izvještaja Kongregaciji saznaje se da će ukoliko propadne plan s Mardarijem ipak za episkopa biti posvećen Josif. U pismu od 1. prosinca 1637. Leonardis piše Kongregaciji da se pričeka sa posvećenjem Josifa za episkopa. Spomenuti Josif sam je uputio 20. prosinca 1637. godine pismo Kongregaciji u kojem navodi kako želi doći u Rim – vjerojatno zbog dogovora oko vlastitog biskupskog posvećenja. No do posvećenja ipak nije došlo jer su se intenzivirali pregovori oko unije s cetinjskim mitropolitom Mardarijem.

Intenzivni razgovori o uniji s mitropolitom Mardarijem tijekom 1638./1639. godine

Razgovori o uniji misionara Leonardisa i mitropolita Mardarija koji su započeli 1637. protegnuli su se i u narednu 1638. godinu. U prvim mjesecima 1638. godine intenzivno se pripremao sastanak na kojem bi se dogovorili detalji oko sklapanja unije. Leonardis 3. ožujka 1638. izvješćuje Kongregaciju kako je dogovorio sastanak s mitropolitom Mardarijem u Kotoru. Sastanak je održan negdje u svibnju iste godine a o svim detaljima i uspjehu sastanka Kongregaciju je Leonardis izvijestio u pismu od 10. srpnja 1638. godine. Čini se da je Leonardisovo izvješće dočekano u Rimu sa velikim oduševljenjem jer mu već 27. srpnja odgovara osobno prefekt Kongregacije kardinal Antonije Berberin ističući kako je čak i Sveti Otac iznimno zadovoljan najavom sklapanja unije crnogorskog mitropolita Mardarija koju priprema Leonardis sa suradnicima. No pregovori s Mardarijem trajali su puno duže od predviđenog. Razgovori o uniji ušli su već u treću godinu. Jedan od Leonardisovih suradnika plemić Franjo Bolica izvjestio je 19. ožujka 1638. Kongregaciju kako je “episkop cetinjski sve postojaniji i čvršći u svojoj namjeri da se sjedini s Rimom”. No unatoč svemu unija još nije sklopljena pa tako 25. rujna 1638. Leonardis traži od Kongregacije daljnje smjernice u postupanju prema mitropolitu Mardariju. Leonardis u pismu ujedno traži i novac za put u Rim što zapravo znači da je htio u samoj Kongregaciji provesti dodatne usmene konzultacije vezano za tako važan događaj kao što je sklapanje unije cetinjskog mitropolita. No u međuvremenu su i Turci saznali za Mardarijeve namjere oko sklapanja unije te su ga zatvorili. U studenome 1639. godine je Leonardis boravio u Cetinju jer je u međuvremenu Mardarije ipak pušten iz zatvora.

