Franjevci i katoličanstvo u Osmanskoj Bosni i Turskoj Hrvatskoj u predmoderno doba (15–18. stoljeće)

Katolička crkva na osmanskom teritoriju nije imala jasno reguliran status, vjerojatno zbog činjenice što je njezin vjerski poglavar, papa, dugo vremena bio sultanov arhineprijatelj i glavni pokretač protuturskih križarskih pohoda. Pravoslavna je crkva, s druge strane, uživala službeno priznanje osmanske administracije, i to na najvišoj razini, još od 1454., kada je Mehmed II. Osvajač, godinu dana nakon osvajanja Carigrada, imenovao Gennadiosa Scholariosa, zakletog neprijatelja unije Pravoslavne crkve s Rimom, i stoga pogodnoga kandidata, za patrijarha Ekumenske carigradske patrijaršije. Godine 1557. po sličnome modelu obnovljena je, i pritom službeno priznata, Srpska pravoslavna crkva, dok je za patrijarha postavljen Makarije Sokolović, vjerojatno bliski srodnik tadašnjega trećeg vezira, a potonjega velikog vezira, moćnog Mehmed-paše Sokolovića. Ugovori sultana s katolicima nisu bili sklapani na razini Carstva, nego individualno, zasebnim ugovorima s različitim katoličkim zajednicama u različitim dijelovima osmanske države. Skupine katolika dobivale bi tzv. garantna pisma ili jamstva sigurnosti pod imenom aman, kojim su im se jamčile sigurnost života i imovine te vjerske slobode. Aman se potom uobličavao u ahd ili ugovor, odnosno ahdnamu, carsko garantno pismo. Istim imenima nazivala su se i garantna pisma za nemuslimane iz stranih država (tzv. darü’l-harb, ili »kuća rata«) koji su dolazili u islamske zemlje kao trgovci, hodočasnici ili diplomati. Ahdnama je istodobno naziv i za međudržavne ugovore sa zapadnoeuropskim državama, u velikoj mjeri trgovinskoga karaktera, ili pak mirovne ugovore. Iz toga bi se mogla iščitati i svojevrsna »stranost« domaćih katolika, što se zrcalila i u njihovim osmanskim imenima: Frenk, Ifrendž i Latin, koja su izvorno označavala narode na drugoj strani Sredozemlja, izvan granica Osmanskog Carstva, u značenju »Franak«, odnosno Francuz, Talijan i stanovnik zapadnog Sredozemlja te zapadni Europljanin uopće. Osim katolicima, ahdname su katkad izdavane i pravoslavnim kršćanima te pripadnicima Armenske crkve u Jeruzalemu. Nakon primitka ahdname domaće nemuslimansko stanovništvo dobivalo je status zimija, odnosno podanika islamske države koji su uživali neka temeljna prava, poput osobne slobode i sigurnosti, sigurnosti imovine, kao i vjerska prava u okviru šerijatskih ograničenja.

Sultan Mehmed II. Osvajač

S druge strane, bili su dužni prihvatiti i neke dužnosti, poput plaćanja poreza i priznavanja muslimanske vlasti.

I položaj katolika Osmanske Bosne (današnje Bosne i Hercegovine), kao i Turske Hrvatske (hrvatskih krajeva pod osmanskom vlašću, Dalmacije, Like, Slavonije, Srijema), bio je zasnovan na ahdnami koju je Mehmed Osvajač izdao bosanskim franjevcima u Milodražu nakon ili tijekom osvajanja Bosne 28. svibnja, vjerojatno 1463. godine (na samome dokumentu je naveden datum, no ne i godina njegova izdavanja). U trenutku rasapa bosanske države i kraljeva poraza fra Anđeo Zvizdović, kustos franjevačke bosanske kustodije, izlazi pred pobjedonosnog sultana u Milodražu, jednom od triju najvažnijih središta Bosanskoga Kraljevstva, uz Sutjesku, u kojoj se nalazilo bosansko prijestolje, i Mile kraj Visokoga, gdje se održavao sabor. Stavljen pred izbor između samoubilačkog sukoba s nepobjedivim osmanskim vladarom, koji će nakon osvajanja Carigrada snivati i o svjetskoj hegemoniji i osvajanju Rima (u čemu ga je preduhitrila smrt), i mirenja sa sudbinom i priznanja osmanske vlasti, te time očuvanja katoličanstva na prostoru Bosne i susjednih krajeva, fra Anđeo je izabrao potonje. Zahvaljujući tom odabiru, sultan je franjevcima, i posljedično njihovoj pastvi, zajamčio osnovna prava kao svojim podanicima.

Fra Anđeo Zvizdović s ahdnamom (foto: Vjeran Kursar)

O autentičnosti ahdname donedavno se dosta raspravljalo. Godine 2013. rasprave su, kako se za sada čini, prekinute rezultatima analize starosti dokumenta pomoću ugljika 14 (14 C), provedene na Institutu »Ruđer Bošković« u Zagrebu. Analizom je utvrđeno da je gornji dio dokumenta, doduše, iz kasnijeg vremena, dok je donji dio dokumenta, na kojem se nalazi tekst ahdname, iz vremena Mehmeda Osvajača. Na autentičnost teksta upućuju i dva nesumnjivo autentična franjevačka dokumenta iz kasnog 15. stoljeća, koji donose slične odredbe i spominju svečanu Mehmedovu povelju. Samo izdavanje ahdname nije značilo nikakav presedan. I katolicima Galate, genovske kolonije nasuprot bizantskom Carigradu, sultan Mehmed izdao je ahdnamu 1453. i tako poštedio njihove živote, slobodu i imovinu, budući da su mu predali ključeve grada i nisu se odlučili oružano suprotstaviti osmanskoj sili poput Grka u Konstantinovu gradu.

