Đuro Vidmarović: Osvrt na zbirku pripovijedaka „Brač i miris kalopera“

Nevenka Nekić zaslužuje svaku pohvalu zbog radinosti, kreativnosti i entuzijazma koji joj pomažu da i u ozbiljnoj trećoj životnoj dobi, i pored ozbiljno narušenog zdravlja objavljuje skoro svake godine novo književno djelo. Doduše, riječ je i o materijalima koje svaki književnik ima u svojoj „majstorskoj radionici“ odnosno u svojoj ladici. Takvi rukopisi samo čekaju pogodno vrijeme za objavljivanje, a kao što vidimo u ovom slučaju autorica se odlučila na samizdat, što je samo po sebi signifikantno pa i tužno.

Nevenka Nekić je značajno ime suvremene hrvatske književnosti. Do sada je objavila 50 knjiga s vlastitim književnim uradcima. Uz to je vjerojatno ostvarila isti broj samostalnih slikarskih izložbi. Koliko je snimila dokumentarnih filmova i držala predavanja vjerojatno ni sama ne zna. Osim vlastitih knjiga priredila je niz knjiga drugih autora. Njezini radovi su uvršteni u čitanke za 6. i 8. razred osnovne škole te gimnazije, a autore koji su u školskim udžbenicima i čija su dio obvezatne đačke lektire, popularno nazivamo živim književnim klasicima.

Pred nama je najnovije djelo Nevenke Nekić, zbirka pripovijedaka „Brač i miris kalopera“. Inače, riječ je od drugoj knjizi koju je autorica posvetila ovome lijepome hrvatskome otoku. Prvu knjigu pod naslovom „Poljubac antike, pripovijetke“ objavila je 2003. u nakladi splitske izdavačke kuće „Naklada Bošković“.

„Brač i miris kalopera“ donosi osam literarnih cjelina uz završni pogovor i bilješku o piscu. U pogovoru Nevenka Nekić piše: „Zašto voljeti otok koji nema sjajnih palača, luksuznih zdanja i utvrda, otok skladnih skromnih suhozidnih kamenih kuća, legendarnih i nestvarnih priča, otok više suza nego li raskošnih, nekada škrtih obroka odblagovanih pod sjenom masline, bunje, vinograda ili smokve, na ribarskom kajiću, s molitvom na usnama. Sve je to za mene fluidno i sakralno, nedotakljivo i možda će jednoga dana biti nepovratno izgubljeno u naletu novih posezanja“. U nastavku, u istom lirskom tonu književnica piše: „Za mene ovaj otok ima značenje čarobne bajke koje su uvijek kazivale da život nije samo zadovoljstvo, već i patnja kao neka vrsta neobične privilegije. Svemir je puno manji od otoka. Svemir se nastavlja u beskraj, ali ni u njegovu najfantastičnijem sazviježđu ne bi moglo biti ništa doista zanimljivo i čudesno, kao što je oproštenje, ljubav, trpnja, strpljivost, slobodna volja, čestitost, vjera… A sve je to moj otok Brač, moja zemlja. Ja u njoj nemam svoju rodnu fugu u kamenu, ali možda baš zato osjećam bezgraničnost posjedovanja posvudašnjega vidljivoga i nevidljivoga, stvarnoga i nestvarnoga. Franjevačku posvudašnjost“.

Doista i pisac ovih redaka koji je u nekoliko navrata posjetio Brač mora se složiti s navedenim lirskim doživljajem otoka. Kako se ne složiti s riječima: „Kako su nestvarne kamene grudi Biokova kada plamte u zalazu i odsjaju mora, a lanterna na rubu sumartinske vale polivena zlatom žmirka malim barkama… Tu nema laži, kiča, pačvorka, instalacije ni eksperimenta. Ovaj je suton najljekovitiji iscjeliteljski dodir, kojega možda oni u velikim gradovima i na jurećem Zapadu ne vide i ne trebaju, jer tamo je odavno počeo duhovni zalaz“.

Nevenka Nekić je primjer osobe koja se kao turist zaljubila u mjesto odmora i ostala mu vjerna više desetljeća. Štoviše, Brač je postao njezina Itaka, otok smirenja i smiraja, luka ispunjena smaragdnim morem i vječitom bonacom. Nevenka Nekić je savladala i bračkim čakavskim govorom kako bi što uvjerljivije iskazala svoj osjećaj s otokom i kako bi njegovim žiteljima bila što bliže. Evo primjera: „Uža bi pisat na taraci već od ranega jutra dok ostali svit spava i radi tega ne more govorit nego lipo muči. Prida mnon more s Hvarom u daljini. Crčajci bi bacili pismu po našoj vali i pinku se ka nadmetali s oniman priko, s puntice pune vikendic. Kasnili bi u kadenci namjerno kontrirajuć onima priko ili bi prominili ritam ka se nisi nada, čak bi zamučali dilić sekunde ka da slušadu one tamo. Vidija bi ja s tarace i puno dalje da mi ni kartušina od ogromne viletine jenega dotura od kosti iliti ortopeda trisnula na oči. Ali dosta mi je i ova lipota od pogleda. A bilo je svega Božjega blaga i blizu: Oš mrave, oš kokoši, pome ili maške“. Iz pripovijetke „Pomi“.

Nevenka Nekić uz pomoć lokalnog narječja otkriva idilične slike s Brača gdje se lijepi čakavski govor stapa s ljepotom pejzaža. Tome dodaje i vlastite likovne priloge s motivima otoka na kojima se očituje sav raster njezinih emocija. Ovakav tip književnosti na nezaboravan način veže nas uz A. G. Matoša odnosno uz njegov doživljaj konkretno Hrvatskog zagorja koje je zavolio kao što je Nevenka zavoljela Brač. Osim krajolika Nevenka Nekić ljubav iskazuje prema Bračanima od kojih je neke učinila glavnim likovima u svojim romanima, kao npr. Ivu Brizića, jednog od nosivih likova u romanu „Kardinalovo srce“.

Na kraju autorica priznaje kako je za nju Brač više od pojavnosti, više od poezije, on je za nju legenda. „U legendi kažu da na otoku postoji crvenkasta školjka, koju zovu ‘garški kamen’. Nađoh ju jednoga dana u Žukoviku, smaragdnoj vali nedaleko Sumartina i ona mi doni sriću. Dobre ljude. S ovom školjkom u kojoj šumi more i perom u ruci ostadoh tako ponad otoka Brača“.

Ilustracije u ovoj knjizi zaslužile bi poseban osvrt. Neke od njih su majstorska umjetnička djela kao npr. „Mrtva priroda, blagovanje“, ulje na platnu i „Vala Žukovik“, ulje na platnu.

Knjiga „Brač i miris kalopera“ poetska je priča o ovom otoku koju preporučam svakome od nas koji će ikada posjetiti Brač.

Đuro Vidmarović