fra Janko Ćuro: (Do)živjeti Božić

Stvoritelj cijeloga svemira, svega vidljivoga i nevidljivoga, priopćuje čovjeku da nije neka daleka, hladna i neosobna sila kojoj su ljudi bezlični podanici i robovi tako što se rađa kao beba koja je toliko nejaka da sama ne može podići ni svoju vlastitu glavicu. Samo čista i savršena ljubav samu sebe čini ranjivom zbog drugoga. Nitko i ništa drugo. Zar ovo nije dovoljan razlog za slavlje koje ne bi trebalo trajati samo desetak dana nego cijeloga života?

Kako brzo prođe godina! Što čovjek više stari, tim je nesigurniji u točan zbroj dana u jednoj godini. Naravno da je sve u redu s brojkom od 365 dana, ali je zagonetno kojom to brzinom voze dani? Vjerojatno duplo većom od broja godina koje čovjek ima. Samo što se oporavimo od blagdanskih, prazničnih ili božićnih dana (ovisi u kojoj sredini živite), na pragu su nove užurbane pripreme i za ovogodišnje, koji, nekim čudom, počinju svake godine ranije. Već početkom studenoga započinje atmosfera blagdanskog ugođaja koju otvaraju trgovački centri, prva violina orkestra modernoga društva kojim suvereno dirigira neoliberalni kapitalizam. Kako se radi o golemom novcu i zaradi, ne smeta im previše činjenica što su advent i Božić posve vjerski blagdani. Ali im itekako smeta bilo kakvo isticanje Boga i vjerskih simbola u kontekstu blagdana pa su ih već odavno temeljito retuširali. Tako ćemo, kao i svake godine do sada, opet slušati i pjevušiti blagdanske pjesme o božićnom drvcu, sanjkama, zvončićima, Djedu Mrazu, pahuljicama itd. Samo nećemo ništa čuti o Božjem rođenju. Da bi sve teklo po planu i programu strateški su doveli marketinšku industriju gotovo do savršenstva. Kako se oduvijek u ovom vremenu stavlja naglasak na riječi i pojmove kao što su ljubav, sreća, prijateljstvo, smisao, radost… oni iste te riječi vješto koriste u reklamiranju svojih proizvoda. I slika i ton sublimativno poručuje „konzumentu” (kako inače nazivaju ljudsko biće) da samo s njihovim proizvodima „uživa u trenutku…, obitelji…, životu…, prijateljstvu…, sreći…, ljepoti…, zdravlju…” Čim otvore vrata svojih hramova sreće, zadovoljstva i ljubavi, objeručke zagrle konzumente blagdanskim pjesmama, ukrašenim izlozima i svjetlucavim lampicama tako da vrlo brzo osjete toplinu oko srca koja ih toliko obuzme da ne pitaju za cijenu. Naravno, ne ulažu oni toliko truda i novca da se čovjek pojavi jednom ili dvaput, nego da dolazi što češće i da izlazi s punim rukama ukrasnih vrećica koje imaju zadaću usrećiti njega, obitelj i prijatelje.

Zašto čekati?

Nakon dvomjesečnih priprema i na stotine minuta već odavno ispjevanih i odslušanih blagdanskih pjesama, neprimjetno, gotovo kao svako drugo jutro, osvane i sam dan Božića, jer nije bio strpljivo i s radošću iščekivan nego je već na stotine načina proslavljen. A zašto danas uopće nešto čekati? Stalno se poručuje da sve treba biti odmah i sad – instant. Međutim, kako bi taj dan ipak bio malo drukčiji, pobrinuli su se silni i lijepo upakirani darovi ispod jelke, a na stolovima razna i ukusna jela i pića a što bi trebalo biti sasvim dovoljno da osmisli cijelo blagdansko vrijeme – uvjerava nas marketinška industrija. Iz dana u dan prikazuje ozarena i toplinom umivena lica kraj božićnoga drvca zatrpanoga njihovim proizvodima iz kojih isijavaju upravo ljubav, radost i sreća.