Završne pripreme za sklapanje unije cetinjskog mitropolita

Nakon trogodišnjih pregovora u siječnju 1640. godine Mardarije je u Rim uputio svoje izaslanike iako je prvotni plan bio da u Rim otputuje i sam Mardarije. Iz sigurnosnih razloga od plana se odustalo tako da su u mitropolitovo ime putovali njegovi najbliži suradnici. Uz dva povjerljiva cetinjska monaha u Rim je putovao i Mardarijev nećak Visarion Kolinović koji će ga kasnije naslijediti na episkopskom tronu. U pratnji mitropolitovog izaslanstva je dakako bio i Franjo Leonardis. Izaslanstvo je u Rimu primio osobno papa Urban VIII. Veoma je važno istaknuti kako je nakon uspješnih pregovora sa mitropolitom Mardarijem rimska Kongregacija posebnim dekretom od 2. travnja 1640. ovlastila misionara Franju Leonardisa da u ime Svete Stolice vodi pregovore o Uniji i sa pećkim patrijarhom. Boravak u Rimu u prvoj polovici 1640. godine Leonardis je iskoristio da zatraži od Kongregacije poseban status za cetinjskog kaluđera Visariona Kolinovića. Leonardis je naime predlagao Visariona za svog pomoćnika koji će primati plaću od Kongregacije. Prijedlog je usvojen te je Kongregacija, dakle od 1640. godine, u svoju službu na tri godine s redovitom plaćom primila kaluđera Visariona koji će kasnije postati drugi sjedinjeni (grkokatolički) catinjski mitropolit. Uz to Leonardis je tražio financijsku pomoć za otvaranje posebne škole u Budvi u kojoj bi se školovali svećenički kandidati. Pokušaj je to bio da se u Budvi osnuje sjemenište tj. bogoslovija za sjedinjene (grkokatolike). I ovaj prijedlog Kongregacija je materijalno podržala. Po povratku iz Rima, negdje u ljetu 1640. godine, iz Kotora na Cetinje odlazi kaluđer Mihajlo koji je bio jedan od mitropolitovih izaslanika. Nakon što je kaluđer Mihajlo detaljno izvijestio mitropolita Mardarija o pregovorima u Rimu ovaj je zadovoljan potvrdio Leonardisu konačnu odluku o sklapanju unije. Sam Leonardis izvijestio je pismom od 20. srpnja 1640. rimsku Kongregaciju u kojoj je naveo kako je unija s cetinjskim mitropolitom sigurna i da je pripremljena ispovijest vjere koju će Mardarije uskoro ispovjediti i vlastoručnim potpisom ovjeriti te konačno mitropolitskim pečatom potvrditi. No kad je u srpnju 1640. već sve bilo spremno za svečani čin sklapanja unije Turci su po drugi puta zatvorili mitropolita Mardarija odvevši ga u zatvor u Podgoricu. Dok je mitropolit boravio u turskom zatvoru misionar Franjo Leonardis nastavio je obilaziti crnogorske manastire. Na blagdan Uspenija presvete Bogorodice (15/28. kolovoza 1640.) Leonardis je boravio u manastiru sv. Nikole u Vranjini gdje je monahe izvijestio o prijemu crnogorske delegacije u Rimu.

U rujnu su Turci oslobodili mitropolita Mardarija i moglo se pristupiti sklapanju unije.

Unija crnogorskog mitropolita Mardarija Kornečanina (Uskokovića) u manastiru Vovedenija presvete Bogorodice u Mainama 28. rujna 1640. godine

Kao što je prethodno prikazano samom činu sklapanja unije cetinjskog mitropolita Mardarija Kornečanina, narodnog prezimena Uskokovića, prethodile su tri godine iscrpnih pregovora i konačno odlazak posebne delegacije u Rim. Do sklapanja unije u Mardarijevom slučaju dakle nije došlo naglo i brzopleto već se ona pripremala više godina i uz prihvaćanje mnogih uvjeta koje je Mardarije postavio. Među ostalim Mardariju je osigurana plaća kao i svim drugim katoličkim biskupima, zadržao je potpuno neoskvrnjen bizantski obred uključujući julijanski kalendar, i ono što je možda najznačajnije nije se morao odreći pećkog patrijarha. Dapače sam sjedinjeni mitropolit obvezao se raditi na sjedinjenju pećkog patrijarha sa Rimskom crkvom. Svečani čin sklapanja crkvene unije cetinjskog mitropolita Mardarija s Katoličkom crkvom održao se u manastiru Vovedenija presvete Bogorodice u mjestu Maine dne 28. rujna 1640. godine. Činu su svjedočili Franjo Leonardis, don Ivan Vestio, don Jakov Dantatrinita i jeromonasi manastira Vovedenija. U samom dokumentu o sklapanju unije navodi se: “Mardarije vladika Makedonije, Crne Gore i Cetinja u ime svih vjernika, pratnje i vojvoda sklopio je uniju sa Katoličkom crkvom”. Nekoliko dana nakon sklapanja unije (2. listopada 1640.) sada sjedinjeni (grkokatolički) cetinjski mitropolit Mardarije uputio je u Rim tri pisma. Prvo pismo bilo je upućeno papi Urbanu VIII., drugo prefektu Kongregacije za širenje vjere kardinalu Antoniju Berberiniju i treće tajniku Kongregacije Franji Ingoliju. Dne 9. listopada 1640. iz manastira Maine u Rim piše i misionar Leonardis koji u pismu traži materijalnu pomoć za cetinjski manastir. Cetinjski mitropolit Mardarije ostao je do svoje smrti grkokatolik i vjeran Katoličkoj crkvi, a isto je učinio i njegov nasljednik Visaron koji je preminuo 1697. kada po svemu sudeći prestaje unija u Crnoj Gori. Crna Gora tj. Cetinjska mitropolija bila je u crkvenom zajedništvu sa Rimskom crkvom punih 57 godina od 1640. do 1697. Nakon provedene unije s cetinjskim mitropolitom misionar Franjo Leonardis okreće se slijedećoj misiji a to je unija sa pećkim patrijarhom na Kosovu. No i za približavanje k pećkom patrijarhu Leonardis je tražio pomoć cetinjskog mitroplita Mardarija koji je po svemu sudeći imao veliki utjecaj na patrijarha Pajsija Janjevca u Peći.

