Đuro Vidmarović: ANTUN BONIFAČIĆ PONOVO SA SVOJIM NARODOM

 

Predavanje održano 17. studenoga 2020. – prvoga dana 2. SVJETSKOG FESTIUVALA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI (Izložbeni prostora Hrvatske kulturne zaklade)

Stjepan Šešelj, Slobodan Prosperov Novak i Đuro Vidmarović na predstavljanju drugog izdanja „Vječne Hrvatske“, Antuna Bonifačića, 17. studenoga 2020. godine.

Antun Bonifačić pripada krugu hrvatskih književnika koji su sve do demokratskih promjena bili na crnoj listi i tretirani kao ustaška emigracija. To što je njegovo književno djelo vrlo vrijedno i čini sastavni dio korpusa hrvatske književnosti zbog ideoloških razloga zanemareno. U razmatranju osnovnih kontura djela ovoga književnika polazim od vrijedne knjige Šimuna Šite Ćorića „60 hrvatskih emigrantskih pisaca“. Koja je objavljena u Zagrebu 1995. u nakladi Hrvatske matice iseljenika kojoj je tada bio na čelu Ante Beljo istaknuti hrvatski djelatnik – povratnik. Knjigu je pomoglo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Odjel Matice hrvatske za kulturne veze s Hrvatima izvan domovine – kojega na žalost u strukturi Matice hrvatske više nema.

Prof. dr. Šimun Šito Ćorić je svoju knjigu nazvao „Prinosi za povijest književnosti Hrvata“. Ovaj podnaslov je ispravan ako ga ispravno shvatimo. Nakon prinosa trebalo je slijediti ubaštinjavanje navedenih autora i njihovo uključivanja, sukladno estetskim mjerilima u kanon hrvatske književnosti.

Šito Ćorić u navedenoj knjizi donosi osnovne biobibliografske podatke.

Antun Bonifačić se rodio 8. listopada 1901. u Puntu na otoku Krku. Nakon završene gimnazije u Pazinu i na Sušaku, tada hrvatskome gradu jer je riječ o situaciji nakon Rapalskih sporazuma, upisao je slavistiku i romanistiku na Sveučilištu u Zagrebu. Već iz ovih obavijesti saznajemo kako nije prihvatio talijansku okupaciju kvarnerskih otoka a zatim Rijeke i prešao živjeti u Hrvatsku koja se našla u sastavu nove jugoslavenske države.

Bio je marljiv i ambiciozan student tako da je doktorirao već 1924., dakle s 23 godine, disertacijom na francuskome jeziku „Les elements romantiqus chez Gustave Flaubert“ (Romantični elementi u djelu Gustava Flauberta). Nakon uspješno obranjenog rada Bonifačić odlazi u Francusku gdje tri godine studira na čuvenom univerzitetu Sorbonnei i izvrsno usvaja francusku književnost. Nakon završenog postdoktorskog studija u Parizu vraća se u Hrvatsku i počinje službovati kao profesor na gimnazijama na Krku, Sušaku i u Somboru, a onda je u Zagrebu dobio mjesto predavača francuskog jezika na Sveučilištu.

Nakon uspostave Nezavisne države Hrvatske prihvatio je mjesto nadstojnika Odjela za kulturne veze u Ministarstvu vanjskih poslova. Obzirom na njegovo francusko obrazovanje i široko poznavanje kako francuske tako i europske književnosti ovaj položaj bio je primjeren i s njega je Bonifačić mogao doprinositi afirmaciji hrvatske književnosti u Europi. Naravno, u ratnim uvjetima i u kompliciranom političkom okruženju.

Nakon pada NDH dr. Bonifačić uspijeva emigrirati i 1945. neko vrijeme, kao i mnogi izbjegli hrvatski intelektualci, znanstvenici i kulturni djelatnici boravi u Italiji, a onda je 1947. iskoristio mogućnost odlaska u Sao Paolo, dakle u Brazil. O ovoj državi živi do 1954. životom izbjeglice, a onda se uspijeva preseliti u SAD, u Chichago gdje je djelovala dobro organizirana hrvatska crkveno etnička zajednica. U ovom gradu je i umro 24. travnja 1986., ne dočekavši slobodnu Hrvatsku.

Kako piše prof. Ćorić dr. Bonifačić „Već zarana počinje objavljivati u raznim književnim časopisima, novinama i zbornicima, pišući konvencionalnu pejzažnu poeziju, prozu s društvenom tematikom vezanom uz Krk i Podravinu, te književne prikaze i eseje kulturno – političkog sadržaja. Surađivao je u različitim novinama i časopisima kao što su „Slobodna tribuna“, „Mlada Jugoslavija“, „Nova Evropa“, „Jugoslavenska njiva“, „Riječ“, „Književnik“, „Hrvatsko kolo“, „Hrvatski narod“, „Spremnost“, „Plava revija“, „Croatia“, a časopisu „Suvremenik“ neko je vrijeme bio i urednik.