Nakon što završe blagdanski dani, dolazi vrijeme triježnjenja i – detoksikacije. Pa što nas je otrovalo? Ako se moramo detoksicirati od blagdana i slavlja, onda to, zapravo, nisu bili oni nego njihova naličja, njihove suprotnosti? No, tko će sada o tome razmišljati? Jednostavnije je prepustiti se neumoljivoj rijeci dirigiranog života. I tako, iz godine u godinu, stalno zapnemo u istom viru i vrtimo se u krug pa nam blagdani postaju sve kompliciraniji i naporniji. Na kraju se gotovo uvijek osjetimo iscrpljeno, prazno i potrošeno. Otrovano i nemirno.

U širem kontekstu, svaka nas besadržajnost, polako, ali sigurno gura u slijepu ulicu ljudskoga postojanja i svrhe, jer nas udaljuje ne samo od smisla božićnih blagdana nego i života uopće, tj. Udaljuje nas od zaglavnoga kamena ljudskoga postojanja i svrhe koji se tako blisko očituje kao mali Bog – Božić. Lako je Božić (pro)slaviti, teško je Božić (do)živjeti. Nije li krajnje vrijeme da stvarno (do)živimo Božić? Da bi se to dogodilo, moramo se potruditi čuti u kakofoničnoj buci današnjega svijeta šapat maloga Djetešca koje čovjeku donosi veliku poruku – Bog se utjelovio kako bi pokazao da je Njegova ljubav za svakoga (svakoga!) čovjeka toliko jaka da i sam postaje čovjekom kako bi svi ljudi mogli iskusiti osoban odnos s Njim i kako bi na tom odnosu istinski mogli graditi međusobno povjerenje i razumijevanje. Stvoritelj cijeloga svemira, svega vidljivoga i nevidljivoga, priopćuje čovjeku da nije neka daleka, hladna i neosobna sila kojoj su ljudi bezlični podanici i robovi tako što se rađa kao beba koja je toliko nejaka da sama ne može podići ni svoju vlastitu glavicu. Samo čista i savršena ljubav samu sebe čini ranjivom zbog drugoga. Nitko i ništa drugo. Zar ovo nije dovoljan razlog za slavlje koje ne bi trebalo trajati samo desetak dana nego cijeloga života?

Pa ipak smo dopustili da nam nezajažljivi konzumerizam i današnje agresivne ideologije liberalnoga društva lako i neprimjetno ukradu ne samo Božić nego i Boga. Kao da ne primjećujemo kako nas sustavno uvjeravaju da u Bogu pa tako i u Božiću nema ništa što bi čovjeku bilo impresivno, moćno i na koncu potrebno. Štoviše, poručuju da je i sam Bog ljubomoran na sretnoga, moćnoga i silnoga čovjeka pa mu stalno „visi nad glavom” i uvijek nešto zabranjuje, a ponajviše slobodu. Nije to nova laž. Ponavlja se ona još od Adama i Eve otkad su nasjeli na zmijinu laž o plodu sa zabranjenoga stabla: „Zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.” (Post 3,5-6) Upravo nam se to isto poručuje kad god se bahato omalovažava sveto, vjera i Bog a što se čini kako bi se čovjek instalirao na Božje mjesto da sam sebi razlučuje dobro i zlo. U različitim ukrasnim pakiranjima, a sloboda je najidealnija, pakiraju poruke koje svakodnevno možemo čuti oko sebe: „Bog te sputava. Ti si gospodar svoga tijela i uma i imaš pravo raditi s njima što želiš. Bog ti oduzima i skriva ono najljepše od života. Ne slušaj Ga i ukradi mu to! Bit ćeš moćan kao On. Ustvari, bit ćeš i sam bog!”

