Roditeljske “muke” po školarcima!

Iz iskustva jedne supruge i majke (3. dio)

0

Često o nekoj obljetnici (rođendan, godišnjica braka, kraj kalendarske godine,…) prisjetimo se nama važnih događaja i doživljaja. Neizostavno tu je i polazak u školu naše djece. I u našem i u njihovom životu novi veliki korak naprijed.

Prvi dan škole kod nas doma uvijek je bio svečan. Sve je bilo u ozračju radosti i ponosa, jer naš prvašić ulazi u novo, vrlo zanimljivo okruženje. Otvara mu se novi svijet, nove spoznaje, nova znanja iz raznih područja. Otkrit će nove predmete, strane jezike. Upoznat će zanimljive osobe, steći prijateljstva, ići na izlete, baviti se sportom, glazbom, ići na razne radionice,… Vau! Nove prilike kao na dlanu! I naše dijete je pozvano ući u taj svijet!

Smatram da je to slika koju trebamo predstaviti djeci pri polasku u školu. Ona nije lažna, unatoč nekom lošem iskustvu, škola je predivno mjesto odrastanja. Kada pozitivno gledamo na novu situaciju uspješnije se s njom nosimo i rješavamo probleme koji se stavljaju pred nas. Zato je važno pokazati djetetu pozitivan stav prema školi i izraziti im koliko smo ponosni na njih što su toliko odrasli da mogu ići u školu, reći im kako vjerujemo u njih.

Foto: pixabay.com

Usudila bih se reći da je vrlo opasno plašiti djecu školom („Vidjet ćeš ti kad kreneš u školu! Nema više spavanja, moraš raditi zadaće,  imaš obaveze…“). Ponekad, u svom nekom strahu za dijete ili previše zaštitnički postavljeni, nesvjesno obeshrabrujemo dijete. Još gore je kada pred djecom govorimo ružno (bolje reći tračamo i ogovaramo), o njihovim učiteljima, drugoj djeci ili njihovim roditeljima.

Svaka faza života naše djece dobro odgojno svladana pomaže u slijedećoj fazi njihovog života. Tako djeca koja su prije polaska u školu naviknula pospremiti svoje igračke, brinuti o svojoj higijeni, odijevanju, pravilnom korištenju pribora za jelo, koja su kroz društvene igre učila gubiti i pobijediti, koja su u druženju s drugom djecom i odraslima gradila svoje socijalne vještine, prirodno jednostavno ulaze u školski ritam. U svemu nabrojanom mi, kao roditelji, trebamo ispuniti svoju zadaću učeći ih. Strpljivo, uporno, s ljubavlju. Nama, doma, uz već navedeno bilo je važno usaditi djeci ljubav prema knjizi, čitanju.

Od prvih dana djeca su nam bila okružena slikovnicama (prvo mekanim plastificiranim, pa s tvrdim kartonskim stranicama,…).  Prelistavali smo ih i čitali po svuda, doma, u autu, tramvaju, na moru, u čekaonici. Posebno bih istaknula čitanje prije spavanja. Kada su djeca bila manja muž i ja čitali smo im priče prije spavanja dok nisu i sami usvojili tu naviku. Sinu kojemu su mnoge knjige bile dosadne, a jako je volio sport, posebno nogomet, ponudili smo biografije sportaša, zanimljivu poeziju i pomalo je zavolio čitanje. Tako i u školi nisu imali problema s čitanjem lektire. Djeca koja vole čitati puno lakše svladavaju školsko gradivo.