POKUŠAJ SKLAPANJA UNIJE IZMEĐU PEĆKE PATRIJARŠIJE I KATOLIČKE CRKVE

Pokušaj sklapanje unije pećkog patrijarha između 1641. i 1645. godine

Dne 30. ožujka 1641. godine misionar Leoardis javio je iz manastira Maine u Paštrovićima Kongregaciji u Rim kako se sporazumio sa svojim savjetnikom i pratiteljem plemićem Franjom Bolicom da otputuju mitropolitu Mardariju na Cetinje kako bi s njime dogovorili put k patrijarhu u Peć. U srpnju su Leonardis i Bolica bili na Cetinju kod mitropolita. U izvještaju od 28. kolovoza 1641. Leonardis piše među ostalim kako se i sam Mardarije sprema u Rim, a kako su dogovorili put u Peć negdje u rujnu. U izvještaju se spominje i Visarion koji je bio uključen u pregovore oko unije sa patrijarhom. Zanimljivo da se u isto vrijeme kada Leonardis, Bolica i Visarion pripremaju za put k patrijarhu s istim ciljem na put u Peć sprema i barski nadbiskup Georgi Bianki. Po svemu sudeći na uniji s pećkim patrijarhom radilo se 1641. godine iz dva crnogorska katolička centra, iz Kotora i iz Budve. No plan odlaska u Peć propao je svima jer je patrijarh Pajsije baš u to vrijeme otputovao u Carigrad kako bi spriječio pokušaj ohridskog arhiepiskopa koji je namjeravao uz pomoć Osmanlija stolicu pećkih patrijarha podložiti Ohridskoj arhiepiskopiji. Patrijarh je dugo ostao u Carigradu tako da se plan odlaska Leonardisa u Peć protegnuo na slijedeću 1642. godinu. U listopadu 1642. godine Leonardis je ponovno boravio na Cetinju kod mitropolita Mardarija s istim ciljem kao i prethode godine, a to je molba da Mardarije ugovori sastanak kod patrijarha Pajsija u Peći. Konačno je Leonardis u drugoj polovici istog mjeseca otputovao u Peć kod patrijarha u pratnji svog suradnika Visariona Kolinovića. Rimsku kongregaciju o uspješnoj misiji u Peći izvijestio je 19. listopada 1642. Leonardisov suradnik Franjo Bolica. Rimska Kongregacija zadala je misionaru Leonardisu 1642. veoma zanimljiv zadatak. On je naime iz Rima dobio upute neka ide u manastir Dečane te neka zatim Kongregaciju izvijesti o moćima i kultu srpskog kralja Uroša i njegovog sina Stefana Dečanskog. O čemu se radilo u ovom slučaju? Rim je naime namjeravao pokrenuti postupak za proglašenje Uroševog sina Stefana katoličkim svecem. Naime katolički pisci Antonije Beatilo i Jakov Lukarić nazivali su u svojim djelima Stefana Dečanskog katoličkim svecem koji je još 1319. godine kao katolik sa svojom majkom posjetio talijansko svetište sv. Nikole u Bariju obdarivši ga pritom mnogim dragocjenostima. Katolički su pisci zaista navodili povijesne činjenice kako je Stefanova majka tj. Uroševa žena Jelena bila katolkinja koja je sina Stefana krstila u Katoličkoj crkvi i odgojila u katoličkoj vjeri. A za samog srpskog kralja Uroša misionar Leonardis je u izvještaju ustvrdio da je “živio i umro u jedinstvu s Katoličkom crkvom” i dalje da je “podizao katoličke crkve u Baru npr. sv. Marije” i zaključuje da “Stefana i Uroša poštuju kao svece i rimokatolici”. Rimska inicijativa da Stefan Dečanskog proglasi katoličkim svecem nikada se nije ostvarila iako su mnogi smatrali da je to most do punog jedinstva između Srba i Katoličke