‘Vincere aut mori’
ut vincere, aut mori [ạut vi’~ ạut mo’ri:] (lat.), ili pobijediti ili umrijeti; pobjeda ili smrt.
Uskočka epopeja traje već stoljećima, iz desetljeća u desetljeće prerasta u legendu i mit. Nažalost, poput svih drugih ratnika, na svim drugim kontinentima, tako su i Uskoci bili ‘potrošna’ roba carstva i kraljevstva. U povijesti su zabilježne četiri seobe Uskoka, još tamo od davne 1530. godine (čija se Uskočka Bogorodica čuva u konkatedralnoj crkvi sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu), krenule su migracije Uskoka pod najezdom Osmanlije iz Bosne, Hercegovine, Like i Dalmatinske zagore.
Pa su tako Uskoci sa svojim obiteljima i vojvodama (kapetanima), nerijetko bježali na prostore ondašnje Vojne krajine Habsburške monarhije. Pri tome je Beč itekako vodio računa o njihovim pravima i povlasticama, priveligijama i rigidnom vojničkom životu. Nadasve su bili zahvalni stražari i čuvari vanjskih (rubnih) granica Habsburškog carstva. Stoljećima su ginuli i bivali ranjavani, ali nikad niti jedanput nisu bili poraženi, u svim tim višestoljetnim krvavim bojevima za carsku krunu i obranu feudalnih interesa Habsburgovaca.
Tretirani su i uvažani s velikim poštovanjem, te su bili nadaleko poznati na tadašnoj geopolitičkoj karti kršćanske Europe. Gdje god su ratovali, nesumljivo su imali velike zasluge, te su pokazivali zavidne ratničke vještine i strategije. No, nerijetko su kao takvi gerilci, također znali biti i stanoviti sigurosni problem za lokalnu zajednicu i urbane primorske komune. Posebice u Senju, gdje su zbog svojih smionih gusarskih pothvata na Jadranu, počesto lišavali venecijanske trgovačke jedrenjake i brodove značajnog tereta i bogatstva, kao i Turke. Bili su zakleti neprijatelji Osmanlija, čak su imali neku svojevremenu zakletvu odbrane i zaštite kršćanstva od ugroze polumjeseca Islama.
Antemurale Christianitatis
“Naziv Antemurale Christianitatis (latinski: Predziđe kršćanstva) prvi je uporabio 1143. Bernard iz Clairvauxa za križarsku posadu Edese (danas Şanlıurfa u južnoj Turskoj), koja je grad branila od Seldžuka. Od XV. st. javlja se kao jedna od metafora obrambenoga pojasa koji štiti zapadno kršćanstvo od osmanskih osvajanja.”
Izvor: enicklopedija.hr
Kao takvi obasipani su zemljištima, i mnogim dvadesetogodišnjim oslobađanjima od poreza, daća, desetina i renti, i nikome nisu polagali račune. Iznimno su poštovali papin autoritet, i bili su prist0jno za ono vrijeme plaćeni i nagrađivani ekskluzivnim uvozom morske soli. Sudjelovali su u najznačajnijim bitkama onodobne kršćanske Europe, te se osobito njihova hrabrost istakla u sukobima na Klisu (1537.), obrani Griča (1545.). i Sisku (1573.).
Kao takvi formirani ratnički stalež, bili su podložni i bunama protiv vlasti bilo koje provijencije. Pa su tako ratoborni ‘uskočki sokolovi’ naposljetku morali biti preseljeni iz Senja na prostore Vojne krajine u Brinje, Otočac, Istru i Žumberak. Pri tome, spaljeno je njihovo brodovlje u Rijeci 1618., i sve njihove obitelji su udaljene od Senja u unutrašnjost preko 50 kilometara. Je li to bila izdaja ili vješti pragmatični politički kompromis od nalogodavaca iz Beča il’ naprosto neophodna diplomatska makinacija i poniženje, trebalo bi sagledati cijeli slučaj sa svih povijesnih adresa i stanovišta. Kako god bilo, sa svojim upečatljivim identitetom i osebujnim gvozdenim stavom, vojujući s daleko nadmoćnijim neprijateljskim snagama i formacijama, nikada nisu bili pokleknuli, nego su naprotiv svojom ingenioznom vojnom domišljatošću i lukavošću nemali broj puta nadmudrili protivnike i zadali pobjednosne udarce.
No, s vremenom, turska opasnost je počela jenjavati, i nije se više ukazivala potreba njihova postojanja i službe. Kao vrsni stražari, krajišnici, graničari i odani vojnici carstva, bili su 1881. raspušteni i ostavljeni na milost i nemilost zubu vremena i jeku radikalnih društvenih promijena (rapidnoj industrijalizaciji) i novim europskim revolucionarnim obratima. Jedina mrlja u njihovom ratovanju bila je krvavi pir na strani feudalaca i plemstva, kada su pobili i nemilosrdno ugušili preko 2 000 tisuća seljaka i pobunjenih kmetova u Seljačkoj buni (bitka kod Krškog) 1573.
Historijska priča o Uskocima, ne završava s ukidanjem Vojne krajine i nestajanja s europskih pozornica mnogih monarhija i kraljevstava, i danas žive mnogobrojni potomci Uskoka po svijetu, osobito na Žumberku i ponegdje drugdje po Americi i Kanadi. Njihova snažna prisutnost i vojskovođe obilježili su ove krajeve, te su i dan – danas prisutne njihove grkokatoličke bogomolje (najstarija grkokatolička župa osnovana je 1620. u Badovincima) i svetišta (Župa Uspenija Presvete Bogorodice u Pećnom iz 1764.), zapisi, prezimena, običaji i povijesna svijest. S vremenom su ratnici postali isključivo stočari, zemljoradnici i poljodjelci. Njihova djeca su se počela obrazovati, posebice na grkokatoličkim sjemenišnim ustanovama (Grkokatoličko sjemenište od 1681. na Gornjem gradu u Zagrebu), te u onodobnim prestižnim europskim sveučilištima i katedrama:
“Upravo je spoj različitih kulturnih, vojnih i vjerskih tradicija stvorio jedan od najupečatljivijih identiteta u kontinentlnoj Hrvatskoj.”
Goran LITVAN, Čuvaj se senjske ruke: Zašto je Ferdinand protjerao uskoke iz Senja
Izvor: lidermedia.hr
O tome su pisali znameniti žumberački sinovi, posebice čuveni povjesničar Tadija Smičklas, ali i mnogi grkokatolički biskupi i rektori, profesori, učitelji i književnici. Jedina stranica koja se još čini u dovoljnoj mjeri neispisana i neistražena, jest ona o žumberačkim majkama i kćeri. Naime, povijest je dužna (a i Uskočki sinovi) prozboriti koju suvislu riječ i o njima u svojoj glasovitoj žumberačkoj baštini i sačuvanim drevnim obiteljskim predajama.
Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti
Dražen ZETIĆ