Fojnička ahdnama (foto: Vjeran Kursar)

U svakome slučaju, fojničku ahdnamu su kao autentičnu prihvaćali veziri i drugi organi vlasti u Bosni, te na temelju nje izdavali franjevcima nove bujruldije i druge zaštitne dokumente. Po svojem se karakteru ahdnama može usporediti s tzv. Uzvišenom proročkom ahdnamom (ahdnâme-i şerîf-i nebeviye), ispravom koju je osnivač islama, Prorok Muhamed, po kojem je i sultan Mehmed dobio ime (u turskoj, skraćenoj verziji), izdao redovnicima na Sinaju nakon osvojenja toga kraja. Taj dokument doduše nije autentičan, no na osnovi njega je samostan na Sinaju poslije dobio mnogobrojne povlastice, a priznavali su ga i osmanski sultani, koji su i sami izdavali redovnicima nove fermane. Zbog vrijednosti i ugleda, kopije Muhamedove ahdname nalaze se u mnogim samostanima diljem Osmanskog Carstva, a svoj primjerak posjeduje i fojnički samostan, u kojem se čuva uz Mehmedovu ahdnamu kao jedan od najvrjednijih dokumenata islamskog podrijetla. Prorokova ahdnama često je zajedno s Mehmedovom, uz fermane kasnijih sultana, korištena pri potvrđivanju starih i traženju novih povlastica.

Fojnička ahdnama, temeljni dokument bosanskoga katoličanstva, donosi sljedeće odredbe:

Neka nitko ne pravi smetnje i poteškoće spomenutima [redovnicima] i njihovim crkvama. Neka žive bezbrižno u mojoj državi. Onima koji bježe i odlaze neka je zagarantirana sigurnost i zaštita (emn ü amân), [neka] dođu i žive u našoj carskoj zemlji bez straha i neka se nasele /stanuju/ u svojim crkvama. I neka nitko, ni moje visoko Visočanstvo, ni itko od mojih vezira, slugu, raje, niti itko iz naroda moje zemlje, ne zalazi među spomenute i neka ih ne uznemiruje i ne vrijeđa, ni njih osobno, ni njihove živote, ni njihova dobra, ni njihove crkve. Neka dovedu ljude iz tuđine u moju carsku zemlju.

Fojnica i franjevački samostan Sv. Duha (foto: Vjeran Kursar)

Osim jamstva sigurnosti života i vlasništva, kao i vjerskih sloboda, koji čine standardne elemente ugovora tipa aman s nemuslimanima još od vremena Proroka Muhameda, u fojničkoj ahdnami prisutan je i novi element – sloboda, štoviše poticanje nemuslimana na doseljavanje u islamsku državu s teritorija dârü’l-harba. U tome pogledu Osmanlije su otišli i korak dalje od islamskih tradicija; u skladu s politikom »pridobivanja« (istimâlet) nemuslimana na novoosvojenim područjima za osmansku stvar država je stanovništvu nudila niz privilegija, poput oprosta od poreza tijekom prvih nekoliko godina pacifikacije, uključivanja pojedinaca i grupa u državne, često vojne i poluvojne službe (kršćani spahije, martolozi, vojnici, derbendžije /čuvari klanaca/, mostari /ćupridžije/, sokolari, knezovi, Vlasi uopće, itd.). Ključni pak element istimâlet politike bio je dogovor s Crkvom kao glavnom, a uglavnom i jedinom, organizacijom lokalnog stanovništva. U tome smislu Bosna kao ni dio današnje Hrvatske koji se našao pod osmanskom vlašću nisu bili iznimke. Ponovno naseljavanje i kolonizacija područja opustošenog prilikom osvajanja i napuštenog od stanovništva bili su među prioritetima osmanske politike. Klasična osmanska metoda nazivala se sürgün; riječ je o deportacijama stanovništva, često prisilna karaktera, iz različitih dijelova Carstva u napuštena i nenaseljena područja od državnog interesa. Mnogi dijelovi Balkana bili su iznova naseljeni i kolonizirani na taj način, a najimpresivniji je primjer svakako Istanbul, nova sultanova prijestolnica. Nakon osmanskog osvajanja bosansko je stanovništvo masovno napuštalo zemlju u pravcu Hrvatske, Dalmacije, Austrije i Ugarske. Ne bi li se spriječilo daljnje iseljavanje koje bi neizbježivo dovelo do pada agrarne proizvodnje i gospodarstva uopće, kao i državnih prihoda, Osmanlije su bili spremni zajamčiti sigurnost onima koji su odlučili ostati, te dati poticaj povratku izbjeglica u Bosnu. O tome svjedoče odredbe nišana Bajazida II. iz 1499. godine izdane franjevcima samostana pokraj rudnika Srebrenica, koji zapravo obnavlja ahdnamu Mehmeda Osvajača izdanu tim redovnicima 1462. godine:

Koliko god spomenuti kaluđeri [franjevci] nađu ljudi na svojim stranama, neka ih dovedu na ovaj moj carski domen, neka ih tu koloniziraju i nasele i neka ih u tom niko drugi ne smeta i ne sprečava sve dok oni pripadaju mojoj sretnoj porti.

([Hazim Šabanović], »Turski dokumenti u Bosni iz druge polovine XV stoljeća«, str. 200)

U zamjenu franjevci su dobili sultanovo jamstvo za sebe, svoje vlasništvo i svoje crkve. Interes države bio je očit: ne bi li se nastavila proizvodnja u napuštenom rudniku Srebrenica, sklopljen je ugovor s franjevcima, koji su dobili zadatak iznova naseliti izbjeglo stanovništvo, vrlo vjerojatno rudare i njihove obitelji. Važno je istaknuti da su u oba slučaja, srebreničkom i milodraškom, franjevci imali zadatak iznova naseliti opustošena područja. Čini se da su franjevci tada, zahvaljujući ugovorima s vlastima, zadobili i određeni svjetovni autoritet nad katoličkim stanovništvom.