crkve. Krajem godine (15. prosinaca 1642.) Leonardis piše u Rim da se s patrijarhom vode pregovori oko dogmatskih pitanja. U narednoj 1643. godini pećki patrijarh odlučio je nakon provedenih pregovora uputiti u Rim svoje izaslanstvo. Delegacija patrijarhovih izaslanika krenula je na put nakon što je Kongregacija 30. srpnja 1643. odobrila dolazak. No uvjeti za put brodom nisu bili dobri pa je delegacija mjesecima ostala kod Leonardisa u Kotoru. Iza ovog termina “nepovoljni uvjeti za put” skriva se mnogo toga. Naime čini se da je Rim odugovlačio sa slanjem novca za patrijarhovu delegaciju što je na kraju shvatio i sam Leonardis koji je potpuno odustao od misije. Iako je sam patrijarh želio daljnje pregovore Rim je naprosto iz nekog razloga obustavio daljnju komunikaciju. U slijedećoj 1644. godini, 23. ožujka, zaslužni Franjo Leonardis imenovan je barskim nadbiskupom čime je prestala njegova intenzivna uloga u procesu pokušaja sklapanja unije između Rima i Peći. No on je i dalje podržavao inicijativu na izvjestan način. Od 1644. godine Leonardis se povlači, a na sceni se sve više pojavljuje cetinjski arhiđakon Visarion Kolinović, nećak sjedinjenog mitropolita Mardarija, koji izvješćuje Kongregaciju o procesu pregovora s pećkim patrijarhom. Zanimljivo je da Visarion navodi kako patrijarh želi daljnje pregovore oko sklapanja jedinstva ali to iz nekog razloga odgađaju Franjo Leonardis i Franjo Bolica opunomoćenici Kongeregacije za pitanje unije s Pećkom patrijaršijom. U 1645. godini nadbiskup barski Franjo Leonardis opet u spisima upućenim Kongregaciji spominje paštrovskog kaluđera Josifa onog istog kojeg je još prije Mardarijeve unije kanio predložiti za grkokatoličkog biskupa u Crnoj Gori. U isto vrijeme iz jednog pisma koje je 10. veljače 1645. cetinjski grkokatolički mitropolit Mardarije uputio u Rim jasno je da Mardarije svim silama podupire misionara Ivana Pasqualija koji je želio postati rimokatolički biskup. I Mardarije i Pasquali djelovali su i politički podržavajući u Crnoj Gori venecijansku tj. Mletačku vlast nasuprot Turcima. Iz dokumenata se dakle zaključuje da je cetinjski mitropolit Mardarije djelovao prema rimskoj Kongregaciji samostalno bez ikakvog utjecaja Leonardisa. Još 4. ožujka 1645. nekadašnji misionar a sadašnji nadbiskup Leonardis namjeravao je poći patrijarhu u Peć, a nekoliko mjeseci kasnije (19. srpnja) Kongregacija u Rimu raspravljala je o “sinodskom pismu patrijarha Pajsija” u kojem se među ostalim išćitava da nije postignuta potpuna suglasnost u pitanjima Filioqae i papinog primata. Baš u to vrijeme kod patrijarha u Peći boravio je cetinjski arhiđakon Visarion Kolinović službenik rimske Kongregacije. Cijeli proces oko unije Pećke patrijaršije i Katoličke crkve biti će zaustavljen u rujnu 1645. kada umire glavni protagonist unije nadbiskup Franjo Leonardis. Kongregaciju je o smrti nadbiskupa pismeno izvijestio upravo kaluđer Josif kojeg je Leonardis želio vidjeti kao grkokatoličkog biskupa u Crnoj Gori. Dvije godine kasnije 3. studenog 1647. umire i pećki patrijarh Pajsije koji je namjeravao za svog života sklopiti uniju sa Katoličkom crkvom.