Vrijedni su njegovi prijevodi francuske književnosti. Dr. Ćorić ističe prijevode Flauberta „Napast Sv. Antuna“, i A. Gidea „Betsabeja“, „Uska vrata“, „Krivotvoritelj“ i „Povratak izgubljenog sina“. Pored prijevoda pisao je i poeziju i uslijedile su njegove pjesničke zbirke. Izabran je u Društvo hrvatskih književnika gdje je obnašao i dužnost podpredsjednika.

Godine 1926. na Sušaku je objavio poetsku zbirku „Pjesme“, 1929. u Zagrebu knjigu eseja „Ljudi zapada“, 1932. drugu pjesničku zbirku „Pjesme“, 1935. objavljuje svoj prvi roman „Krv majke zemlje“, a 1938. drugi roman „Mladice“. Godine 1938. ponovno objavljuje zbirku stihova „Pjesme“. 1940. predstavlja našoj javnosti Paula Valeryia u zbirci eseja „Stvaralački nihilizam“.

Tijekom NDH dr. Bonifačić objavljuje četiri knjige. To su drugo izdanje romana „Mladice“ (1943.), zbornik na slovačkom „Velebit. Antologija současnoj chorvackej prozy“  (zajedno s A. Vrbackym) (1943.), „Entre Jupiter et Mars. La Croatie et l’ Europe“ (1944.) i „Zwischen Jupiter und Mars. Kroatiens Bekanntnis zu Europa“ (1944.).

Nakon emigracije, premda u vrlo nepovoljnom statusu političkog izbjeglice dr. Bonifačić ne prestaje s književnim radom i stvara nekoliko vrlo vrijednih djela. To su: roman „Bit ćete kao bogovi“ (Buenos Aires, 1950.); „Vječna Hrvatska – eseji“ (Chichago, 1953.); „The Croatian Nation – radovi istoimenog simpozija na engleskom u suradnji s C. S. Mihanovichem“ (Chichago, 1955.)

Naslovnice knjiga Antuna Bonifačića

Godine 1974. u Chichagu objavljuje svoje „Sabrane pjesme“, a 1971. objavljuje antologiju hrvatske poezije na hrvatskom i engleskom jeziku „The Anthology of Croat Verse“. Zanimljivo je što ovu antologiju nije potpisao.

Nakon odlaska u emigraciju, kao što smo vidjeli dr. Bonifačić i dalje djeluje kao književnik. On shvaća kako u uvjetima političke emigracije treba sačuvati hrvatsku književnu riječ jer se značajan broj hrvatskih književnika i intelektualaca našao u istom položaju. Stoga godine 1950. zajedno s Vinkom Nikolićem osniva, danas već legendarnu „Hrvatsku reviju“ i biva joj suurednik do 1954. kada se preselio u SAD. Kako ističe dr. Ćorić Bonifačić se „zanosio idejom osnivanja u iseljeništvu Društva hrvatskih književnika“. Zbog pomanjkanja sluha za tu ideju među hrvatskim emigrantskim autorima od svega je ostala samo jedna objavljena knjiga u ediciji koja se nazivala „Knjižnica Društva hrvatskih književnika“. Vrijedno je spomenuti kako je ova ideja iznesena već 1950. Iz današnje povijesne perspektive mora se priznati da je dr. Bonifačić bio u pravu i velika je šteta što ovakva udruga nije formirana. Kasnije je formirana HAZU-d, odnosno Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori, ali ona nije ostvarila zamisao koju je iznio dr. Bonifačić.

Preseljenjem u SAD Bonifačić postaje tajnik važne ustanove Hrvata u Americi „Hrvatskog povijesnog instituta“ u Chichagu. Ovaj je institut osnovao veliki i još uvijek proskribirani hrvatski povjesničar Dominik Mandić. Nije mu pomoglo ni to što je bio član Američkog centra PEN – a. Za komunističke vlasti u Zagrebu dr. Bonifačić je postao naročito nepodoban kada je izabran za predsjednika Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta (HOP), a tu je dužnost obnašao od 1975. do 1981.

