Glasnogovornik Društveno-kulturne platforme za Bosansku Posavinu Anto Pranjkić

Glasnogovornik Društveno-kulturne platforme za Bosansku Posavinu Anto Pranjkić govori za naš portal:

Platforma je novi društveno-kulturni smjer za očuvanje posavskoga identiteta

“Društveno-kulturna platforma za Bosansku Posavinu je ideja mladih obrazovanih ljudi da se na jednom mjestu skupi što više ljudi iz Posavine i koji vole Posavinu, da stave svoje kapacitete na jedno mjesto i pokušaju svojim snagama, znanjem i zalaganjem nešto napraviti uz pomoć starijih i iskusnijih. U svakom slučaju, veća medijska pozornost i bacanje akcenta na tradicijske vrijednosti i znamenite ljude ovoga kraja mogu potaknuti i konkretnija rješenja. Uostalom, najgore je čekati i ništa ne činiti. “

Razgovarao: Dražen ZETIĆ

S obzirom na današnje stanje, izgnanih Hrvata BiH, posebice  Posavskih Hrvata, kako vam se, gosp. Pranjkiću, čine mogućnosti osnivanje Kulturološke posavske platforme?

– Imajući u vidu da su Hrvati iz Bosanske Posavine i prije, ali posebno nakon Domovinskoga rata izgnani, raseljeni, rekao bih, i kako se pokušalo i pokušava “ubiti” posavske Hrvate, a radi se o ljudima s vrlo vrijednim, bogatim i značajnim povijesnim, tradicijskim, vjerskim, kulturnim i društvenim identitetom, prijeka je potreba da se na cijeli taj kraj i ljude baci poseban akcent, jer su živi i nisu “ubijeni”, nego žive s još višim stupnjem životnoga žara za stvaranjem i činjenjem ljepšega našeg ljudskoga življenja uopće. Razbacani, ne svojom voljom, diljem svijeta te i na svom teritoriju “stavljeni” u tri različita administrativna sustava (Federacija BiH, Republika Srpska i Brčko distrikt BiH), ljudi iz Posavine su, ipak, iako im nitko nije davao šansu, uspjeli opstati svoj na svome. No, nažalost, i danas su izloženi različitim oblicima zastrašivanja, duhovnog i psihološkog nasrtanja na sve što ih određuje i što im je potrebno. Sve dosadašnje analize i statistike su pokazale da ovaj narod može opstati i razvijati se unatoč brojnim nedaćama, ali i smišljenim pokušajima obespravljivanja, ali je potrebna sinergija i zajedništvo. Potrebno je ozbiljnije promišljanje, sagledavanje cjelokupne stvarnosti i optimistički ali i realan pogled na budućnost. Ako znamo da danas u svijetu živi preko 300 doktora znanosti, preko 5 000 fakultetski obrazovanih ljudi te oko 2000 studenata podrijetlom s područja osam općina Bosanske Posavine, onda s pravom možemo reći da postoji kapacitet. No, i sama činjenica da od toliko obrazovanih ljudi imamo mali broj onih koji unutar društva u kojem žive, predstavljaju neku prepoznatu snagu, onda je sasvim logična potreba prepoznavanja tih ljudi, njihovo umrežavanje i zajednički rad za zavičaj iz kojega dolaze predlažući i realizirajući konkretne projekte, koji bi stvarali uvjete, ako ništa drugo, onda bar za skidanje vela tajne i ispravljanje društvene nepravde prema posavskim Hrvatima. Recimo, nedavno su mediji objavili kako je održan Okrugli stol na kojem je rečeno kako su Vukovar i Središnja Bosna hrvatska mjesta koja su najviše stradala u Domovinskome ratu. Ako je to tako, onda se s pravom možemo reći kako su Hrvati Posavine i Hrvati Republike Srpske najviše stradali poslije Domovinskoga rata. Na području Prijedora selo Briševo je potpuno izbrisano. U Posavini su brojna sela potpuno raseljena i onemogućen je povratak. Onemogućava se Hrvatima pravo na vlastitu imovinu, a nekim čudnim kojekakvim projektima se pokušava onemogućiti veći povratak (autocesta Banja Luka – Bijeljina kroz hrvatska sela). Kad vidimo takvu sliku onda je sasvim jasno da se nešto mora raditi. Društveno-kulturna platforma za Bosansku Posavinu je ideja mladih obrazovanih ljudi da se na jednom mjestu skupi što više ljudi iz Posavine i koji vole Posavinu, da stave svoje kapacitete na jedno mjesto i pokušaju svojim snagama, znanjem i zalaganjem nešto napraviti uz pomoć starijih i iskusnijih. U svakom slučaju, veća medijska pozornost i bacanje akcenta na tradicijske vrijednosti i znamenite ljude ovoga kraja mogu potaknuti i konkretnija rješenja. Uostalom, najgore je čekati i ništa ne činiti.