Novi pokušaji sklapanja unije od strane Pećke patrijaršije

Godine 1647. na tron pećkih patrijarha stupa Gavrilo. Njegovim dolaskom obnovljeni su pregovori o uniji s predstavnicima Katoličke crkve. Iste godine prvog grkokatoličkog cetinjskog (crnogorskog) biskupa Mardarija naslijedio je njegov nećak Visarion Kolinović. Spomenuti Visarion imati će vodeću ulogu u procesu pokušaja provedbe unije između Pećkog patrijarha i Katoličke crkve. Na sceni se od 1647. pojavljuje i misionar Andrija Zmajević službenik Kongregacije sa stalnim boravkom u Perastu.

Prvi unionistički sabor Pećke patrijaršije u manastiru Morači 1. veljače 1648. godine

Inicijativa da Pećka patrijaršija prihvati crkveno jedinstvo sa Rimskom crkvom vidljivo se manifestirala na I. Moračkom unionističkom saboru koji je sazvan 1. veljače 1648. u manastiru Presvete Bogorodice u crnogorskom naselju Morači. U poslanici koja je sastavljena od tadašnjih poglavara (episkopa) Pećke patrijaršije crkveni oci traže jedinstvo s Rimskom crkvom i priznaju papu Inocenta X. poglavarom sveopće Crkve. U dokumentu na ćiriličnom pismu među ostalim stoji: “Papa je najveći biskup nad svim biskupima”. U pismu se nadalje kaže da je patrijarh Pajsije preminuo a da je na njegovo mjesto izabran Gavrilo. Dalje duhovni oci okupljeni na saboru u Morači pišu Svetom Ocu kako se kaju: ” čisteći prah neznanja iz srdaca svojih, što nismo znali i što smo zaboravili glavu Crkve, starog oca i pastira presvetog papu. I mi svi podigosmo oči svoje k njegovoj svjetlosti kao vidjelu svega svijeta”. Ujedno se u poslanici najavljuje i dolazak u Rim budimljanskog mitropolita Pajsija koji će kada se sve dogovori u ime pećkog patrijarha prihvatiti uniju s Katoličkom crkvom. Prema zapisu Pajsije će u Rim doći da u ime Pećke patrijaršije: “utvrdi ljubav i da zada poslušnost glavi Crkve jedinom Ocu i pastiru našemu papi i ne novim načinom nego starim, kao što su to čini i druge zemlje Mala i Bijela Rusija”. Sinodalnu poslanicu u Rim su odijeli monasi Teodosije i Apsalon. O poslanici je raspravljala Kongregacija 9. svibnja 1648. i opet 25. svibnja iste godine. S obzirom da se radilo o iznimno važnom pitanju sklapanja unije za cijelu Pećku patrijaršiju Rim je odredio da se sa patrijarhovim izaslanicima u Peć pošalje i grkokatolički svećenik Pavle Demski, ugledni i obrazovani rusinski monah koji dobro govori slavenski jezik, a koji će ujedno nadgledati proces priprema za sklapanje unije. Naime, Rim je bio prvotno nepovjerljiv prema sinodalnom pismu koje je očito odavalo dojam potpune spremnosti na sklapanje unije od strane pravoslavnih episkopa Pećke patrijaršije. Nakon provedenih rasprava tijekom svibnja, prefekt Kongregacije kardinal Antonije Berberini uputio je 8. lipnja 