Kako bijeg u virtualni identitet razara pravo samopouzdanje

Nekad je lik u videoigri bio samo lik u videoigri, a profil na Instagramu samo slika. Danas je za sve više mladih to postala najbolja verzija samoga sebe, ona koju koju volimo više od stvarnoga sebe. U nju smo spremni uložiti  sate rada, novac, pažnju, sve dok ta verzija ne postane skoro savršena. Veliki problem je u tome što se stvarni život, onaj nesavršen, s lošim danima i neidealnim selfijima, u usporedbi s njom čini sve manje vrijednim, gotovo kao nešto što treba samo nekako preguratati do sljedećeg logiranja. Stručnjaci taj obrazac zovu digitalnom disocijacijom: trenutkom u kojem virtualna verzija tebe postane vrjednija od one stvarne.

Zašto je avataru lakše vjerovati

Razlog opet leži u mozgu koji se još razvija. Adolescencija je, kako objašnjavaju Preyde i Adams u zborniku Adolescent Addiction, prozor ranjivosti u kojem je dio mozga zadužen za samokontrolu i procjenu rizika, prefrontalni korteks, još u izgradnji, dok je potreba za trenutnom nagradom i društvenim potvrđivanjem na vrhuncu. Stvarni svijet nudi neuspjehe, nespretnost, strah od odbijanja. Avatar nudi suprotno, instantan status uz par klikova. Za mozak koji traži brzu potvrdu, izbor je gotovo očit.

Kad ponašanje prati avatara

Psiholozi Nick Yee i Jeremy Bailenson sa Stanforda 2007. su ovaj mehanizam eksperimentalno dokazali i nazvali ga Protejevim efektom, prema grčkom bogu koji je neprestano mijenjao oblik. U njihovim istraživanjima, ljudi koji su dobili privlačnijeg, višeg ili samouvjerenijeg avatara počeli su se, čak i nakon što bi izašli iz igre, ponašati samouvjerenije, približavali su se strancima bliže, pregovarali su agresivnije. Mozak, drugim riječima, promatra vlastiti avatar i iz njegovog izgleda izvodi zaključke o tome tko smo, pa se naše ponašanje prilagođava toj slici, čak i u stvarnom životu. Problem nastaje kad je ta slika nedostižno savršena: ako je avatar uvijek ljepši, smireniji i uspješniji od nas samih, svaki povratak u stvarnost postaje suočavanje s porazom.

Kad filter postane cilj umjesto trika

Taj jaz između digitalne i stvarne slike sebe doveo je do pojave koju su liječnici dermatologije s Bostonskog sveučilišta 2018. godine u časopisu JAMA Facial Plastic Surgery nazvali Snapchat dismorfijom. Riječ je o sve češćim slučajevima u kojima pacijenti, pretežno mladi, dolaze estetskim kirurzima ne tražeći da izgledaju kao slavna osoba, nego da izgledaju kao vlastita, filtrirana fotografija, s glađom kožom, širim očima i užim nosom kakve automatski stvaraju filteri na Instagramu i Snapchatu. Prema anketi američkih estetskih kirurga koju autori citiraju, udio onih koji su primili takve zahtjeve skočio je s 42 na 55 posto u samo tri godine. Autori upozoravaju da granica između digitalno uljepšane fotografije i vlastitog lica u ogledalu kod dijela mladih prerasta u ozbiljan poremećaj tjelesne slike.

Pogled na Južnu Koreju

Najekstremniji primjer ovog pritiska danas se vidi u Južnoj Koreji. Procjenjuje se da je oko jedne petine odraslih žena u Seulu prošlo neki oblik plastične kirurgije, a kod žena u dvadesetima taj udio raste i do polovice. Čak 92,5 posto svih pacijenata u zemlji su žene, a prosječna dob prvog zahvata je 21 do 23 godine. Pritisak da se fizički izgleda poput idealizirane, digitalno uglačane verzije sebe, dakle, ne nestaje s punoljetnošću, nego se nastavlja i produbljuje kroz cijelu mladost, od prvih filtera na društvenim mrežama u ranim tinejdžerskim godinama do operacijskog stola u ranim dvadesetima.

Kad se povlačenje pretvori u način života

Najdalje ide fenomen koji istraživači u novijim radovima nazivaju digitalnim hikikomorijem, proširenjem japanskog pojma za osobe koje se potpuno povlače iz fizičkog svijeta. Studije iz 2024. i 2025. pokazuju da internet kod tih osoba rijetko djeluje kao jedini uzrok povlačenja, češće je jedini preostali prozor prema van, mjesto gdje netko tko se osjeća preplašeno u stvarnim odnosima može ipak razgovarati, igrati se, osjetiti pripadnost. Upravo zato neki od njih grade emocionalnu vezanost za AI pratioce ili virtualne partnere programirane da uvijek prihvaćaju bez prigovora. To nije lijek za usamljenost, nego sve udobniji oblik bijega od nje.

Što stvarno pomaže

Nijedan avatar, koliko god uglačan, ne može zamijeniti pravu ljudsku toplinu. Ponekad nam baš ta topla, stvarna osoba pred nama djeluje manje privlačno nego savršenstvo kojem smo se navikli diviti na ekranu, to je samo znak koliko smo duboko usvojili sliku nečega nestvarnog kao mjerilo ljepote. Djetetu ili tinejdžeru ne pomažemo tako da mu zabranimo mobitel i ekran. Pomažemo mu tako da mu njegov stvarni, svakodnevni život opet postane zanimljiv, kroz sport, prijateljstvo, čak i kroz neuspjeh koji mora prihvatiti kao iskustvo, ne kao poraz, jer upravo takva iskustva grade snagu da lakše podnese sve ono što ga u životu tek čeka.

Moramo shvatiti da nas u životu vrijednima ne čini savršenstvo, nego upravo suprotno: to što smo nesavršeni, od krvi i mesa, sa svim svojim vrlinama, manama i emocijama. Nitko nije, niti može biti, savršen. Zato nas bijeg prema nečemu idealnom i apstraktnom samo dublje gura u taj ponor nestvarnog, gdje polako gubimo vlastiti identitet i utapamo se u moru digitalnih klonova. Kako kaže stara narodna poslovica, bolestan čovjek ima samo jednu želju, da ozdravi, dok zdrav čovjek ima tisuću. Kad vidimo koliko je danas mladih opsjednuto samo jednom željom, da izgledaju i žive poput vlastitog avatara, možda je vrijeme da se zapitamo koliko je od te takozvane zdrave djece i mladih zapravo duboko bolesno, a da ni sami toga nisu svjesni.

Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti

Ivo KRIŠTIĆ