Od ratničkih ognjišta do akademskih klupa

Dođu vremena kada ratnička (uskočka) djeca postanu učenici, profesori, gradonačelnici, svećenici i biskupi. Potkraj svirepog 17. stoljeća na obzorju se pojavljuje jedna glasovita obrazovno-odgojna ustanova: Grkokatoličko sjemenište na zagrebačkom Griču. Sjemenište se osniva kao krajnja potreba obrazovanja djece uskoka sa Žumberačkih gora. Kako se s vremenom turska opasnost smanjuje, tako polako prestaje biti velika potreba za uskočkim ratničkim angažmanom.

Mada su upravo ti uskočki ratnici (samo njih 200 iz kapetanije sa Žumberka) obranili i sam Grič (Gradec) i Kaptol 1545. godine, ostali su uvelike zaslužni što su brežuljci Griča i Kaptola ostali slobodni i neopustošeni od mnogobrojnih turskih osvajačkih hordi (7.000 vojnika) požeškog sandžaka Ulam-bega. No, kako polako i sami uskoci i njihove grkokatoličke vladike uviđaju potrebu školovanja podmlatka za svećeničke potrebe, sve se više uskočke djece upućuje na visoke teološke studije u sam Zagreb, ali i drugdje u Italiju (Bologna) i Rim – Grčki kolegij sv. Atanazija (Collegium Graecum) iz 1567., Njemačku (Innsbruck)…

Uz veliku podršku tadašnjeg cara Svetog Rimskog Carstva iz dinastije Habsburg, Leopolda I. (darovanja imanja u Pribiću), onodobni marčanski vladika Pavao Zorčić utemeljuje najstariju samostalnu (lokalnu) sjemenišnu instituciju neke grkokatoličke eparhije u svijetu izvan Rima 1681. godine na današnjem zagrebačkom Gornjem gradu.

Iz tih će sjemenišnih klupa poteći mnogi povjesničari (Tadija Smičiklas), gradonačelnici (počasni građanin grada Zagreba iz 1896. Nikola Badovinac u razdoblju od 1885. do 1889. godine), pjesnici, književnici, svećenici i biskupi. Grkokatolički uskoci preko sjemeništa su promicali znanost i kulturu. Sjemeništarci su tako u 19. stoljeću imali Ilirsku čitaonicu, izdavali Vienac (časopis na hrvatskom jeziku) te sudjelovali u protumađarskim demonstracijama – pa je tako Grkokatoličko sjemenište odigralo i časnu ulogu u novijoj hrvatskoj narodnoj povijesti. Osobito je značajno za sam Žumberak školovanje njihova podmlatka za budućnost novih pokoljenja, ali i zbog pismenosti i njegovanja njihove osebujne etnografije i etnologije, povijesti i jezika:

„Žumberčani čisti Hrvatje, drugoga narečja kakor Slovenci”.

(Dražen KLARIĆ, „Dokument iz 1871. otkriva kako su se Žumberčani izjašnjavali uoči raspusta Vojne krajine”, vojnapovijest.vecernji.hr)

Uskočko naseljavanje Žumberka započelo je u 16. stoljeću na područja opustošena osmanskim prodorima. Prve skupine stigle su 1530. godine pod vodstvom vojvode Vladislava Stipkovića i popa Joanikija, a valovi doseljavanja iz Dalmacije, Bosne i Hercegovine nastavili su se tijekom idućeg desetljeća.

Burna povijest: Požari, potresi i jedinstvo s Rimom

Samo Sjemenište je imalo burnu povijest, od same kupnje kurije od grofa Patačića pa do periodičnih nadogradnji i proširivanja (doba vladika Božićkovića i Stanića), požara (1706. i 1766.) i raznih drugih vremenskih nedaća (sačuvani nacrti od Hermanna Bolléa iz obnove nakon potresa od 6,3 prema Richteru iz 1880-ih). No, najbitnije je da nikada nije prestajalo s radom i da se svim svojim snagama i opskurnim financijskim sredstvima održalo kao relevantna institucija u društvu i javnosti.