1648. pismo budimljanskom mitroplitu Pajsiju u kojem hvali njegova nastojanja oko sklapanja jedinstva. Istoga dana prefekt Berberini poslao je pismo Grigoriju i Josifu starješinama manastira Morače. U pismu starješinama moračkog manastira prefekt izvješćuje kako se u manastir vraćaju izaslanici Teodosije i Apsalon koji sa sobom nose tiskanu ispovijest vjere u onom obliku kako je to prihvaćeno na Florentinskom saboru. Iznimno je važno istaknuti kako je unija Pećke patrijaršije trebala biti provedena prema modelu kako su to predlagali crkveni oci okupljeni u Morači. Po tom modelu ukoliko dođe do unije; pećkog patrijarha birali bi sami episkopi a od Svete Stolice bi patrijarh tražio samo potvrdu i u roku od godine dana nakon izbora morao bi pohoditi Rim. Episkope i mitropolite rukopolagao bi sam patrijarh. Sveta Stolica je dakle u svemu izišla u susret crkvenim ocima Pećke patrijaršije uvaživši u potpunosti sve njihove zahtjeve.

Pavle Demski odugovlači s unijom i sabor u Budimlju

Glavni nadglednik za provedbu unije Pećke patrijaršije rimski monah Pavle Demski doputovao je u Kotor gdje je iste godine (1648.) otvorio zajedničku školu za dječake bizantskog i latinskog obreda. No čini se da Demski nije dorastao zadatku koji mu je povjerila Kongregacija. On je u narednih pet godina svu pažnju posvećivao vlastitoj školi u Kotoru dok je misiju provedbe unije s Pećkom patrijaršijom na Kosovu potpuno zapostavio. Demski se 1651. godine opravdava Kongregaciji da ne može putovati u Peć zbog opasnosti od Turaka, i naravno ne piše pritom kako su ga pećki monasi višekratno pozivali i molili da dođe u pećku patrijaršiju radi dogovora oko unije. Iste razloge navodi i godinu dana kasnije, 1652. godine, te ponovno ističe svoj veliki strah od Osmanlija. No Kongregacija je shvatila da Demski stalno nalazi razloge da ne ode u Peć zato ga u jednom pismu iz 1652. godine Kongregacija oštro opominje da izvrši ono zbog čega je prije nekoliko godina iz Rima poslan u misiju u Crnu Goru odnosno Kosovo. Nakon ozbiljnih opomena Demski se ipak sastao s patrijarhom, ali ne u Peći već u manastiru Đurđevi stupovi kod Berana. Tu je patrijarh ponovno iskazao namjeru da u Rim pošalje izaslanika koji će u ime Patrijaršije prihvatiti uniju. Tek naredne 1653. godine iz Rima stiže Demskom uputa i odgovor na njegov dopis. Tijekom 1653. patrijarh je sazvao sabor u Budimlju na kojem su uz patrijarha bili prisutni i mitropoliti, episkopi, arhimandriti i igumani. Na saboru je zaključeno da se sklopi unija s Rimom a da potpisanu i ovjerenu ispovijest vjere u Rim odnese budimljanski mitropolit Pajsije Kolašinović. Iduće godine 1654. Demski je bio pozvan u Rim da se pred Kongregacijom očituje o pitanju unije s Pećkom patrijaršijom.