Iako fojnička ahdnama nije sadržavala razrađen skup pravila koja bi regulirala položaj katolika u Bosni, u kasnijem razdoblju bila je prihvaćena kao osnovna povelja bosanskoga katoličanstva, kako od franjevaca tako i od Osmanlija. U franjevačkoj terminologiji ahdnama je nazivana pactum regium. Budući da je često korištena kao jedan od temeljnih dokumenata u različitim procedurama pred osmanskim vlastima, gotovo je svaki samostan u Bosni posjedovao i do nekoliko kopija ili prijepisa ahdname. Franjevačka tradicija je međutim često prenaglašavala njezinu ulogu i važnost, čak do te mjere da je uspoređivana s Magnom chartom libertatum., koji je proputovao Bosnom 1624., piše da su mu franjevci srebreničkog samostana pokazali ahdnamu koju im je izdao Mehmed Osvajač nakon osvajanja Srebrenice, isto kao i stol gdje je sultan blagovao, a kojeg su oni štovali. Osim relikvije »srebrenog lakta« Osvajača u Srebrenici, u Fojnici se očuvao još jedan predmet koji, možda i autentičnije, svjedoči o kontaktu Mehmeda II. s franjevcima. Riječ je o kaftanu, odnosno hilatu, ceremonijalnoj odjeći nalik plaštu s rukavima, kojim je Mehmed Osvajač zaogrnuo fra Anđela Zvizdovića prilikom izdavanja ahdname, kako nam to prenosi franjevačka tradicija. Kaftan uistinu potječe iz 15. stoljeća, kako je potvrdila i datacija ugljikom 14 Instituta »Ruđer Bošković«, i jedan je od vrlo rijetkih i izvrsno očuvanih primjeraka. Samo zaodijevanje u kaftan prema osmanskoj tradiciji označavalo je primanje u visoke državne službe ili napredovanje u njima. Ta vrsta vrlo bogato ukrašenih kaftana predstavljala je »odjeću odlikovanja« (hilat-i fahire). Kaftanima su osim osoba primljenih u visoke službe zaodijevani i strani diplomati, vazali i drugi uglednici, uključujući i dubrovačke izaslanike koji su na sultanov dvor donosili harač svojega grada. U tom bi kontekstu zaodijevanje fra Anđela Zvizdovića u počasni kaftan simbolički značilo njegovo stupanje u osmansku službu. Osim kaftana, u fojničkoj crkvi Sv. Duha nalazi se i grob fra Anđela Zvizdovića, koji je preminuo 1498.

U kasnijem razdoblju položaj i daljnja prava franjevaca i katolika centralne i lokalne vlasti regulirale su novim fermanima, bujruldijama, ilamima, hudžetima, itd., koje su izdavali na zahtjev franjevaca, njihovih predstavnika i posrednika u Istanbulu. Te uredbe i dokumenti bave se pitanjem provedbe šerijatskih propisa vezanih uz nemuslimane, odnosno zimije, i uključuju teme poput pitanja vjerskih sloboda, sloboda kretanja svećenstva, popravka crkava i samostana, prikupljanja crkvenih poreza i milostinje, izuzeća od plaćanja nekih poreza, smještaja putnika i sl. U odnosu na ostalo stanovništvo franjevci su uživali poseban položaj, koji je uključivao i neka porezna izuzeća. Prema dokumentu iz 1515. godine redovnici samostana Fojnica, Kreševo i Sutjeska bili su oslobođeni plaćanja harača, ispendže i drugih šerijatskih i nešerijatskih poreza. Fojnički su franjevci uspjeli zadržati ta oslobođenja sve do kraja 17. stoljeća. Ako su pak obrađivali zemlju, redovnici su bili dužni plaćati zemljišne poreze.

Svečani kaftan kojim je Mehmed II. Osvajač zaogrnuo fra Anđela Zvizdovića prilikom izdavanja ahdname (foto: Vjeran Kursar)

Zahvaljujući ahdnami, bosanski franjevci postali su jedini predstavnici Katoličke crkve u Osmanskoj Bosni i Turskoj Hrvatskoj koji su imali zakonski reguliran položaj. Iako je veliki broj crkava i samostana bio uništen, napušten ili pretvoren u džamije i druge javne građevine tijekom osvajanja Bosne i u poslijeratnom razdoblju, kao i u kasnijim ratovima, pogotovo u razdoblju između 1526. i 1566., do kraja 16. stoljeća franjevačka Bosna Srebrena uspjela se oporaviti. Prema izvještaju biskupa Baličevića iz 1591. Bosna Srebrena (uključujući Slavoniju) tada je imala 16 samostana, a taj je broj do 1678. povećan na 18. Od prvotnog udara ona se ne samo brzo oporavila nego se, u teritorijalnom smislu, počela i širiti, prateći pomicanje osmanske granice na sjever. Na taj način bosanski franjevci dolaze u Slavoniju, Ugarsku, Transilvaniju, Banat, Srbiju, pa čak i Ugarsku.

Franjevci su često slijedili ili predvodili migracije katoličkog stanovništva koje se selilo iz Bosne na sjever. Na novome teritoriju oni osnivaju nove župe, čemu je svakako pogodovao i opći manjak katoličkog svećenstva u Ugarskoj. Osim misionarskog rada među većinskim protestantima, franjevce je vjerojatno dijelom privlačio i ekonomski motiv, jer je povećanje broja župa donosilo veće prihode potrebitim matičnim samostanima u Bosni. Franjevačka misija, a posebno misionarsko djelovanje među protestantima i pravoslavcima, bili su vrlo uspješni. S druge strane, i misija bosanskih franjevaca u Bugarsku pod vodstvom fra Petra Soljanina (Zlojutrića) postigla je velik uspjeh, i tu su ubrzo osnovana četiri samostana i župe, da bi 1622. bila uspostavljena i zasebna franjevačka kustodija. Takva aktivnost bosanskih franjevaca i njihova »koordiniranost« s Osmanlijama ovjekovječena je i u uzrečici »Kuda Turčin s ćordom, tuda fratar s torbom«. Novi teritorijalni opseg samosvjesno su isticali i sami franjevci. Bosanski biskup fra Franjo Baličević piše da je Bosna Srebrena, koju on zove Il Regno di Bosnia (»Bosansko Kraljevstvo«), smještena između Makedonije, Karintije i Štajerske, i Jadranskog mora. U pismu papi 1693. ministar Provincije Gabrijel Stanić iz Baške kaže da se granice Bosne Srebrene protežu od Jadranskog mora do »Tartarije« (a mari Adriatico ad fines Tartarie). U 18. pak stoljeću fra Filip Lastrić jadikuje nad tadašnjim stanjem franjevačke Bosne nakon odcjepljenja Dalmacije i Slavonije, do kojeg je došlo nedugo nakon oslobođenja tih krajeva od osmanske vlasti, i prisjeća se vremena kada je Bosna Srebrena »dopirala ne samo do Italije, već je svoje samostane i kustodije proširila od Jadranskog mora do Tartarskog Carstva i do Karpata« (Filip Lastrić, Pregled starina Bosanske provincije, str. 66).

