Dođu vremena kada ratnici postanu učenici, kada njihova djeca postanu profesori, svećenici i biskupi. Mada je rat kao takva ‘nužna’ pojava duboko utkan u uskočko (ratničko) leno, njihov kodeks časti, svrha postojanja, DNK – a kod, ipak nužda mijenja pravila. Pa je tako Bečki dvor dok je trebao njihovo gerilsko umijeće, naprosto davao sve privilegije i darove, zemlju i brijegove, oružje i plaće, plemićke titule i posjede.
No, onoga trenutka, kada im je počelo ugrožavati njihove primarne imperijalne interese, uskočki životi su postali smetnja il’ ozbiljni diplomatski problem. Bez obzira radilo se tu o Veneciji (Republici sv. Marka) ili velikom Osmanlijskom carstvu. Računica je jednostavna: Car je mogao svakoga izdati, unajmiti ili iznajmiti, prodati ili preprodati po bilo kojoj cijeni ili valuti. Dok se podjarmljeni i podčinjeni, niti su se mogli buniti i pobuniti, žaliti ili biti nezadovoljni. Sve je uvijek bilo jedino podređeno raspoloženju carske krune i njihovim benefitima, bilo da je tu riječ o jadnom ljudskom životu ratnika ili nekom osiromašenom crkvenom župniku u nekoj zabačenoj seoskoj crkvi. Ni jedni, ni drugi, nisu zapravo u surovoj realnosti Habsburške monarhije imali nikakva prava. U svakom momentu, njhovi životi su mogli biti naprasno prekinuti i pogubljeni, osuđeni i utamničeni, zabranjeni i degradirani.
Uvijek su tuđinci, tj. drugi, znali kako vladati, osvajati i eksploatirati. Posebice kada se to odnosilo na tuđe šume i oranice, ubirati poreze i tantijeme, mobilizirati seoski i gradski puk za mnogobrojne svoje ratove i juriše. Pri tome ih kiteći kojekakvim počasnim titulima i naslovima, odličjima i kolajnama. Uvijek im suptilno namećući svoje zakone i propise, uredbe i odredbe, akte i proklamacije. Poslije skončavanja tih vremenitih carskih utopija, ostajali su samo grobovi neznanih junaka, pokoji obelisk i hrđavo ordenje iz bilo kojega rata, pobune i ustanka. Bitno je biti servilan i bespogovorno sljediti natuknice i naputke iz carske kancelarije. Izgleda da su uvijek znali što je dobro za nas, i carevi i kraljevi, biskupi i feudalci, doli nas samih…
Potkraj svirepog 17. stoljeća na obzorju se pojavljuje jedna glasovita obrazovna ustanova: Grkokatoličko sjemenište na zagrebačkom Gornjem gradu na Griču. Sjemenište se osniva kao krajnja potreba obrazovanja djece uskoka s Žumberačkih gora. Kako se s vremenom turska opasnost smanjuje, tako polako prestaje biti velika potreba za uskočkim ratničkim angažmanom. Mada su upravo ti uskočki ratnici obranili i sam Grič 1545. god., i ostali uveliko zaslužnici da je tadašnji Grič ostao slobodan i neopustošen od mnogobrojnih turskih osvajačkih hordi. No, kako polako i sami uskoci i njihove grkokatoličke vladike uviđaju potrebu školovanja podmlatka za svećeničke potrebe, sve se više uskočke djece upućuje na visoke teološke studije u sam Zagreb, ali i drugdje u Italiju…
Upravo je sam vladika Pavao Zorčić utemeljio Grkokatoličko sjemenište 1681. god. U samome Sjemeništu su boravile mnoge generacije vrsnih budućih intelektualaca, koji će na svoj svojvstven način značajno obilježiti hrvatsku i europsku društvenu i kulturnu scenu. Iz tih će sjemenišnih klupa poteći mnogi povjesničari, pjesnici, književnici, svećenici i biskupi. Osobito je značajno za sam Žumberak školovanje njihova podmlatka za budućnost njihovih pokoljenja, ali i zbog pismenosti i njegovanja njihove osebujne etnografije i etnologije, historije i jezika.
Samo Sjemnište je imalo burnu povijest, od same kupnje kurije od grofa Patačića, pa do periodičnih nadogradnji i proširivanja (doba vladika Božičkovića i Stanića), požara (1706. i 1766.) i raznih drugih vremenskih nedaća (potresa 1880.). No, najbitnije je, da nikada Sjemenište nije prestalo s radom, i da se svim svojim snagama i opskurnim financijskim sredstvima održalo kao relevantna institucija u društvu i javnosti. Uz samo Sjemenište nekad je bilo dograđena i crkva sv. Vasilija (1830.), te toranj s tri zvona, i gradnja prvog i drugog kata, o čemu i dan – danas postoje sačuvani nacrti od Hermanna Bolléa i drugih. Također je u jako dobrom stanju sačuvan i arhiv od 1611. god., koji se danas dobrim djelom čuva i sistematizira u sjedištu Križevačke eparhije u Križevcima. Nadalje, također je kasnije na mjestu crkve, tik do Sjemeništa, sagrađena i nova crkva sv. Ćirila i Metoda, s predivnim izrezbarenim ikonostasom i impresivnim slikama od glasovitog hrvatskog slikara moderne Ivana Tišova (Rođenje Isusovo, Posljednji sud i Uskrsuće Isusovo).
Uz ikonostas i velebna slikarska djela slavonskoga slikara, osobito je vrijedna i slika Žumberačke Bogorodice iz 1530. godine, zatim novijega datuma mozaik Žumberačkog orla, te relikvije ili mošti sv. Vasilija Velikoga.
Uz sve navedene dragocjenosti, i dalje samo ostaju nepoznanice što je bilo s uskočkim kćerima i sestrama, majkama i udovicama. O njima nam nažalost ništa nitko ne zbori, niti kronike i pisma, matice i pisma, prazne školske klupe…
Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti
Dražen ZETIĆ