Drugi unionistički sabor Pećke patrijaršije u manastiru Morači 1. prosinca 1654. godine i strašna smrt mitropolita Pajsija Kolašinovića

Iako je sabor u Morači za 1. prosinca 1654. sazvao sam pećki patrijarh Gavrilo Rajić on osobno saboru nije prisustvovao zbog navodnog straha od Turaka, koji se kasnije pokazao opravdanim. U to vrijeme nadležni episkop za Moraču bio je Vasilije Jovanović veliki pobornik crkvenog jedinstva. Prema patrijarhovoj odredbi saborom je predsjedao valjevski episkop Jeftimije. Na saboru je prihvaćena unija Pećke patrijašije sa Katoličkom crkvom a prema uputama samog patrijarha ovjerenu ispovijest vjere trebao je u Rim osobno dostaviti budimljanski mitropolit Pajsije Kolašinović. Opunomoćenik sabora mitropolit Pajsije zaista je krenuo sa dokumentom na put ali je prije samog ukrcaja na brod za Italiju izdan od svog pratitelja. Turci su mitropolita Pajsija zbog pokušaja sklapanja unije s Rimom ubili na strašan način. Naime, na ulazu u manastir Đurđevi stupovi kod Berana mitropolita su živog oderali te ga objesili na ulazna vrata manastirske kapije. O strašnoj smrti mitropolita Pajsija rimsku Kongregaciju izvijestio je misionar Pavle Damski. Pokušaj sklapanja unije koštao je života i samog patrijarha Gavrila koji je bio sazvao sabor u Morači. Po svom povratku iz Rusije (1656.) patrijarha Gavrila Rajića dočekali su i ubili Turci. Nakon sabora u Morači i ubojstva mitropolita Pajsija i patrijarha Gavrila turske vlasti zabranile su imenovanje novih budimljaskih mitropolita. Unija Pećke patrijaršije koja je izglasana u Morači 1. 12. 1654. godine ugušena je u krvi od strane Osmanlija.