Bečki rat (1683–1699), odnosno veliki rat Svete lige protiv Osmanlija, do kojeg je došlo nakon neuspješne opsade Beča, imao je za posljedicu ne samo kraj franjevačke ekspanzije, i potom napuštanje novih područja, nego i povlačenje franjevaca iz same Bosne. Plašeći se osmanske osvete, brojni franjevci, od kojih su se neki i aktivno uključili u borbe protiv Osmanlija, nakon neuspjeha kršćanskog oružja zajedno s narodom napuštaju svoja ognjišta i sele se na mletački i habsburški teritorij u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji. Broj samostana je u 18. stoljeću u takvim uvjetima smanjen na samo tri: Kreševo, Fojnica i Kraljeva Sutjeska. Neke samostane uništili su Osmanlije u znak odmazde zbog franjevačke izdaje i svrstavanja uz neprijatelja, dok su drugi bili napušteni i prepušteni propadanju. Pojedine pak samostane uništile su kršćanske snage: mletačka je vojska spalila samostan u Rami 1687., kao i manastir Tvrdoš 1694., dok je habsburška vojska spalila samostane Srebrenicu 1688–1689., Visoko 1697. i Veliku 1691. Povrh toga, prilikom katastrofalne pljačke i paleži Sarajeva 1697. godine od vojske princa Eugena Savojskog izgorjela je i katolička crkva, a nova nije bila podignuta sve do sredine 19. stoljeća.

Kraljeva Sutjeska i franjevački samostan sv. Ivana Krstitelja
(foto: Vjeran Kursar)

Sutješki kroničar, gvardijan, definitor, kustod i provincijal Bosne Srebrene fra Bono Benić, kao jedan od onih koji su odlučili ostati i ne dopustiti da luč katoličanstva u Bosni ugasne u to teško doba, s gorčinom govori o fratrima koji su napustili svoje samostane i prebjegli na teritorij Austrije ili Mletačke Republike, kao o pastirima koji su napustili svoje stado:

Vrlo su se dobro pobrinuli ti dobri redovnici za svoj mir, štoviše i za svoju udobnost, budući da su sa sobom odnijeli i ono što je bilo otkupljeno milostinjom, koja je bila sakupljena, imajući u vidu Bosnu pod turskim gospodstvom! No nisu se ustručavali, ne suosjećajući s njima, ostaviti u paklenskim raljama Gospodnje stado, koje im je – ima već toliko stoljeća – bilo na divan način povjereno.

Ipak Bog, koji neće da oni koji su njegovi propadnu, udostojao se odmah pobrinuti i pronaći za svoje ovce marljivije i vjernije svete službenike, koji ih i sada krijepe nebeskom hranom.

(Bono Benić, Ljetopis sutješkog samostana, 118)

Nakon Karlovačkog mira 1699. samostani i župe provincije Bosne Srebrene na teritoriju Dalmacije i Slavonije našli su se izvan granica Osmanskog Carstva, što je dovelo do organizacijskih problema, koji su riješeni odcjepljenjem dalmatinskih franjevaca od matice Bosne 1735. te razdvajanjem bosanske od slavonske »male braće« 1757. godine. Uz tri samostanske crkve – Sv. Duha u Fojnici, sv. Katarine u Kreševu i sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci, na području osmanske Bosne djelovale su još samo dvije crkve – sv. Ive u Podmilačju kraj Jajca i sv. Mihovila Arkanđela u Varešu. Njima treba pribrojiti i četiri crkvice u istočnoj Hercegovini koje su preživjele potres 1751. Na području kreševske, sutješke i fojničke kustodije (distrikta) nalazilo se šest rezidencija – »kuća«, i to u Varešu, Travniku, Sarajevu, Ivanjskoj, Tuzli i Jajcu, te ukupno 32 župe (1757). U istočnoj Hercegovini nalazile su se još 4 župe s malim brojem vjernika.

U sklopu redovničkih kuća postojale su kapele u kojima su se održavale ceremonije, dok su u župama u kojima nije bilo ni crkve ni rezidencije mise služene na otvorenom – na groblju, u šumi, nekoj privatnoj kući ili kakvom drugom prikladnom mjestu, uz upotrebu improviziranoga prijenosnog oltara (altare portatile).

Među pukom su, kao svojevrsna ispomoć franjevcima, djelovali i popovi glagoljaši, koji su činili oko 10 % ukupnoga klera u Bosni Srebrenoj. Takva, vrlo teška situacija, potrajala je sve do sredine 19. stoljeća, kada se, u uvjetima modernizacije Osmanskog Carstva i liberalizacije režima u okviru tanzimatskih reformi, šerijatske zabrane ukidaju, a sultanovi se podanici bez obzira na vjeroispovijest izjednačavaju u pravima. Godine 1853. sultan Abdulmedžid I. franjevcima izdaje dozvolu za gradnju pet novih crkava i četiri samostana. Nedugo su zatim prvi novi samostani izgrađeni u Livnu (1854) i Gučoj Gori (1859).

Pravo na crkve

Sudbinu crkava u određenom području uvjetovao je način na koji je ono bilo osvojeno. Ako je osvojeno silom – anveten, crkve su morale biti pretvorene u džamije. Međutim, ako su stanovnici sklopili ugovor s osvajačima i pustili ih milom u svoja mjesta – sulhan, tada su crkve bile ostavljene kršćanima. Činjenicu da je Mehmed Osvajač izdao ahdnamu bosanskim franjevcima treba dovesti u vezu s načinom osvajanja; kao što je poznato mnogi bosanski gradovi i tvrđave otvorili su svoja vratima Osmanlijama bez borbe. U mjestima u kojima su stanovnici pružili otpor osmanskoj vojsci, poput Jajca, Bihaća, Požege, Broda ili Đakova, nakon osvajanja crkve su pretvorene u džamije ili druge građevine javne namjene.

S druge strane, crkve su katkad rušene ili pretvarane u džamije ili druge javne građevine čak i u razdoblju nakon osvajanja, kada je stanovništvo već posjedovalo status zimija i uživalo pravo na posjedovanje crkava.