Glasnogovornik Društveno-kulturne platforme za Bosansku Posavinu Anto Pranjkić

Koji bi bili prvotni ciljevi, zadaće i misija te Platforme?

– Najvažnije je reći da je Platforma iznadstranačka te da nikoga ne isključuje. Od fizičkog radnika do doktora znanosti. Život nas je mnoge poučio da nikad ne znamo tko nam može i želi pomoći. Svima treba otvoriti vrata i ne dozvoliti ulazak rušilačkih čimbenika, koji bi željeli ostvariti privatne i osobne interese. Bilo je do sada mnogo pokušaja, koji su pali u vodu zbog političkih stranačkih, ali interesnih sfera i svađa. Ova će Platforma raditi na tomu da je osnovno pravilo tko može i koliko učiniti na boljitku Posavine. Prvotni su ciljevi okupiti ljude iz Bosanske Posavine i ponuditi im nešto oko čega se vrijedi okupiti, a to je rad na medijskoj društvenoj prepoznatljivosti onoga što nas određuje, a određuju nas naš zajednički identitet i nositelji toga identiteta kroz povijest te njihova djela. Na primjer, neshvatljivo je da pjesme o majci heroju Kati Šoljić nastaju u nekom drugom okruženju a da prethodno nisu nastale na našem području. Neshvatljivo je također da imena poput fra Augustina Augustinovića i fra Serafina Zečevića ili dr. Krunoslava Draganovića i fra Grge Vilića budu priznata u najudaljenijim dijelovima svijeta a da su na području Posavine prekrivena velom tajne. Neshvatljivo je da se o tradicijskim zanatima kao što su izrade korpa, belegija, kreča uopće ne zna ili da se drvo abonos tek sada stidljivo pojavljuje kao neka naša prepoznatljivost. Neshvatljivo je mnogo toga i ljudi okupljeni oko platforme žele upravo raditi na tome. Želimo svojim znanstvenim, novinskim radovima, predavanjima i istraživanjima otrgnuti svijetlu prošlost naše Posavine i ljudi koji su živjeli ali i sadašnjost onih koji danas tamo žive. Možda se netko neće složiti, ali provjereno znamo da su naši krajevi i danas često u medijskoj blokadi. Misija nam je jasna. Želimo da pokušamo osujetiti interesne skupine te da stvorimo kompaktno zajedništvo među svima dobrim i pozitivnim informacijama o ljudima koji nešto rade. Nema negativnosti. Svatko će za svoja djela odgovarati tamo gdje je to zakonom određeno. Ne ćemo se optuživati nego ćemo njegovati suradnju sa svima. Nedavna borba ljudi iz Garevca za očuvanje svojih kuća zbog podjela mogla je koštati mnogo više i vjerujem da su oni koji su unosili razdor sada svjesni da je najlakše napadati bilo koga. Ljudima treba dati potporu, ali i ukazati na problem. Svjedok sam da se zajedništvom samo zajedništvom i onih najmanjih i svih Posavljaka, bar za sada, to pitanje stišalo.