Kako samo velika, ali istovremeno dobro upakirana i primamljiva laž neodlučnom i nesigurnom čovjeku! Kao plod sa zabranjenoga stabla. A onomu tko nasjedne na ovu obmanu, dogodi se isto ono što se dogodilo Adamu i Evi: spozna da je gol i potpuno nemoćan. Zbog toga ga obuzme stid pa se počne skrivati i od Boga i od ljudi, a najviše od samoga sebe. Izgubljen traži cilj na putu bez cilja, vapi za smislom u pustinji besmisla. Sve ga to vrlo brzo dovede u bolesno stanje depresije, najraširenije bolesti modernoga društva. Upravo zbog toga Bog očinski savjetuje čovjeku da ne konzumira plodove s takvog stabla. Ne zato što nešto skriva, što je ljubomoran, nego zato što voli čovjeka, što želi da čovjek bude sretan, a ne izgubljen, depresivan i zatrpan u talogu života. Bog želi da čovjek živi punim plućima, a to je ono što čovjek nikako ne može sam postići niti mu to drugi čovjek može dati. Ne može se to ni oteti koliko god čovjek bio obmanjen kako je moćan, silan i jak. Samo se može primiti kao dar. Božji.

Poruka čovječanstvu

Sila, moć, snaga, vlast… uvijek su široko krčili put ispred sebe i kao takvi su uvijek čovjeku izgledali „zamamljivi” i „dobri za jelo” pa ih je, nažalost ne tako rijetko, konzumirao i konzumira. Od toga nisu izuzeti ni pojedinci u crkvenim strukturama. Ako samo površno prelistamo povijesne knjige ili se jednostavno zagledamo u svijet oko sebe, lako ćemo zaključiti kako su dominacija, ratovi i nasilje nepromjenljive konstante našega ovozemaljskoga bivstvovanja. I u samoj Bibliji na mnogo mjesta, a posebno u Starome zavjetu, naići ćemo često na istu matricu koja se ponavlja do dana današnjega. Nažalost, mi jednostavno tako funkcioniramo a to je posljedica grijeha, kojega je sv. Augustin jezgrovito definirao kao libido dominandi (želja za dominacijom).

Želja ili požuda za dominacijom, gotovo neprimjetno, zahvati čovjeka ako joj se prepusti pa ga konstantNo melje mišlju kako je istinska veličina u sili i nasilju te kako se samo njima može uspostaviti red i ravnoteža. A to je ne samo grešno nego i za čovjeka tragično poimanje moći jer ga brzo i često nepovratno povuče i odvuče za sobom. Kamo? Svi oni koji oganj pale i raspiruju žeravicu završit će u njima (usp. Iz 50,11), zna točno kamo prorok Izaija glasno opominjući sve one koji su u svojoj sili zatomili uši. A onima koje pritiskuju nepravda, sila i nasilje, Izaija poručuje da ne očajavaju, nego da izdrže, jer „narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu” (Iz 9,1-2). Što je drugo mrak i tmina nego sila, tiranija, nasilništvo i grijeh. A kako će, ustvari, izgledati ta snaga, veličina i moć, ta jarka svjetlost koja će jednom osvanuti?

Mnogi izvještaji u Bibliji smještaju važne događaje u mjesto i vrijeme po nečemu moćnom i silnom. Isusovo rođenje smješta se u vrijeme upravljanja jednoga od najvećih vladara Rimskoga Carstva – cara Augusta koji je poželio i naredio „da se provede popis svega svijeta” (usp. Lk 2,1). Upravo ta naredba, očita demonstracija sile i moći, pokreće Mariju i Josipa, dvoje običnih, siromašnih i ni po čemu istaknutih ljudi iz prašnjavoga i zabitoga Nazareta u isti takav Betlehem. Da je netko oba ova mjestašca, smještenih na rubu Rimskoga Carstva, spomenuo moćnom Augustu, samo bi ga blijedo i nezainteresirano pogledao. Ali baš se tu i upravo tada događa tih, jedinstven i gotovo neprimjetan događaj, koji je istovremeno toliko moćan da je sva moć i sila cara Augusta nevidljivo zrnce prašine u vjetru spram ove nove moći koja se manifestira u malenosti i bespomoćnosti maloga djetešca: „Jer, dijete nam se rodilo, sin nam je darovan; na plećima njegovim vlast je i nazvan je imenom: ‘Savjetnik čudesni, Bog silni, Otac vječni, Knez mira’.” (Iz 9,5) Dijete! I to ne samo dijete nego povrh toga, dijete Savjetnik, Bog silni, Knez mira! Da čuđenje bude još veće, Dijete se rađa pod vedrim nebom, položeno u jasle i grijano dahom životinja, jer za Mariju i Josipa nije bilo mjesta čak ni u patetičnim hostelima. Prvi mu se klanjaju pastiri, ljudi s ruba društva. Upravo je ovo malo i bespomoćno Dijete „suparnik” velikom i moćnom Herodu i Augustu pa tako i svima onima koji demonstriraju moć, dominaciju, nasilje. U Njemu je istina postala jasna i nedvosmislena: Božji red, Božja moć koja je stvorila i pokreće cijeli svemir, jest čista, ranjiva i savršena ljubav, koja je kadra oplijeniti samu sebe zbog čovjeka. Samo ona može uspostaviti red i ravnotežu. I u čovjeku i u svemiru.