Postojalo je nekoliko razloga za to. Kao prvo, prema zakonu, u slučaju da crkva nije bila u upotrebi više od 50 godina, mogla je biti pretvorena u džamiju, ili pak srušena, a njezin materijal iskorišten za nove građevine. U uvjetima iščezavanja kršćanskog stanovništva iz gradova zbog iseljavanja, porobljavanja tijekom osvajanja ili islamizacije u kasnijem razdoblju, broj crkava koje su bile napuštene i izvan upotrebe morao je biti znatan. U ožujku 1574. godine, primjerice, sultan je na zahtjev bosanskog sandžakbega Ferhad-bega izdao dozvolu za pretvaranje stare i zapuštene crkve u novoosvojenom Zemuniku u džamiju, budući da je prema riječima Ferhad-bega tamošnja varoš naseljena muslimanima, prosperitetna i ima potencijala da postane naselje višeg ranga – kasaba.

Crkve su također mogle biti napuštene zbog dugovanja svećenstva. Uvođenje poreza džulus u 17. stoljeću teško je pogodilo crkve i samostane, a situaciju je pogoršalo izbijanje rata 1683. godine. Većina franjevačkih samostana u Bosni bila je pritiješnjena dugovima i nakon rata nije uspjela ponovno otvoriti svoja vrata. Benić spominje i pokušaj

Provincije da nađe izlaz iz dugova 1679. godine, kada je 16 fratara poslano u različite katoličke zemlje Europe radi prikupljanja milostinje za otkup samostanskih predmeta založenih kod zelenaša. Prilično velik iznos za pomoć bosanskim samostanima bio je i prikupljen, no zbog izbijanja rata spomenuta šesnaestorica se nikada nisu vratila u Bosnu i donijela prikupljenu milostinju. I tijekom 18. stoljeća džulus ostaje najteži porez koji su franjevci morali plaćati, a činjenica da se porez plaćao prilikom dolaska na funkciju novoga vezira, koji su se u 18. stoljeću vrlo brzo izmjenjivali, dodatno je otežala stanje.

Drugi razlog za pretvaranje crkve u džamiju ili njezino rušenje bilo je kršenje zimijskog ugovora izdajom i suradnjom s neprijateljem. Osim dvaju razdoblja općih sukoba tijekom osvajanja Bosne i ratova u drugoj polovici 17. stoljeća, sukobi manjeg intenziteta tijekom kojih je domaće kršćansko stanovništvo surađivalo s neprijateljima u Bosni bili su prilično brojni. Kolaboracija s neprijateljem a katkad i sama optužba neizostavno su povlačile osmansku odmazdu. Posebno su kritična bila razdoblja ratova s Ugarskom u prvoj polovici vladavine Sulejmana Veličanstvenog od 1520. do 1540. te Dugi rat s Habsburgovcima (1593–1606). Franjevački kroničari izvješćuju da su 1524. Osmanlije srušili samostane Konjic, Visoko, Sutjeska, Kreševo i Fojnica, dok su njihovi gvardijani bili uhićeni. Samostan u Konjicu nije više nikada izgrađen, dok su ostali samostani obnovljeni do 1566., »ako ne i ranije«, kako piše Lastrić. Godine 1538. samostan u Zvorniku vlasti su konfiscirale. Unatoč tim očiglednim primjerima represije nad franjevcima optuženima za izdaju, vlasti ipak nisu u potpunosti dokinule zaštitu Crkve, o čemu među ostalim svjedoči i vijest da su 1532. uhićeni haramije koji su ubili franjevce samostana u Rami. Godine 1563. Osmanlije su srušili samostane u Mostaru i Ljubuškom zbog pomoći koju su franjevci pružili duvanjskom biskupu Danielu Vocensisu, optuženom za izdaju i špijuniranje, pri bijegu. Odriješenost vlasti da spriječe kolaboraciju svećenstva s neprijateljem očita je u odredbama kanunnama Bosanskog sandžaka iz 1516., 1530. i 1542. godine, kojima se propisuju teške kazne za one »nevjernike i svećenike u crkvama koji se raspituju o situaciji i daju informacije nevjerničkoj zemlji«.

Zbog ustanka katolika u Slavoniji, u koji su se uključili i franjevci, godine 1600. požeški paša je zatvorio franjevce iz požeškog samostana, dok je gvardijan samostana bio nabijen na kolac. Kao što se može vidjeti, izdaja države i suradnja s neprijateljem uzrokovale su gubitak svih prava i teške kazne.

Prema odredbama šerijata podizanje novih crkava u islamskim državama bilo je zabranjeno. Međutim, u potpuno kršćanskim područjima u kojima muslimana nije bilo podizanje crkava bilo je dopušteno. Najvjerojatnije to je bio razlog zašto vlasti nisu spriječile podizanje četiriju novih crkava i dvaju novih samostana na području Biokova i Neretve, koje je bilo u potpunosti kršćansko i nalazilo se u blizini granice s mletačkom Dalmacijom. U tome slučaju vlasti su bile spremne na kompromis s lokalnim stanovništvom vjerojatno i zbog brige za njegovu lojalnost, u skladu s načelima istimâlet politike.

 

Kreševo i franjevački samostan sv. Katarine (foto: Vjeran Kursar)

Kanunname Bosanskog sandžaka iz 1516., 1530. i 1542. te kanunnama sandžaka Bosna, Hercegovina i Zvornik iz 1539. sadrže jednu odredbu koja je identična u svim kanunnamama, a kojom se naređuje rušenje novoizgrađenih crkava u nekim mjestima, kao i uklanjanje križeva s putova, uz upozorenje lokalnim kadijama da će biti otpušteni iz službe ako se naredba ne izvrši. To što je ta odredba prisutna u kanunnamama, što je, prema mojim saznanjima, bosanska posebnost, može značiti da je podizanje novih crkava zadobilo takav zamah da to vlasti više nisu bile u stanju ignorirati.

