Povijest pamti, piše, progovara, opominje, podsjeća, ukazuje. Pisani tragovi u drevnim kronikama, nerijetko otkrivaju puno zaboravljenih istina, događaja, trenutaka, epizoda. Neke od tih momenata su vrijedni, briljantni, slavni, dok su drugi porazni, bolni i strahotni. Bilo da je tu riječ o svjetovnim il’ sakralnim zbivanjima, uvijek u njih treba dobrano ponajprije poniknuti, te ih nikada ne uzimati kao bjelodane (neosporive) činjenice. Treba ih poglavito promatrati u kontekstu vremena u kojemu su nastale, vidjeti pozadinske uzroke i pokušati sagledati realne posljedice. Počesto je i sama tzv. istina popločana nekim prikrivenim interesima i gustim slojevima demagogije i samoobmana. To je tako iz razloga, jer rijetko kada i same stoljetne institucije priznaju svoje kardinalne pogreške i promašaje, odluke i postupke. Bez obzira je li tu prvotno riječ o crkvenim il’ nekim profanim institucijama, i jedni i druge nerijetko muče Tantalove muke oko iskrenog priznanja i moljenja oprosta. Dakako, tu se još trebaju dodati i današnje medijske interpretacije, svojevoljne filmske ekranizacije, kazališne predstave i tiskane publikacije.

U tome pogledu, nadasve je interesantna i povijest Križevačke eparhije. Usprkos svemu grkokatolička Križevačka eparhija postoji i dan – danas. O tome zorno svjedoči sljedeća godina velikoga jubileja proslave preseljenja biskupskog sjedišta iz Marče u Križevce. Upravo se 2027. godine navršava 250 – ta obljetnica  premještanja sjedišta u grad Križevce, koje time dobiva relevantno biskupsko sjedište jedne crkvene institucije. I to upravo one koja traje preko četiri stoljeća, još tamo od doba vladike Simeona Vratanje, i njegova unijaćenja (crkvenom jedinstvu) s Rimom u 1616. godini u Rimu. Pa je tako 17. lipnja 1777. papinskom bulom Charitas Illa pape Pija VI. osnovana glasovita Križevačka eparhija kao znamenita sljednica povijesne Marčanske eparhije.

Nažalost, uslijed svih tih neizvjesnih situacija, ponajviše je uvijek stradavao nezaštićeni obični puk. Građevine je lako danas – sutra sagraditi, ali ljudske živote nikako nije moguće nadoknaditi i nanovo revitalizirati. Upravo je povijest kršćanstva prepuna takvih bolnih i tragičnih ishoda, situacija, napravde. Uvijek su se preko Radosne vijesti Evanđelja protezali neki vladarski, monarhistički, imperijalni, teritorijalni, vojni, ekspanzionistički ciljevi. Pri tome je ponajvećma stradala jedino istina o neiscrpnoj Božjoj ljubavi prema narodima svih vremena. Ne da žive u nekoj podjarmljenosti, muci, teroru, jadu, siromaštvu, ozlojađenosti; ne da budu nekome kmetovi i sluge, negoli da postanu svjesni da su djeca Božja i da se tu najsnažnije očituje poruka Raspetog Boga na Kalvariji.

Kršćanstvo se živi svojim vlastitim životom, njegovom puninom i predanošću, a ne samo deklarativnim ukalupljenim frazama i pokretima, stereotipnim izjavama i pukim formalnim izvršavanjima strogo definiranih obrazaca. Kršćanstvo je živi organizam, ono se neprestano samoobnavlja, nadahnjuje, proširuje, raste, pokreće, zrači, iznovice sa svakim svitanjem iznova rađa. Stoga nerijetko i sami kršćani trebaju provjetravati i sami sebe pročišćivati od svojega vlastitoga komfora i iluzija, tlapnja i zadojenosti jarma vlastitih fantazmagorija i autodestrukcija.

Nedvojbeno je, da je već odavno sazrelo vrijeme da u svim bogomoljama prvenstveno prebiva Istina evanđelja, a ne počesto neki zemaljski velikaši i tirani, plemići i carevi. Njihovi feudalni porteti i skuplture, poprsja i grobnice. A što je s onima koji su doista vjerovali i zbog toga bivali stravično smaknuti odrubljivanjem glave il’ vješanjem, spaljivanjem il’ utapanjem. Tko će nam reći, gdje ćemo im za Svi Svete odnijeti cvijeće i zapaliti plamen svijeće…

Tekst je financiran sredstvima Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti

Dražen ZETIĆ