Crkva je više negoli puka faktografska činjenica. Ona je metahistorija duše, onaj tračak čežnje prekooceanskih plovidbi drevnih mornara, echo ušutjelih bakrenih vijenaca zvona. Crkva ćuti duboku bol naroda koji jenjavajući odumire k’o nekoć peraški, dobrotski jedrenjaci. Već punih 1400 godina u svjetlu prijašnjih (a i sadašnjih, te budućih) naraštaja, Crkva potiho bdije. Kao lanterna obasjava pute kojima su nekoć tisuće drugih hodili. Neumorno kroz drvena i željezna raspela obasjava zatamnjene predjele umrtvljenih ljudskih srdaca. Žrtvuje se. Nada. Moli za oprost. Podsjeća. Opominje. I jučer, i danas, i sutra će to isto činiti! U nelagodi. U grču. Ona ipak u samotištima svojih opustjelih đardina sklapa svoje otežale ruke. Za ponadati je se da će jednog dana Zaljev svetaca užgati neke nove plamenove, vatre ljubavi. Vrijeme će pokazati hoće li sinovi ribara iznevjeriti stoljetne votivne zagovore svojoj Nebeskoj Majci, il’ će je naprosto u cijelosti prešutjeti. U toj tihoj oazi smiraja posljednji ljudi sa surih brdskih strmina ostali su istinski, i jedini čuvari hramova predaka.

Negdje iznad Prčanja, il’ pak ponad Lepetana na Većem brdu, Bogdašića i Đurića još obitavaju neki prosijedi čuvari pletera, zvona, oltarnih slika, zavjetnih kipova naših dragih kršćanskih svetaca. Još žive pokoji bezimeni čuvari ključeva stolivskog sv. Bazilija, dok je sv. Toma odavna prepušten zubu vremena. Jednoga dana, djeca koja će se tu igrati baluna, poput mnogih mjestašaca u Boki, neće ni znati da se zapravo igraju na svetome tlu, grobištu nekad slavnih kapetana, konta, donova, mornara. Ne, ta će djeca tu skakutati, smijati se, trčati… I nitko neće znati, a oni koji su nekada znali već će razviti svoja jedra i jednom zauvijek otploviti u vječnost nebeskih prostranstava.

Dražen Zetić, izvadak iz priče Epistola o Boki