Foto: pixabay.com

Pri polasku u školu, bez obzira u koji razred naša djeca idu, uvijek iznova ukratko ponovimo kako treba učiti. O tome im obično u školi na satu razrednika govori psiholog škole. Ako kod vas to nije slučaj, predložite učiteljima da o tome razgovaraju s djecom. Zajednički zadatak roditelja i učitelja je biti podrška i pomoć djeci u svladavanju zadataka koji se stavljaju pred njih. Ponekad ne surađujemo dovoljno. Cilj bi nam trebao biti prepoznavati sposobnosti i afinitete svakog djeteta i pomoći mu da ih razvije. Naša roditeljska dužnost je aktivno se uključiti, sugerirati i ukazivati na uočene probleme u školskom radu. Uvijek iskreno i u dobroj namjeri. Smatram ne primjerenim davati djeci domaće zadaće koje djeca ne mogu napraviti sami. Ne zato što ne znaju, nego jer su prezahtjevne za njihovu dob. Takve zadaće tada u većini slučajeva rade roditelji pa se pitam ocjenjuju li se u školi roditelji ili djeca? Koja je pouka našoj djeci? Zar je u redu da netko drugi radi za nas, a mi primimo zasluge?

Na početku školske godine pomažem mlađoj djeci napraviti plan rada (dnevni, tjedni, mjesečni). Naučiti ih planirati vrijeme znači pomoći im organizirati se kako bi stigli napraviti sve zadaće i ispuniti ostale obaveze u zadanom roku. Također im omogućava odvojiti vrijeme za igru od vremena rada. Djeca koja ispunjavaju svoje zadatke osjećaju se bolje, imaju više samopouzdanja, izbjegavaju stresne situacije uvjetovane nespremnošću za odgovaranje, test, ne napisanu ili ne pročitanu lektiru i sl. Kao roditelj, ne sjedim uz njih dok rade zadaću. Tražim da me pozovu i pitaju ako nešto ne znaju.

Foto: pixabay.com

Pojasnim nejasnoće i pustim da sami naprave zadaću. Važno je pokazati im da ne moraju sve znati sami i da trebaju pitati ono što ne znaju. Mi smo tu da im pomognemo, a ne da radimo umjesto njih. Naravno, djecu treba kontrolirati, poticati i pomagati im u otklanjanju poteškoća. Npr., kad je naša djevojčica dolazila doma zaboravljajući što je za zadaću molili smo učiteljicu da napiše na ploču što je za domaću zadaću i provjeri je li dijete zapisalo u informativku. Nakon kratkog vremena više nismo imali tih problema. Htjeli smo naučiti dijete da se brine o svojim obavezama ne oslanjajući se na ne rijetko primijenjenu metodu „Pitat ću nekoga iz razreda.“ I to mobitelom preko društvenih mreža – u prvom osnovne!

Problem koji se često javlja je i kašnjenje u školu.  Ako je razlog spremanje školske torbe ujutro, treba ju spremiti navečer, ako je problem u odabiru odjeće za školu, tekođer ju treba pripremiti navečer. Ako se dijete sprema sporo (jede, oblači se, pere zube,…) treba ranije ustati.

Ako smo razlog kašnjenja mi roditelji, mijenjajmo se hitno! Ostavljamo loš primjer djeci i dovodimo ih u nezgodne situacije. Tako ćemo izbjeći jutarnju nervozu i riječi zbog kojih nam je poslije žao.

Uz školske obaveze naša djeca imaju male ili veće dnevne kućne zadatke (ovisno o uzrastu). Za mlađe to je brisanje prašine, metenje terase, pospremanje dnevne sobe, serviranje stola, a za starije pranje kupaone, odlazak u trgovinu, pospremanje kuhinje i sl. Tako se na poseban način ugrađujemo u obitelj, osjećamo se korisnim članom i postajemo odgovorniji pojedinci. Na koncu i teret kućnih poslova tada ne pada samo na roditelje.

Sa polaskom u školu te uz sportske i ostale izvannastavne aktivnosti ni djeci ni nama ne ostaje puno zajedničkog vremena. Zato je važno planirati i pravilno koristiti slobodno vrijeme. Umjesto računalnih igrica i sjedenja pred TV ekranima bolji izbor je boravak na zraku i društvene igre s prijateljima ili braćom i sestrama.

S polaskom u školu otvaraju se nove mogućnosti i predstavljaju velike izazove i djeci i nama roditeljima. Hrabrite svoju djecu, posebna su i jedinstvena.

 

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.