Treba istaknuti da podizanje novih crkava nije bilo isključiva privilegija Pravoslavne crkve, koja je izgradila mnoštvo novih crkava na teritorijima na zapadu na koji se proširila usporedo s Osmanlijama. Postoje i primjeri pojedinih katoličkih novogradnji. Sredinom 16. stoljeća podignut je samostan u Gradovrhu, dok je 1579. izgrađena crkva u Ravnom u Hercegovini. U općem nedostatku crkava na prostranom teritoriju Bosne Srebrene »kuće« bosanskih fratara, odnosno rezidencije, u stvarnosti su djelovale kao crkve. Tijekom pohoda Eugena Savojskog izgorjela je i dubrovačka crkva u Sarajevu, no nakon rata je sarajevski katolici nisu uspjeli obnoviti. Umjesto toga, na mjestu izgorjele crkve 1725. braća Neškovići izgradili su kuću u kojoj se predavao vjeronauk, a izgleda da je služila i kao crkva. Prema izvještaju biskupa fra Marka Delivića 1736. misa se održavala u kući Pavla Andrića. Godine 1743. fra Pave Dragičević dao je slikovit opis ilegalnog održavanja mise u kući, odnosno župnom stanu u sarajevskom Latinluku, u prostoru koji podsjeća na atmosferu ranokršćanskih katakombi:

U vršenju te svete službe u spomenutoj Latinskoj četvrti, gdje župnik najviše boravi, a ispod njegova boravišta je neki dosta skučeni prostor, vlažan i taman, gdje se vjernici skupljaju radi molitve i drugih pobožnosti. Tu je oltar ukrašen križem i svetim slikama. U tajnosti je uvijek otvoren. U tom prostoru čestu, a osobito u svečane dane, slavi se sveta Misa i ostalo što je potrebno za dušu, svijetu se podjeljuje.

(Andrija Nikić, Katolici u Sarajevu do 1918. Acta catholica saraviensia usque annum 1918., str. 120–121)

Sutješki kroničar Benić spominje da je njegov samostan kupio »kuću u Sarajevu od Miškata za groša 220 po prilici« 1744. godine. Prema Benićevim riječima Osmanlije su bili svjesni da su navedene kuće služile kao crkve, barem kada je riječ o onoj u Varešu. Godine 1746. mubašir u Visokom rekao je Beniću sljedeće:

»Pak ćemo u Varešu onu kilisu [crkvu] teftišiti [pregledati].« Tada, koliko ja, toliko meni u prilog visočki kadija rekosmo: »U Varešu kilise nije, već turbe, koje je tabi Sutjesci.« I iz Sutjeske iđe fratar, kojega pošalje gvardijan sutješki (ovo bijaše njetko žestoko navratio na Vareš) po redu oliti nobetile.

(Bono Benić, Ljetopis sutješkog samostana, str. 170)

Iako je uvjeravao mubašira da nije riječ o crkvi, nego o turbetu, doslovno mauzoleju neke svete i ugledne osobe (muslimana) kojoj muslimani iskazuju štovanje, čime je valjda želio upozoriti na drukčiju namjenu »kuće«, dvije godine poslije Benić u svojoj kronici otvoreno govori o kući u Varešu kao o crkvi:

Treba zabilježiti da se prošaste godine 1747. vareška crkva pokrila. Koju počeše pokrivati dne 8. septembra a dospivena bi dne 28. mjeseca oktobra i to s Ali-pašinom bujruntijom.

(Bono Benić, Ljetopis sutješkog samostana, str. 176)

Ovdje vidimo da je od osmanskih vlasti dobivena i dozvola za popravak zgrade, no vjerojatno je i tom prilikom tražena dozvola za popravak kuće, a ne crkve. Ta crkva je posebno zanimljiva jer je riječ o jedinoj očuvanoj crkvi nastaloj u osmansko doba, budući da je nastala vjerojatno u 16. stoljeću. Zgrada crkve je izgorjela u Bečkom ratu, no obnovljena je u drugom desetljeću 18. stoljeća. Crkva je vrlo skromnih dimenzija (unutrašnjost 7,55 x 12,90 m), a krov je pokriven drvenom šindrom, tako da takvim skromnim izgledom nije odavala svoju stvarnu namjenu i time davala povoda provedbi striktnih šerijatskih propisa.

Pitanje popravka nemuslimanskih vjerskih objekata zasebna je tema. Prema šerijatu obnova crkve bila je dopuštena pod uvjetom da je postojala u starijim vremenima. No, zgrada koja se popravljala morala je biti obnovljena u istim dimenzijama i u istom građevnom materijalu; drugim riječima, obnovljena crkva nije smjela biti veća i od kvalitetnije građe nego što je to bila prije. Ako te odredbe nisu poštivane, posljedica bi bila rušenje crkve. Bujruldija iz 1640. izdana na zahtjev franjevaca fojničkog samostana i upućena kadiji Sarajeva i naibu Kreševa propisuje da redovnici mogu popraviti oronule dijelove crkve u prijašnjoj veličini i koristiti se drvenim daskama. Kadija i naib bili su upozoreni da paze da crkva ne bude izgrađena u većim mjerama ili obnovljena u kamenu i pijesku. Dvije godine poslije, ferman iz 1642. dopušta obnovu fojničke crkve, no materijal korišten pri obnovi moraju biti daske, a ne kamen ili pijesak. Ako bi crkva bila obnovljena u većim dimenzijama od originalnih ili uz korištenje kvalitetnih građevnih materijala, mogla je biti srušena. Prema hudžetu sarajevskoga kadijskog suda iz 1527., fojnička crkva doista je bila srušena šest godina prije zato što je bila obnovljena u većim dimenzijama od onih iz vremena osvajanja Bosne, dok su pri obnovi korišteni cigla i kamen umjesto originalnih materijala – izvorno je bila pokrivena šindrom a ograđena pleterom. S druge strane, postoje također i dokumenti i izvještaji koji proturječe toj zabrani, čak za fojničku crkvu. Anonimna Fojnička kronika donosi nam sljedeću vijest:

Carkve bosanske iza oboregna, to jest sutiška, fojnička, kreševska, ogradiše se plotom pak do nikoliko vrimena ozdol kamenom a ozgor ćerpićem i 1594. ogradi pni. o. Fra Antun Jurišić carkvu Duha Svetoga u Fojnici po način, kako je ozgor rečeno.