Zanimljivo je pisanje hrvatskih kulturnih institucija i književnika o Antunu Bonifačiću. Npr. hrvatska enciklopedija donosi leksikografsku jedinicu u kojem pored navođenja mjesta rođenja i studija smatra potrebnim istaći kako je 1941. – 1945. bio nadstojnik Odjela za kulturne veze pri Ministarstvu vanjskih poslova NDH. Za razliku od dr. Ćorića autor leksikografske jedinici u hrvatskoj enciklopediji piše kako je Bonifačić uređivao i mjesečnik „Nezavisna država Hrvatska“, ali mu priznaje činjenicu da je bio sljedbenik francuske intelektualne misli i prevoditelj francuskih autora.

Glede književnog rada autor u HE ističe kako je dr. Bonifačić „u prvoj fazi svojega pjesničkoga stvaralaštva zaokupljen krajolikom rodnoga kraja i mora kao temeljnim vrelom svojih životnih promišljanja o bitnim egzistencijalnim pitanjima čovjeka na relaciji Bog – priroda – čovjek“. Pisac u zagradi navodi tri izdanja njegove pjesničke zbirke „Pjesme“, a potom nastavlja: „u egzilu je zaokupljen promišljanjem sudbine hrvatskog naroda u njegovoj prošlosti i suvremenosti. Romansijerskim opusom uklapa se u tipične tijekove međuratnog romana s naglašenom socijalnom motivacijom postupaka svojih junaka unutra suvremenih društveno – političkih okvira. Najviše domete doseže esejistikom skupljenom u knjizi ‘Vječna Hrvatska’ (1953.) u kojoj vidi ‘vječnu’ Hrvatsku na tradiciji A. Starčevića i S. Radića, A. Stepinca, te vrhunskih umjetnika I. Meštrovića i T. Ujevića“.

Pjesme Antuna Bonifačića uvrstio je Stijepo Mijović Kočan u svoju antologiju hrvatskog pjesništva druge polovica 20. stoljeća „Skupljena baština“.

Berislav Jandrić predstavio je Bonifačića u studiji „Stajališta hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću iznesena u najznačajnijem emigrantskom časopisu Hrvatskoj reviji“, u Časopisu za suvremenu povijest, Zagreb, 2006.

Hrvatski biografski leksikon u svojoj leksikografskoj jedinici smatra potrebnim istaći o Bonifačiću slijedeće: „Nakon kratkotrajne jugoslavensko – unitarističke orijentacije priklonio se krugu desnih, nacionalističkih orijentiranih pisaca oko M. Budaka“. Očito ponesen ovom neznanstvenom klasifikacijom autor u HBL – u daje i prilično netočnu ocjenu Bonifačićevog književnog djela: „Pisao je konvencionalnu pejzažističku liriku te prozu s društvenom međuratnom tematikom vezanom uz Krk i Podravinu“. Svoj tekst zaključuje tipičnom konstatacijom iz doba Jugoslavije: „Nakon rata pisao prozu te uređivao više emigrantskih publikacija djelujući na liniji nacionalističke isključivosti i antikomunističke propagande“. Na žalost ovakav se zaključak još uvijek prepisuje. Koristiti pojam „emigrantske publikacije“ i „antikomunistička propaganda“ danas je anakrono. Bonifačić je s pravom djelovao protiv komunizma i Jugoslavije a da je bio u pravu pokazuje raspad Jugoslavije i hrvatski Domovinski rat. Ovakvim klasifikacijama usporava se ubaštinjavanje jednog velikog hrvatskog književnika 20. stoljeća.   

Tek neki autori imaju hrabrosti istaći kako je Bonifačić ne samo dobar pjesnik već i autor jedinog hrvatskog romana posvećenog naftaštvu odnosno opasnosti koja prijeti od ekološkog zagađenja i svega onog što nam je donijelo korištenje nafte. Iz današnje perspektive moramo uočiti kako je Bonifačić bio dalekovidan. O ovom romanu Josip Žgaljić ispravno piše: „Žanrovski je to društveni roman u kojem je motiv nafte pisac iskoristio kako bi opisao opasnost koje prijete Hrvatskoj od nagle industrijalizacije i prodora kapitala. Pri tome je pokazao zavidno poznavanje naftnog gospodarstva u Hrvatskoj 20 – tih i 30 – tih godine prošlog stoljeća što je donekle umanjilo književnu vrijednost djela“. Isti autor ispravno zaključuje slijedeće: „Uz Viktora Vidu smatraju ga jednim od ponajboljih hrvatskih emigrantskih pisaca“.

