Itekako treba sanjati i šetati…
Pošto se približava obljetnica potresa na Banovini, sjećam se ove elegantne ženske cipelice koju sam zetekao u ruševinama jedne davne napuštene kuće. Srećom, nitko nije stanovao za vrijeme potresa u toj kući, vjerujem po paučini u kutovima, prljavim staklima od dugih zamornih banijskih kiša i debelih slojeva prašine na drvenom kuhinjskom stolu i emajliranom posuđu, da tu zapravo nitko više ne objeduje, ne ispija tople jutarnje kavu prije odlaska na njivu il’ u neku staru socijalističku tvornicu, ne češlja se pred napuklim zrcalom na hrapavom bijelom zidu od gline i kreča. No, ostala je ova jedna lijepa ženska cipela, vjerojatno je nekada dok su tu ljudi živjeli, bila i neka elegantna žena, koja je imala stila i ukusa, želje da negdje po korzima Kostajnice, Petrinje, Gline, Siska prošeta u svojim gracioznim cipelicama… Možda je samo sanjala, al’ zar je grijeh sanjati ovakve lijepe trenutke, bez obzira gdje živjeli. U nekom malom selu na Banovini il’ pak u nekom velikom gradu… Itekako treba šetati i sanjati…
Dražen Zetić, Krik s Banovine
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=NmraCKe0dk4&t=9s