Grkokatolički uskoci gorljivi su Hrvati istočnoga, bizantskog obreda, čiji su preci donijeli kršćansku tradiciju u zajedništvu s Rimom i prije dolaska u novi zavičaj. Uskočka predaja o ranijem crkvenom zajedništvu s Rimom dobiva snažno uporište u širim crkveno-povijesnim zbivanjima na istočnoj obali Jadrana, gdje su se davno prije Marče odvijali slični procesi sjedinjenja Crkava. Prvi takav primjer bila je stolna nadbiskupija sjedinjena s Rimom u samostanu Prečista Kranjska u Zeti, koja je u to vrijeme bila politički razdijeljena između Mletačke Republike i domaće dinastije Crnojevića. Nakon Ferarsko-firentinskog sabora, ta je sjedinjena nadbiskupijska katedra efektivno djelovala pod mletačkim okriljem od sredine 15. stoljeća pa sve do 1527. godine, pokušavajući okupiti lokalne ratničke družine za otpor protiv Osmanlija. Sličan se pokušaj ujedinjenja ponovio i stoljeće pol poslije, kada je cetinjski biskup Mardarije, uz suglasnost Općeg zbora, 1640. godine u manastiru Maine u Boki kotorskoj potpisao akt o crkvenom sjedinjenju s Rimom radi mletačke pomoći u oslobodilačkoj borbi.

U tom svjetlu, uspostava Marčanskog sjedinjenja 1611. godine za Žumberčane je značila tek zakonsku potvrdu onoga što su baštinili. Iako je ujedinjenje brzo izazvalo žestoke otpore Pećke patrijaršije, a pod pritiscima i dvostrukom igrom Bečkoga dvora drugdje postupno propadala, Žumberčani su ostali nepokolebljivi u svojoj odluci. To je povijesno potvrđeno i glasovitim postrojavanjem u Pribiću 6. ožujka 1761. godine, kada su uskočke vođe i narod pred karlovačkim generalom Petazijem nedvosmisleno odbili pravoslavnog episkopa Danila Jakšića te prisegnuli vjernost grkokatoličkom biskupu Baziliju Božičkoviću i Svetoj Stolici.

Još od doba utemeljenja Grkokatoličkog sjemeništa postojala je mala kućna kapela svetog Bazilija Velikoga, koja je u znatnoj mjeri stradala u požaru. Nakon toga je uz pomoć carice Marije Terezije sagrađena barokna crkvica sv. Bazilija (od 1768. do 1774. godine), koja je kasnije bila dograđivana i proširivana u staru klasicističku crkvu sv. Bazilija (1828. – 1830.). Njezinim kasnijim stradavanjem u razornom zagrebačkom potresu sagrađena je nova jednobrodna crkva sv. Ćirila i Metoda u doba vladike Ilije Hranilovića (1885./1886.), s predivnim ikonostasom slikara Bučevskog i impresivnim slikama glasovitog hrvatskog slikara moderne Ivana Tišova (Rođenje Isusovo, Posljednji sud i Uskrsnuće Isusovo).

U vremenu nove postpotresne obnove istaknuto je i prikladno arhitektonsko pročelje Sjemeništa u prepoznatljivom stilu historicizma, rane talijanske renesanse (prozori s polukružnim/lučnim završecima) i tipičnim bizantskim motivima. Zatim je podignut i monumentalni toranj s tri impozantna zvona, o kojima službena monografija sjemeništa i arhivski dokumenti bilježe da su izlivena i svečano postavljena 1931. godine, povodom velike 250. obljetnice osnutka Grkokatoličkog sjemeništa (1681. – 1931.):

• • Sv. Ćirilu i Metodu (782 kg)
  • Presvetoj Bogorodici (395 kg)
  • Sv. Baziliju Velikom (230 kg)

Potom je u jeku stradanja Drugog svjetskog rata podignuto novo južno krilo (1942./1943.) povijesnog trokrilnog historicističko-baroknog sklopa za vrijeme vladike Janka Šimraka (koji je doktorirao u Innsbrucku 1910. godine).