Inicijativa za sklapanje unije se nastavlja

Iako je pokušaj sklapanja unije Pećke patrijašije s Katoličkom crkvom iz 1654. godine završio stradavanjem njezinih glavnih nositelja inicijativa se nastavila dalje. Nakon što je 1655. godine preminuo monah Pavle Demski – višegodišnji povjerenik Kongregacije za provedbu unije sa Pećkom patrijaršijom, za njegovog nasljednika je imenovan Dominik Bubić. No kao i njegov prethodnik ni Bubić nije žurno izvršavao upute Kongregacije. On je umjesto u Peć iz Rima otputovao u rodnu Budvu gdje se nastanio. Unatoč činjenici što je izaslanika Kongregacije Bubića očekivao u Peći sam patrijarh Maksim, ovaj iz Budve nikako nije dolazio na Kosovo. Zbog takvog ponašanja Kongregacija je 1655. godine tražila od nuncija u Veneciji da prisili Bubića da ode kod patrijarha u Peć gdje je trebao voditi daljnje razgovore oko konačnog sklapanja unije. No od silnih intervencija nikakve koristi nije bilo jer u naredne dvije godine Bubić nije izvršio svoje dužnosti. O Bubiću je Kongregacija raspravljala 26. studenoga 1658., dakle tri godine nakon imenovanja, te je utvrđeno da Bubić nije najpogodnija osoba za misiju u Peći. Kongregacija se sada sve više oslonila na već spomenutog Andriju Zmajevića iz Perasta koji je poticao crkveno jedinstvo u crnogorskom primorju. U isto vrijeme iz Makedonije su stizale vijesti o uniji ohridskog arhiepiskopa Atanasija. Dne 5. listopada 1662. godine Kongregacija je uputila pismo Andriji Zmajeviću u kojem mu preporučuje da pokuša “za uniju pridobiti pećkog patrijarha”. Već narede godine (1663.) Andrija Zmajević uspostavio je dobre odnose sa episkopom Rufimom koji je vršio dužnost patrijarhovog egzarha u crnogorskom primorju. Episkop Rufim boravio je iste godine kod Zmajevića u Perastu, a zanimljiv je detalj kojeg je zapisao sam Zmajević. Naime Rufim je bio detaljno upoznat sa prilikama u Vatikanu, a napose je isticao osobnu svetost pape Aleksadra VII. o kojoj su pravoslavni u Pećkoj patrijaršiji naročito govorili. Vladika Rufim pokazao je Zmajeviću sliku pokojnog pape Urbana VIII. urezanu na srebrnoj medalji. Ovu medalju poklonio je papa patrijarhovim izaslanicima kada su boravili u Rimu i pregovarali o sklapanju crkvenog jedinstva. No ozbiljnijih pokušaja oko sklapanja unije u vrijeme misijskog djelovanja Andrije Zmajevića ipak nije bilo. Unatoč svemu upravo u to vrijeme mnogi su se manastiri sve uže povezali s Katoličkom crkvom. Sam Zmajević imenovan je 1671. barskim nadbiskupom čime je njegov rad na uniji ograničen. Slijedeće godine, 1672., za pećkog patrijarha izabran je Arsenije Crnojević koji je bio u rodbinskoj vezi upravo sa nadbiskupom Andrijom Zmajevićem.

Gašenje inicijative oko sklapanja crkvene unije

U sedamdesetim godinama 17. stoljeća pomalo plasne inicijativa za sklapanjem unije u Pećkoj patrijaršiji ali i u samom Rimu. Isto će se nastaviti i u naredim desetljećima. Stvari će se na crkvenom planu još snažnije promijeniti nakon 1690. godine kada pećki patrijarh Arsenije Crnojević napušta Kosovo i odlazi u Ugarsku. Već slijedeće 1691. godine Carigradski patrijarh postavio je u Peći, uz pomoć Turaka, svog namjesnika Kalinika I. koji je bio Grk po narodnosti. Sa Grcima koji su bili u tijesnim vezama sa carigradskom Portom (tj. Osmanlijskim vlastima) nije bilo moguće provoditi razgovore o uniji jer bi to značilo njihov izravni sukob sa turskom vlašću i gubitak pozicija. No ipak je zanimljiv podatak iz godine 1699. kada se u Peći kod patrijarha Kalinika nalazio sjedinjeni (grkokatolički) vladika Jefrem Banjanin koji je prihvatio uniju te se zbog toga sukobio s Aresnijem Crnojevićem. Zašto je vladika Jefrem boravio u Peći nije sasvim jasno ali se zna da se s patrijarhovim (Kalinikovim) blagoslovom nastanio prvo u manastiru Pavlici a zatim u Studenici. Inicijativa da Pećka patrijaršija prihvati uniju s Katoličkom crkvom bila je veoma blizu realizacije sredinom 17. stoljeća kada je raspoloženje patrijarha i ostalih episkopa prema Rimu bilo veoma pozitivno. No nakon 1690. u samoj Peći više nisu rezidirali patrijarsi slavenskog roda već su tron zauzeli Grci. S time je završeno razdoblje u kojem su velike nade polagane u ostvarenje potpunog crkvenog zajedništva između Peći i Rima.

 

Izvor: zumberacki-vikarijat.com

 

Dražen Zetić: Gdje su netragom nestale Katoličke Crkve u “Istorijskom leksikonu Crne Gore”!?

Aleksandar Dender: Od 39 Crkava, 38 su Katoličke, a jedna Pravoslavna u Kotoru!

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.