Jutarnja magla
ovijena je grimizom sunca
Jutarnja magla
komeša se u ponoru dubine
A tebe nema
moje misli će usahnuti poput lišća
A tebe nema
kao i prvog siječanjskoga snijega
što ga žamor
u sjenama otapa
i što luta otkucajima gluhih sati
gdje žalosna stabla
gorko uzdišu
i cvjetaju ulicama samoće