(Ćiro Truhelka, ur., »Fojnička kronika«, str. 450)

Dva dokumenta iz fojničkog arhiva dokazuju da je katkad bilo moguće dobiti i pravo na obnovu crkve ciglom, što svjedoči dozvola Idriz-paše iz Banje Luke 1596. te dozvola vezira iz 1600. To potvrđuje također i fetva Mulla Ibrahim-efendije, koja navodi da ako kamen ili cigla ispadne iz crkve, da se može nadomjestiti. Franjevci su se snalazili na različite načine da mimoiđu kruto slovo zakona pri obnovi crkava i samostana, što je razumljivo ima li se na umu da je to za njih bilo pitanje od vitalnog značenja. Benićeva priča o obnovi sutješke crkve pod vodstvom gvardijana fra Jure Bilavića 1728. godine vrlo je poučna u tome smislu:

Čim je spomenuti paša došao u Bosnu, p. o. /gvardijan/ ga je posjetio i, predavši mu darove i plativši džulus, dobio od njega za plaću pismeno dopuštenje ili bujruntiju, koja potvrđuje novi ferman da se obnove zidovi crkve i da se ona pokrije daskama. Čim ju je dobio, odmah je započeo zamišljeni posao a najprije da izmijeni tri strane crkve. Dao ih je načiniti od kamena, jer je prije crkva bila napravljena od nepečenih opeka. Kad je to završio i nakon što je vrlo lijepo pokrio crkvu borovim ili lučevim daskama, pomno se pobrinuo da se ona i iznutra obloži drvenim daskama u obliku svoda; ranije je – prosti mi, Bože – bila poput pojate. To, a i mnogo drugog samostanu krajnje potrebnog, odlučio je spomenuti p. o. gvardijan izvesti. Pa ipak ih se našlo koji su govorili: »oče gvardijane, u dopuštenju i fermanu nemaš /napisano/ da je možeš graditi od kamena, niti imaš da je možeš obložiti daskama. A što će biti kasnije?« Na to bi im ovaj neustrašivi i srčani gvardijan odgovarao: »Od čega god i kako god ja nju sada napravio, dat ću Turcima istu globu kad je budu pregledali, kao što bih je dao, da ju čitavu sagradim od blata! Stoga, kad već treba za pregled dati veliku svotu novca, hoću da je sagradim od kamena i da ju obložim iznutra, da znam za što i radi čega dajem Turcima toliku svotu milostinje.«

(Bono Benić, Ljetopis sutješkog samostana, str. 129)

Deset godina prije Bilavić je odlučio promijeniti krov crkve iako za to nije imao dozvolu vlasti, no potom su nove krovne daske premazane čađom da se promjena ne primijeti.

Džamija Fethija u Bihaću (1592), nekadašnja crkva sv. Ante (13/14. st.) (foto: Vjeran Kursar)

Dozvola za obnovu fojničke crkve 1527., šest godina nakon njezina rušenja, bila je ustupak fojničkim rudarima, koji su u svojoj predstavci upozorili vlasti da će puno ljudi napustiti grad ako se stara crkva ne obnovi te otići u druga mjesta koja imaju crkve, dok će im se i preostali uskoro pridružiti. To što su katolički stanovnici Fojnice radili u lokalnom rudniku moralo je utjecati na vlasti da budu fleksibilnije nego što bi to inače bio slučaj s običnom rajom, da se strateški interesi države ne dovedu u pitanje. U registru arhiva fojničkog samostana nalazi se više od 100 različitih tipova dokumenata izdanih od svih razina vlasti koji se tiču obnove fojničke crkve, samostana i drugih objekata u tom razdoblju. To znači da je fojnički samostan morao biti obnavljan više puta, najvjerojatnije zbog loše kvalitete građevnog materijala u kojem se obnova izvodila. Korištenje boljih i kvalitetnijih materijala uglavnom je bilo zabranjeno. Na osnovi analogije, kao i na temelju pristupačnih izvora može se zaključiti da je slična situacija bila i s drugim bosanskim samostanima. Njihove su zgrade bile malene i skromne, a proširenja iznimna. Jedina iznimka bio je samostan u Srebrenici, koji je, prema franjevačkim izvorima, u osmanskom razdoblju sve do katastrofe u Bečkom ratu bio veći i raskošniji nego u razdoblju prije dolaska Osmanlija. No, prisjetimo li se da je Mehmed II. izdao ahdnamu srebreničkim fratrima već 1462., kao i nišana Bajazida II. kojim se jamče posebne povlastice srebreničkim franjevcima zbog njihove uloge u povratku izbjeglih osoba i naseljavanju srebreničkog područja, koje je bilo od velike strateške važnosti za državu zbog postojanja rudnika, takva situacija postaje razumljivija. No, generalno gledano, može se zaključiti da su ograničavajuće odredbe šerijata bile u velikoj mjeri provedene u djelo što se tiče Katoličke crkve, uz postojanje nekih iznimaka koje u bitnome ne mijenjaju opću sliku.

