Damir Pavić: Bl. Ozana Kotorska – Dragulj Boke kotorske

Pod svodom nebeskim postoje brojni krajolici po kojima ljudska mašta može barem donekle naslutiti ljepotu vječnosti koju nijedno ljudsko oko nije vidjelo, a Bog ju je pripravio onima koji ga ljube. Svi oni koji su posjetili Boku kotorsku, predivni crnogorski zaljev, znaju o čemu govorim. Ondje se izvorna božanska ljepota morskih uvala obgrljenih stjenovitim planinama isprepliće i nadopunjuje sa skladnim radom ljudskih ruku, oličenim u malenim gradićima s nebrojenim crkvama, kapelicama, gradskim ulicama, trgovima i zidinama, stvarajući tako čarobnu simfoniju od koje zastaje dah. Nimalo ne čudi što ovakva mjesta rajske ljepote rađaju svece zaljubljene u nebo. S pravom je Boka nazvana zaljevom svetaca.

Davne 1493. godine u brdskim vrletima iznad Kotora, točnije u selu Relezi, smještenom na području plemićke obitelji Crnojevića, u obitelji čestitih i siromašnih pravoslavnih seljaka rodila se djevojčica Katarina Kosić. Zapisi suvremenika vele da je Katarina bila djevojčica izvanredne tjelesne ljepote, a njezina nevina duša da je bila još ljepša i plemenitija. Bila je pastirica stada svojih roditelja. Možemo samo nagađati koliko je ljepota stvorenoga, koju je promatrala svakoga dana, utjecala na njezin kasniji duhovni razvoj. Pobožna predaja spominje da je kao pastirica imala viđenja koja su je potaknula na savršeni kršćanski život. Vidjela je Isusa najprije u liku Djeteta, a zatim i kao Raspetoga. Božanska providnost je htjela da djevojčica nakon smrti svoga oca pođe u Kotor te ondje konačno vidi Isusove slike o kojima je slušala od svoje majke. Došavši u Kotor ondje će trajno ostati i svojim svetim životom pronijeti glas o ovome gradu diljem svijeta. Lijepo je napisao jedan njezin životopisac da je pobožna djevojka prvi duhovni odgoj primila u Božjoj prirodi, a drugi će dobiti u gradu Kotoru i tako postati njegova najodličnija građanka.

Katarina je po dolasku u Kotor primljena u kuću plemića Aleksandra Buca, a njegova pobožna žena postade joj kao rođena majka poučivši djevojku istinama katoličke vjere. Ponizna djevojka sve je primala s velikom ljubavlju i evanđeoskim žarom. Na poseban način, budući da je i sama potjecala iz skromne seoske obitelji, resila ju je velika ljubav prema siromasima te je činila sve kako bi im pomogla u različitim nevoljama života. Njezino srce, predodređeno od Gospodina za velike stvari, žudilo je za savršenim kršćanskim životom. Ponukana gorljivom propovijedi o Isusovoj patnji i smrti na križu odlučila se iz ljubavi prema Kristu započeti život takozvanih zazidanih djevica, što je bila česta praksa u kršćanskom svijetu, pa tako i u Kotoru. Te djevice bi živjele u malim isposničkim kućicama, obično sazidanim uz crkvu, s otvorom koji je gledao prema svetištu crkve. U međuvremenu je postala i dominikanska trećoredica, obukla njihov habit i uzela redovničko ime Ozana, po uzoru na jednu dominikanku iz Mantove koja je umrla na glasu svetosti.

Današnjem kršćaninu, naviklom na ugodnosti ovozemaljskoga života, teško je razumjeti što je nagnalo mladu djevojku u cvijetu svoje mladosti – u trenutku kada započinje samotni život imala je samo dvadeset i jednu godinu – da učini tako nešto neshvatljivo. Jedini odgovor može se naći u tajni ljubavi. Kada netko na tako silan način doživi otajstvo Kristove ljubavi tada mu ništa nije teško. Iz ljubavi prema Kristu spreman je ostaviti sve ljepote ovoga svijeta i cijeli svoj kratki vremeniti život posvetiti razmatranju te neizmjerne ljubavi. Upravo to se dogodilo i u Ozaninu životu. Ostavila je sve poradi Krista i u tom „zatvoru” provela preko 50 godina! Živjela je posvećena molitvi i čineći pokoru. Bavila se također izradom crkvenoga ruha. I danas se u riznici kotorske katedrale čuva tjelesnik što ga je izvezla blaženica. Već za života štovali su je u gradu i okolici kao svetu ženu. Brojni vjernici koji su bili pritiješnjeni različitim nevoljama i zatočeni u okovima grijeha dolazili su tražeći molitvu i Ozaninu pomoć. Nazivali su je trubljom Duha Svetoga jer je dijelila korisne savjete, te anđelom mira zbog posredovanja među zavađenim stranama. Glas o svetosti njezina života dopro je i do samoga Rima, a mnoge djevojke su slijedile njezin primjer. Ozana je na poseban način štovala Isusovu muku i gajila pobožnost prema siromašnim dušama u čistilištu. Posvjedočeno je također da je imala brojne nadnaravne darove, među kojima dar proroštva i mistična viđenja.

Umrla je u svome Kotoru na glasu svetosti u 72. godini života. Nakon smrti rijeke vjernika hrlile su tijekom dva dana i noći iskazati joj posljednju počast, a zatim je njezino tijelo nošeno u svečanoj procesiji gradskim ulicama.

Zbog svoga pravoslavnoga podrijetla u njezinoj osobi se na poseban način očituje djelo Duha Svetoga za postizanjem toliko žuđenoga jedinstva među razjedinjenim kršćanima. Ne čudi što na njezin grob dolaze i pravoslavni vjernici. Nakon brojnih prijenosa tijekom povijesti, njezino neraspadnuto tijelo danas počiva u crkvi sv. Marije u Kotoru.