Jeste li upoznati koliko je ostalo hrvatskoga življa na prostorima bosanske Posavine u 2020. god.?

– Imajući u vidu da je naše područje kroz stoljeća migrantsko, da su ga osvajale različite vojske kroz povijest te harale smrtonosne bolesti, ali postojala je i postoji stalna potreba za osiguranjem uvjeta za život, nikada se ta brojka ne može govoriti sa sigurnošću i potpunom točnošću. Svjedoci smo da je u Posavini sve manje ljudi koji tamo stalno borave. Neki izvori kažu da je takvih oko 40-tak tisuća, ali je i činjenica da je obitelji iz Bosanske Posavine samo u Beču oko dvije tisuće. Prema nekim procjenama ima nas samo iz Posavine ukupno preko 150 tisuća. Prošlo je 30 godina od kako su nas raselili. Stvarane su nove obitelji i teško je to sve sa punom točnošću reći, ali da nas ima, ima.

Kako gledate na pokušaj rušenja hrvatskih kuća u Garevcu, povodom plana magistrale Republike Srpske Banja Luka / Beograd?

– Taj projekt je Vlada Republike Srpske zamislila još davne 1997. godine kada su mislili da se Hrvati neće niti vratiti, ali tada nisu imali novaca pa nisu mogli napraviti cestu. U međuvremenu su se Hrvati vratili, a očito je da vlastima u Banja Luci nije toliko stalo da nas bude na tom području, pa su htjeli mirno riješiti taj problem. Iako je na taj problem još prije desetak godina ukazivao novinar i veliki zaljubljenik u Posavinu Zoran Matkić nitko mu nije vjerovao. O problemu se kasnije stidljivo govorilo, ali nitko nije imao snage isti problematizirati. Prošle godine je Narodna skupština RS izglasala početak priprema i počelo se “šuškati” među našim ljudima da bi zacrtana trasa autoceste trebala ići preko obnovljenih domova naših ljudi u Garevcu, Kladarima Donjim i Čardaku, a potom i preko Kornice i Slatine Donje. Ljudi su se uplašili. Ja sam o problemu izviješten s dvije strane. S jedne strane govorio mi je o tome gospodin Mišo Perak s portala www.garevac.info, a s druge strane gospođa Slavica Mijić Lukač, rukovoditeljica Otvorene kuće koja se nalazi na tom području. Zamoljen sam da se kao novinar uključim. No, znao sam da samo medijska potpora neće biti dovoljna, pa sam stupio u kontakt i s gospodinom Jerkovićem i gosp. Mijićem hrvatskim predstavnicima u Vladi RS, koji su mi dali dodatne informacije. O svemu sam obavijestio saborskog zastupnika Ivicu Mišića i koordiniranim aktivnostima uspjeli smo izazvati reakciju premijera Plenkovića i ministra Butkovića te je cijeli proces na Svi svete zaustavljen. Bilo je i nekih pokušaja mešetarenja i manipulacije, ali kad se male ruke slože kao što su garevljanske bile u ovom slučaju, sve se može. Upravo, pokušaj izgradnje autotrase preko naših tek obnovljenih kuća bio je alarm koji je upaljen da se okupimo oko Platforme za Bosansku Posavinu. Upravo okupljanje svih na ovom projektu je model. Ako smo međusobno posvađani, to treba ostati u našoj kući, a mi moramo djelovati kao jedan. Upravo je to model. Sretan sam što sam bio dio tog projekta u kojem su bili uključeni i predstavnici sela predvođeni neumornim Vladom Tokićem, župnikom Antom, gospodinom Gagulićem, gospođom Mijić Lukač, gospodom iz udruga Bajićem i Andrićem, gospodarstvenicima i znanim i ne znanim, ali i predstavnicima vlasti iz RS, gospodinom Mišićem, koji je stvarno napravio velike stvari, premijerom Plenkovićem, gospodinom Topićem koji je lobirao predstavnike medija u FBiH, predstavnike medija, a posebno bih pohvalio gospodina Peraka, koji je stvarno učinio mnogo apelirajući čak iz Švicarske te Iliju Dominkovića iz Vidovica, koji je činio veliki broj malih neprimjetnih a toliko važnih stvari tijekom cijeloga procesa. Drago mi je i zbog niza savjeta koji su nam dolazili. Jedan vrlo kvalitetan i vrijedan po ovom pitanju došao je i od gospodina Škore, a jedan od gospođe Tomašić. Uz gospodina Mišića koji je u Saboru govorio o ovom problemu u čak četiri navrata pomogli su nam i zastupnici: HDZ Petar Škorić i Stevo Culej te Davor Vuković iz HSS-a. Cijelo se vrijeme bilo u koordinaciji sa Središnjim državnim Uredom za Hrvate izvan Republike Hrvatske i sve se radilo koordinirano.

