Otrgnuti ljepotu zaboravu i protoku vremena, trajna je težnja i potreba mislećeg bića. Učiniti smislenim i štovanja vrijednim ono estetski intrigantno i privlačno, izazov je pred čijim se iskušenjem umnožava i raste strahopoštovanje našeg duha. Zetićev kratki filmski uradak U zaljevu svetaca prikazuje Boku kotorsku u svoj njenoj skrivenosti i tajnovitosti. Prikazano daje više naslutiti, nego otkriti. Ono nedorečeno je premješteno u sferu estetski naglašenog detalja. Vještim kompozicijskim odmakom od cjeline otvara se prostor unutarnjem doživljaju ljepote. Time je Zetić, fragmentirajući cjelinu, nastojao estetizirati detalj te proizvesti novu, unutarnju koheziju elemenata.
Odbacivši jednostavnost linearnog dokumentarizma te jednoznačnost narativnog pripovijedanja, autor naglasak stavlja na višeznačnost simboličkog prikazivanja zbilje. Fragmentiranjem cjeline i razbijanjem zadane arhitektonike naglašena je egzistencijalna te poetična bliskost kulturnog krajolika i čovjeka. Smislenim i konzistentnim urušavanjem cjeline otvora se prostor poetskom ukusu; autor nastoji ukazati na tragove duhovno vidljivog i prisutnog, koje se u konačnici nadaje kao vizualno skriveno i još neotkriveno. Zetić svjesno odabire tehniku filmskog fragmentiranja cjeline te sažimajući vidljivo ukazuje na unutarnju koherentnost detalja.
Zetić uporno odbija prikazati krajolik kao cjelovitu vizuru koja bi promatraču omogućila distancirano uživljavanje. Alkemija njegovog vizualnog izričaja nastoji promatrača izvesti iz sfere neutralnosti i dovesti ga u samu blizinu viđenoga. On nastoji, tehnikom ponavljanja i nizanja elemenata, gledatelju omogućiti interakciju s vidljivim. Njegova naracija ne podliježe površnom dokumentarizmu, nego je usmjerena estetizaciji detalja kao neizostavnog dijela cjeline.
Zetićev filmski jezik je nježan, human i sa zanatske točke gledišta sasvim nevin. Njegova izvanjska jednostavnost u sebi skriva komponentu složenog te nadasve duboko proživljenog. Koliko god se režijski nastojao distancirati i izuzeti, istovremeno je njegova filmska poetika duboko interpretativna i sugestivna. Njegov smisao za vizualno nam na prvi pogled skriva ono površno prisutno, da bi nam naknadno razotkrio ono egzistencijalno bitno; a to bitno je sama Ljepota. Bilo kao ljepota prirode ili kao kulturno ostvarenje, Zetićeva estetika nastoji obuhvatiti cjelinu postojanja u njegovom hermeneutičkom atomizmu. Složenost pojedinih elemenata je znatno isprepletena i potiče na usmjerenu pažnju, zahtijeva od gledatelja interaktivno udivljenje te rezultira svojevrsnom umjetničkom katarzom. Konačni ishod Zetićevog filmskog jezika vremenski je skromno, ali interpretativno i umjetnički složeno te nadasve kompleksno ostvarenje. Enigmatika njegove naracije nije usmjerena zabavljanju gledatelj, niti podražaju njegovih osjetila, nego pitanju o smislu i značenju doživljenoga. On nastoji vidjeti Boku očima zaljubljenika, isposnika, očima običnog čovjeka. Uzimajući u obzir vrijednost njezine mističnosti, autor nam ne razotkriva tajnovitost ljepote, nego nam dodatno naglašava njezinu višeznačnost vještim nizanjem fragmenata i detalja. Zetić u osnovi fragmentirajući sažima detalje, sljubljuje elemente, uočava naoko skrivene poveznice te otvara nove načine razumijevanja i doživljaja viđenog.
Mogli bismo zaključno ustvrditi kako pred sobom imamo vremenski sažet, a sadržajno razgranat dokumentarni uradak koji prirodne i kulturne ljepote zaljeva svetaca nastoji prikazati u antropološkoj, filozofskoj i umjetničkoj maniri vrijednoj poštovanja i divljenja.
Alen Tomić