Nismo otpisani

Zar to nije čudesna božićna vijest nemjerljivo važnija od svega drugoga što nas doslovno zarobi u ovom blagoslovljenom vremenu? Koliko smo puta ispratili Božić, a da uopće nismo bili svjesni ove poruke? Naravno da zmija nije nikad odustala od čovjeka pa i dan danas koristi svoje visoke pozicije (nije se obratila Evi sa zemlje nego sa stabla) lažući mu ne samo da može biti poput Boga nego, štoviše, da treba zauzeti Njegovo mjesto. Ona to čini zato što joj je cilj čovjek bez Boga, država bez Boga, društvo i vrijednosti bez Boga, kultura bez Boga… i – Božić bez Boga. I onda kada je čovjek mlak, neutralan i nezainteresiran za Boga, ona je korak bliže svome cilju. Jer, zna ona vrlo dobro: ako do čovjeka dopre i primi se Božja poruka Božića i Uskrsa, onda se završava njezina vladavina sile i nasilja, laži, mržnje, moralne i etičke izopačenosti… konstantne požude za dominacijom.

Ako opet ne prođu pored nas, već ovaj advent i Božić mogu unijeti sjajne promjene i smisao u naše živote a time i u predstojeće blagdane. Oni nam, s najvećim povjerenjem, daruju prigodu da se osmjelimo zaroniti u najtamnije i najskrovitije kutke svoga srca i uma kako bi ih osvijetlio novorođeni Knez mira, Savjetnik čudesni i Bog silni. Jedino nas On može svojom ljubavlju i razumijevanjem osloboditi ustajalih utega promašenih životnih odluka, raznoraznih vanjskih i unutarnjih zmija i careva, loših procjena, ljudske sebičnosti i zavisti, nerazumijevanja, oholosti i bešćutnosti koji bi nas znali, katkad, toliko pritisnuti da smo i sam život doživljavali kao strano tijelo. Jer, Bog se rađa kako bi nam darovao prigodu ne samo da oprostimo drugima nego da oprostimo i samima sebi. „Drago mi je što se Isus rodio u štalici jer je moja duša slična štalici; često je ispunjena čudnim i pohlepnim težnjama, puna krivnje i sirovih nagona…, mučena potištenošću, slabošću i bolom. Ako se Krist mogao roditi u štalici, On se može roditi i u meni. Nisam otpisan.” (M. Kelsey). Ne samo da nismo otpisani nego smo upisani u dlan Božje svete ruke koju je i ovoga Božića „ogolio pred očima svih naroda, da svi krajevi zemaljski vide spasenje Boga našega” (Iz 52,10). Svemoćna i svevišnja Božja ogoljena mišica ulazi u svijet kao rukice male bebe koje, s vremena na vrijeme, provire iz jaslica u zabačenoj pastirskoj pećini na rubu grada i na rubu ljudske sile i moći. Ove iste ruke će nakon 33 godine dopustiti da ih prikuju na križ kako bi zagrlile i pomirile čovjeka i svijet s Bogom. Ne, nema veće moći i snage od moći i snage ljubavi. Božje za čovjeka i čovjekove za Boga, a koju čovjek najjasnije očituje u ljubavi prema drugom čovjeku.

Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!