Sakralno blago i simbolika pelikana

U vjekovnoj šutnji skrovitih podrumskih kripti i labirinata vladika i žumberačkih uskoka, grandioznih ikonostasa i velebnih slikarskih djela nenadmašnog slavonskoga slikara iz Viškovaca (u iznimno vrijednim riznicama bogoslužnog sakralnog prostora i Sakralnog muzeja Grkokatoličkog sjemeništa čuva se sedam njegovih značajnih djela), osobito je vrijedna i slika Žumberačke Bogorodice iz 1730. godine, zatim novijega datuma mozaik Žumberačkog orla, relikvije ili moći sv. Bazilija Velikoga, te relativno teško uočljivi minijaturni lik Pelikana koji hrani svoje mladunce na kivotu (izrađenog u neobizantskom – historicističkom stilu od graviranih plemenitih metala 1885./1886.) u svetištu konkatedralne stolne crkve sv. Ćirila i Metoda u Ćirilometodskoj 1.

Latinski izvornik:

„Pie pelicane, Jesu Domine, / Me immundum munda tuo sanguine: / Cuius una stilla salvum facere / Totum mundum quit ab omni scelere.”

Hrvatski prijevod:

„Pelikan dirljivi, Isuse moj spas, / Nečista me operi, krvi svete glas: / Samo jedna kap joj može spasiti / Cijeli svijet i svemu grijehe obrisat.”

Poznati teolog sv. Toma Akvinski u svojoj poznatoj euharistijskoj himni „Klanjam ti se smjerno” (Adoro te devote) izravno naziva Isusa „nježnim pelikanom” (Pie pelicane).

Svojim stilom i ikonografijom stvorenom u doba protureformacije, lik Žumberačke Bogorodice zorno svjedoči pripadnosti zapadnoeuropskom kulturnom krugu, noseći ujedno duboku simboliku uskočkog života. Kako se navodi u povijesnim zapisima, ona prvenstveno prikazuje patnju majke, što je izravna simbolika uskoka. Kada su odlazili u rat, uskoci su pokraj kućnog ognjišta ostavljali majke, supruge, sestre i kćeri, znajući da ih možda više nikada neće vidjeti, pa su se u tim teškim trenucima dugih izbivanja molili upravo pred likom Bogorodice da im zaštiti najmilije i očuva dom.

Sjemenište u 21. stoljeću

U doba aktualnog vladike mons. Milana Stipića, sjemenište iznova proživljava agoniju potresa (5,5 prema Richteru) te nakon višemjesečnih zahvata 2020. godine biva temeljito obnovljeno u novom arhitektonskom ruhu i sjaju. Ujedno se povodom 340. obljetnice Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu, pod vodstvom tadašnjeg rektora sjemeništa i župnika o. Danijela Vranešića, svečano otvara Sakralni muzej Grkokatoličkog sjemeništa. U njegovu se postavu izlažu evanđelja, ikone, antiminsi (oltarne tkanine), svećenička ruha, kovani bizantski novac, liturgijski predmeti i brojne druge dragocjenosti o kojima se brinu grkokatolički svećenici i bogoslovi više od tri stoljeća.

Također je ovom nadanom prigodom značajno napomenuti nadasve zanimljiv podatak da se u današnjem sjemeništu (pod ravnanjem rektora o. Nenada Krajačića), na boravku i studiju u Zagrebu nalazi trenutno 14 bogoslova iz više europskih zemalja (Hrvata, Rusina i Ukrajinaca).

Tijekom 345. obljetnice osnivanja Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu i obilježavanja 140 godina drugostolne crkve grkokatoličke župe sv. Ćirila i Metoda Žumberačkog vikarijata Križevačke eparhije (biskupije) u Zagrebu (2026.), proširuje se stalni postav Sakralnog muzeja kontekstualnim fotografskim temama sakralnog karaktera autora Dražena Zetića („Blago duha Križevačke eparhije”), iz povijesti grkokatoličke duhovnosti i liturgije s popratnim audio-vizualnim sadržajima i programima.

Uz sve dosada predočene prvorazredne dragocjenosti višestoljetnog Grkokatoličkog sjemeništa na zagrebačkom Gradecu, i dalje ostaju neodgonetnute velike nepoznanice poput: Što je bilo s uskočkim kćerima i sestrama, majkama i udovicama? O njima nam nažalost nitko ništa ne zbori, niti kronike i predaje, matice i pisma…

Posvećeno 345. obljetnici osnutka Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu i znamenitom grkokatoličkom vladici dr. Janku Šimraku iz sela Šimraka u Žumberku (29. svibnja 1883. – 9. kolovoza 1946.).