Europska unija je čudo

0

11200894_10205072017815014_8826705790799780034_nFoto: Savezni njemački kancelar i jedan od otaca Europske Unije Konrad Adenauer tijekom Sv. Mise u jutro parlamentarnih izbora 1953. u svojoj župnoj crkvi u Rhöndorfu

Napisano. 1. srpnja 2013.

Danas dok ovo pišem, Hrvatska je prvi dan punopravna članica zajednice europskih naroda i država. Pa iako nemam navade pisati o političkim temama, ovoga puta to činim sa stanovitim veseljem i pogleda uprtog u budućnost za koju se nadam da će biti ispunjena prosperitetom, zajedništvom i konačnim suočavanjem s traumama koje hrvatski narod guše i sapinju na putu slobode i razvoja.

Sam pogled na povijesni hod ka ujedinjenju europskih naroda otkriva da je riječ o iznimnom projektu ostvarenje kojega bismo slobodno mogli nazvati čudom. Jer da je netko na kraju II. svjetskog rata rekao da će jednog dana Francuzi i Nijemci zajedno graditi Europu prosperiteta, demokracije i solidarnosti, vjerojatno bi ga proglasili ludim. Da, ujedinjena Europa jest čudo. Pobjeda mira nad mržnjom i ratom, solidarnosti nad sebičnim i uskogrudnim nacionalizmom koji je trajno u opasnosti prometnuti se u fašizam i totalitarizam ako društvenim polugama moći upravljaju pokvareni pojedinci bez vizije, znanja i razuma.

Ujedinjena Europa jest čudo jer je ta ideja još uvijek živa i prkosi krizama unatoč svoj različitosti sastavnica koje je čine. I to nisu male razlike. A upravo u toj različitosti ideja, Europa crpi svoju snagu za budućnost. Neki se s pravom boje da bi ta prednost ili crpilište snage jednom moglo presušiti, no ako nije do sada, vjerujem da će preživjeti svaku krizu u budućnosti.

A što je bilo ključno u cijeloj priči o Europskoj uniji? Hrabrost. Hrabrost državnika koji su uspjeli u ime budućnosti novih generacija, u suton svojih života, krenuti na put unatoč svim strahovima i granicama koje su ih omeđivale. Na put koji je bio pun rizika, bez jasnih garancija da će se stići na cilj. Tih garancija nema ni danas. Taman kad su je današnji političari Unije zamislili u slobodnom tržištu dogodila se kriza koja je pokazala da Europa nije preživjela sve do sada temeljeći se na ekonomskim interesima, nego na humanizmu koji u temelju ima Čovjeka kao biće punog dostojanstva pozvano da živi u punini svoj život, suočava se s prošlošću, ispravlja je u sadašnjosti i tako utire put dostojanstvenoj budućnosti za svakoga.

(Namjerno ne spominjem riječ kršćanski humanizam, no svaki pokušaj njegova negiranja znak je negiranja temeljne ideje – Europske unije kao obitelji naroda i država koje žive u miru i stvaraju pravedniji i solidarniji svijet.)

Svaki put kad je Europa zaboravila na svoj temelj – humanizam, stare su se aveti prošlosti – mržnja, želja za porobljavanjem i istrebljenjem drugih i drugačijih, budile svojim smradom prijeteći uništenjem budućnosti. Pritom, da ne bi bilo zabune, humanizam koji u prvi plan stavlja sebičnog pojedinca neovisnog od svakog zajedništva i potrebe da svoje sposobnosti ugrađuje i žrtvuje se za boljitak cijele zajednice, nije humanizam, nego samo oblik fašizma koji kad-tad eskalira otvorenim sukobom, mržnjom i smrću.

Samo onaj humanizam koji u prvi plan stavlja Čovjeka kao Božje dijete koji je kao takav vrijednost bez cijene, kadar je omogućiti budućnost. U tom smislu, vjerujem da će članstvo Hrvatske u europskoj zajednici naroda i država biti prilika kako za samu Hrvatsku tako i za Europu. Za Hrvatsku da konačno postane pravno uređena zemlja u kojoj će svaki pojedinac pred zakonom biti jednak, a ne da neki budu jednakiji od drugih. Da za neke vrijede neka pravila, a za neke druge ne. Za Hrvatsku u kojoj će mjerilo uspjeha biti rad, znanje, poštenje, trud, a ne poznanstva ili članstvo u nekoj partiji ili klubu.

Naravno da neće nestati nepravdi, ali članstvom u Uniji, Hrvatska ima priliku postati pravednije uređena zemlja. Bolju priliku neće imati. Možda ju je imala, ali sadašnjost nam pokazuje da su oni koji su nas vodili tu priliku prokockali.

A što Hrvatska može dati Europi? Kada pogledamo našu povijest, pojedince i njihova djela tada nema mjesta nekakvom osjećaju manje vrijednosti. Hrvatska je tokom cijele svoje povijesti, u određenim razdobljima više, a u određenim manje, sudjelovala u njezinoj izgradnji. Ulaskom u Uniju ti su napori konačno prepoznati, a imat ćemo priliku neposredno utjecati na smjerove daljnjeg europskog puta bez obzira na kritike koje su se mogle čuti u javnosti da će naši zastupnici biti beznačajni i da njihovi glasovi neće ništa značiti. Svi koji su te teze plasirali ili ponavljali očito nisu shvatili bit Unije.

Da, istina je da velike države štite svoje interese, ali zar štiteći svoje interese, ne štite i interese cijele Unije pa tako i Hrvatske. Jer, jake Hrvatske u Uniji nema bez jake Njemačke, Francuske, Poljske ili neke druge članice. Upravo u toj logici krije se čar ideje Europske Unije. Nema više mjesta za fašizme, jer svaki pokušaj neke od članica da prosperira na račun propasti neke druge članice dovodi u opasnost cijelu Uniju, a time i članicu koja bi htjela porobiti drugu. Anomalija u sistemu će biti, no unatoč svemu, ideja Unije još nije niti će biti nadmašena nekom boljom.

Po mome mišljenju, Unija će biti dovršen projekt onda kada njenom članicom postane i Rusija. To ja sigurno neću doživjeti, ali tko zna? Krhko je ljudsko znanje.

Svima koji su s optimizmom u bolju i pravedniju budućnost dočekali dan Hrvatskog povratka u zajednicu europskih naroda i država čestitam, a onima koji u Uniji ne vide ništa dobroga, želim da se što skorije razuvjere i da nikako ne odustanu od kritike, jer jedna od vrijednosti ideje Unije upravo je ta da se ne morate slagati s njom, a da ona svejedno računa na vas.

Sagledana u cjelini, ideja Europske Unije je, ponavljam, čudo. Kao vjernik, mogu samo dodati – Božje čudo.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.