Apeliram na sve naše autore koji se bave fenomenom hrvatske književnosti nastale u hrvatskome rasuću, dakle u drugome plućnom krilu naše književnosti, neka se klone ideoloških kvalifikacija i predrasuda naslijeđenih iz doba komunizma. Nema emigrantske književnosti. Možemo govoriti o autorima koji su bili prisiljeni živjeti kao politički emigranti. Ovaj pojam još uvijek je kod nas obilježen negativno. Radi usporedbe podsjećam kako bi se Česi osjećali kada bi se o Kunderi i Škvoreckom pisalo kao o emigrantskim književnicima?

Sve što sam napisao, samo je okvir unutar kojega treba po mome mišljenju sagledavati književno djelo Antuna Bonifačića. Pri tome odvojiti njegov politički rad u HOP – u od njegovoga književnoga rada. To je zadatak koji nadilazi dosege ovog teksta, ali kao književnik i hrvatski intelektualac imam pravo sanjati o vremenu kada ćemo Ivu Andrića odlijepiti od Milana Stojadinovića i dinastije Karađorđević, Miroslava Krležu od Josipa Broza Tita i komunističke partije Jugoslavije, Milu Budaka od Ante Pavelića i ustaške stranke, Đuru Vilovića od generala Draže Mihajlovića i četničkog pokreta itd. Tek tada ćemo moći mirno i objektivno pisati i vrednovati književna djela naših zaslužnih autora, a njihov politički rad i sve ono što se naziva privatni i intimni život tretirati kao zasebnu cjelinu i o tome pisati izvan književnoga konteksta.

Na ovu preporuku promptno je reagirao dr. Prosperov Novak, kazavši (prepričavam) kako rečeno odvajanje nije potrebno. Književnika ima pravo na svoj životopis, svoje političke, vjerske i idejne ideale, svoja opredjeljenja, političke stavove i na promjene svega toga. Objektiva povjesničar književnosti mora pristupiti životu i djelu pojedinog autora bez ograničenja, bez podvrgavanja znanstvenog pristupa vlastitim ideološkim, političkim, vjerskim, ili nekim drugim polazištima, bez svoje pristranosti, ili možebitne nastranosti.

Bonifačić je kao mlad intelektualac bio jugofil do te mjere da se zalagao da njegovo rodno mjesto promjeni naziv u Aleksandrovo, kako bi se iskazala ljubav prema ubijenom srpskom kralju Aleksandru Karađorđeviću. Tijekom Drugog svjetskog rata i poraća podržavao je NDH i Antu Pavelića. I sve je to dio povijesti koju ne treba prebacivati u našu današnju stvarnost i bacati u prokrustovu postelju dnevne stranačke politike.

Profesor je u pravu glede etike znanstvenog pristupa. Tako bi trebalo biti, ali mi smo još uvijek daleko od toga: ideološki smo podijeljeno društvo, s prevalencijom  komunističke ideologije u titoističkoj varijanti. Konkretno, tko bi se usudio usporediti Ivu Andrića i Milu Budaka? Razapeli bi i nazivali fašistom, premda je Andrić bio desna ruka fašističkog vođe Milana Stojadinovića, a kao ambasador Kraljevine Jugoslavije potpisao ulazak u savez s Trećim Reichom. Tim potpisao prihvatio je taj režim i njegov odnos prema Semitima. Isto taklo, napisao je i potpisao elaborat o rješavanju albanskog pitanja u Srbiji genocidom domicilnog pučanstva. Zamislimo kako bi obojica bili tretirani da je npr. Budak otišao u partizane kao Nazor, a da se Andrić nije stavio na raspolaganje Titu i KPJ? Ili kako bi danas tretirali Krležu da je prihvatio prijedlog Ante Pavelića i postao ravnatelj NSK-a? Isto pitanje vrijedi i za Bonifačića: kako bi ga danas tretirali da je pristupio partizanima?

Što je s ubijenim književnicima, kao i onima prisiljenima na egzil?

Idemo bliže: Slobodan Novak, Zlatko Tomičić, Anđelko Vuletić, Anka Petričević, Nevenka Nekić, da ne nabrajam dalje, objektivno gledajući velika su književna imena, ali zbog iskazanog državotvorstva, zbog domoljublja i rodoljublja, gdje su danas? Pri tome  mislim na književni kanon, na TV stanice i tzv. visoke medije. Njihova se djela prešućuju. Ubija ih se prešućivanjem. A što onda kazati za Budaka i Bonifačića, premda spadaju među najveća imena hrvatske književnosti 20. stoljeća i ravni su Krleži, Nazoru, Goranu Kovačiću, Krklecu, Matkoviću, Mirku Božiću, Joži Horvatu… . Ako bi slijedili ispravnu etiku prof. dr. Slobodana Prosperova Novaka

 

Đuro Vidmarović