Pitanje javnog prakticiranja vjere

Izražavanje i prakticiranje kršćanstva u javnosti u blizini muslimana prema šerijatu nije bilo dopušteno. Na temelju izvještaja bosanskog biskupa Nikole Ogramić-Olovčića iz Sarajeva 1672. može se zaključiti da je održavanje vjerske službe u javnosti u tome gradu bilo zabranjeno. Biskupov izvještaj iz Banje Luke iz iste godine kaže da u gradu nije bilo crkve, »i da je zabranjeno slaviti blagdane, držati mise na praznike, i zbog toga se uzdržavamo od molitve, slušanja misa, izvođenja procesija, i svih naših ostalih kršćanskih običaja« (Julijan Jelenić, »Spomenici kulturnog rada bosanskih Franjevaca (1437.–1878.)«, str. 135). S druge strane, Ogramić-Olovčić kaže da je situacija katolika u Požegi bila znatno bolja nego u ostalim dijelovima Carstva, jer je zvonjava zvona, iako su morali plaćati za liturgijske službe, bila dopuštena. Razlog za uživanje te iznimne privilegije, upotrebe zvona, možda proizlazi iz činjenice što je katoličko stanovništvo Požege uživalo povlašten položaj i obavljalo neke vojne dužnosti, a u gradu je postojala i skupina vrlo imućnih trgovaca koji su financirali crkvu. Katolici su bili jedina službeno priznata kršćanska denominacija u gradu, dok pravoslavcima i protestantima nije bilo dopušteno naseljavanje u varoši. Ako su požeški katolici živjeli izolirano od muslimana u svojoj mahali, to je mogao biti i razlog zašto je upotreba zvona bila dopuštena. S druge strane, u mjestima gdje su muslimani i kršćani živjeli zajedno upotreba zvona ili klepetanja tzv. nakusa kao kršćanskog načina pozivanja na molitvu bili su striktno zabranjeni. Fojnički su se fratri 1623. i 1682. morali pravdati zbog optužbe da su koristili zvono, što su oni poricali kao neistinu. Ipak, Benić spominje da je u posljednjoj četvrtini 18. stoljeća sutješki samostan nabavio zvono, unatoč zabrani zvonjenja. Je li sutješko zvono doista i zvonilo, za sada se ne može sa sigurnošću reći. U pravilu, umjesto zvona u osmanskoj Bosni katolici su bili pozivani na molitvu na isti način kao i na Bliskom istoku, pomoću nakusa, metalnih ploča po kojima se udaralo nekom vrstom čekića. U bosanskoj verziji nakus se naziva ta’te (osm. tur. tahta, »ploča«) ili kolokvijalno »bosansko zvono«. Alternativno su se koristili i rogovi za pozivanje pastira na molitvu u brdima.

Franjevci među narodom

Uz svoju osnovnu dušobrižničku djelatnost te političku važnost koju su zadobili u osmanskoj državi, franjevci su ostavili važan trag i u prosvjeti i kulturi katolika Bosne i Hercegovine, kao i okolnih hrvatskih krajeva. Osim djela homiletskoga (propovjedničkog) i katehetskoga karaktera namijenjenih pastoralnom radu i obrazovanju franjevačkog podmlatka, franjevački autori pišu i djela iz područja osnovne naobrazbe (početnice ili bukvare), jezikoslovlja, pjesništva, medicine i liječenja ljekovitim biljem (tzv. likaruše), itd. Franjevci su, osim na latinskom jeziku, svoje radove pisali i na narodnom jeziku (nazivaju ga »bosanskim«, »ilirskim«, »slovinskim«, »hrvatskim«, itd.) koristeći dva pisma – latinicu i bosančicu, čime su dali obol hrvatskoj književnosti, pa i standardizaciji hrvatskog jezika uopće. Ulogu pionira pritom je imao fra Matija Divković (1563–1631), koji 1611. godine u Veneciji tiska prvu knjigu na bosančici na narodnom jeziku, Nauk karstjanski za narod slovinski i Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice, divice Marije (kao jedno izdanje), za koju je sam morao izliti slova. Divkovićeva je knjiga doživjela brojna izdanja, a čitala se ne samo na našim područjima pod osmanskom vlašću (Bosna, Dalmacija i Slavonija) nego i u Dubrovniku. Što se tiče 18. stoljeća, potrebno je istaknuti fra Stipana Margitića (u. 1714) i njegovu Izpovijed krstjansku (1. izdanje Venecija, 1701), u narodu zvanu Stipanuša, koja je jedno od najpopularnijih franjevačkih djela uopće, i kao takvo je doživjela nekoliko izdanja tijekom 18. stoljeća. S historiografskoga, kao i književno-povijesnog stajališta, posebno su značajni franjevački ljetopisi iz pera fra Nikole Lašvanina (1703–1750) za fojnički samostan, fra Bone Benića (1708–1785) za sutješki samostan i ljetopis fra Marijana Bogdanovića (1720–1772) za samostan u Kreševu. Ti ljetopisi, osim podataka značajnih za lokalnu povijest tamošnjih katolika u 18. stoljeću, daju i važne podatke za povijest Bosne i svih njezinih stanovnika uopće, dok su opisi nekih povijesnih zbivanja, poput buna muslimanskog seljaštva i uspona vilajetskih ajana, od neprocjenjive vrijednosti kao povijesni izvor za povjesničare toga razdoblja. S druge strane, djelo fra Filipa Lastrića Oćevca (1700–1783) Epitome vetustatum Bosnensis Provinciae (»Pregled starina Bosanske provincije«, prvo izdanje 1762. u Veneciji) s metodološko-kritičkog je stajališta novina u pristupu pisanju bosanske povijesti. Osim toga, Lastrić se, pišući neke tekstove o Bosni, istaknuo kao suradnik talijanskog povjesničara Danijela Farlatija pri pisanju djela Illyricum sacrum, a surađivao je i s ugarskim bibliografom Alexisom Horanyom u djelu Memoria Hungarorum.

Karta franjevačke provincije Bosne Srebrene 1679. godine (autor: Andrija Zirdum)

Franjevci su bili na glasu kao dobri liječnici, i kao takvi su nerijetko bili angažirani i od muslimana, uključujući i osmansku elitu i državne službenike, pri čemu su morali posjedovati i posebne dozvole. Spomenimo još da je prvi bosanski diplomirani liječnik bio fra Franjo Gracić (u. 1799), koji je završio studije u Austriji i Italiji.

Zaključak

Unatoč vrlo skučenim prilikama u kojima su djelovali sve do polovice 19. stoljeća, franjevci su, zahvaljujući vlastitoj upornosti, postojanosti, kao i začudnoj snalažljivosti uspijevali doskočiti šerijatskim ograničenjima i drugim restriktivnim propisima. U pogledu suvremenih standarda ljudskih prava, osmanski pravni okvir, utemeljen velikim dijelom na ograničavajućim šerijatskim odredbama, nesumnjivo je bio diskriminirajući prema nemuslimanima. Međutim, u predmodernome svijetu, gdje je opća netolerancija manjina bila pravilo, osmanski koncept predstavljao je, ako ništa drugo, barem osnovu za preživljavanje i očuvanje temeljnog individualnog identiteta. U stvarnosti, snalažljivi i mudri franjevci nerijetko su uspijevali ponešto rastegnuti taj uski okvir i makar djelomično zadovoljiti vitalne potrebe svoje zajednice.

 

 

Autor: Vjeran Kursar

Izvor: Hrvatska revija 2, 2015.