Anto Pranjkić i nezavisni zastupnik Ivica Mišić u Garevcu 

Koliko je u tome pogledu značajna uloga Hrvatskoga kulturnoga društva Napredak?

– Velika. HKD Napredak je u Garevcu otvorio Otvorenu kuću – Centar za dijalog i mir. Za tu ustanovu novce su dali humanitarna udruga Renovabis i dijelom Vlada RH. Gospođa Slavica Mijić Lukač je sposobna žena koja je uvidjela potrebu da se reagira, a prof. dr. sc. Franjo Topić je svojim utjecajem kod medija u Sarajevu digao medijsku lavinu koja je zapalila vatru. Mi u Hrvatskoj smo učinili to isto. No, ponovit ću: nema ovdje nikomu zasluga. Svi smo radili svoj posao. Istina, netko više a netko manje i to po principu kako kome Bog dare darovao. Najveća nam je zasluga što se to za sada sredilo, ali valja biti oprezan. Važno je da na ovim i sličnim stvarima svi radimo, a one, bilo ih je i u ovom slučaju, koji nešto negativno kemijaju i pokušavaju, treba jednostavno staviti u stranu, ali ih ne odbaciti. Svi ljudi iz Posavine imaju dobrih osobina samo ih treba znati prepoznati i koristiti. A ako je nešto loše treba otvoreno reći i odstraniti. Nama ispred stranačke politike mora biti naša zavičajna politika, jer to nije samo politika. To je dio nas. To smo mi. Nosimo to u našim genima.

S obzirom da ste i nakladnik, te ste sa svojom izdavačkom kućom Kerigma Pia izdali iznimno vrijedno djelo zavičajne tematike  Zaustavljeni su krici, al ne i duše. Možete li reći par riječi o značenju obnavljanja kolektivne memorije na tim zaboravljenim vjekovnim hrvatskim prostorima?

– Prije svega moram reći da je autorica djela gospođa Zorica Krajinović-Marinić uistinu učinila veliku stvar. Brojni književni kritičari, ali i poznavatelji posavske povijesti slažu se u konstataciji da je ovo uistinu veliko djelo. Bosanska Posavina je neistraženi rudnik vrlo bogate povijesti i tradicije. Knjiga Zaustavljeni su krici, al´ nisu duše govori o nekoliko vrlo bitnih stvari i sigurno će biti još čitanija nego što jeste. Zorica piše o konkretnim problemima života u Posavini u prethodnih 110 godina, ali iznosi vrlo važne smjernice kojim putem bi mi trebali ići. Uz to, gospođa piše na izravnom posavskom narodnom narječju, a to je danas neprocjenjivo. Evo, i ovdje je na djelu bila naša posavska zajednica, uvezanost. Naime, predgovor je napisao naš prof. dr. Pavo Barišić, ja sam odradio sve nakladničke poslove a knjigu je vrhunski otisnuo Grafomark našega Mate Markovića. Često ju predstavlja i posavski književnik Dražen Zetić. Predstavili smo je u Hrvatskoj matici iseljenika gdje je ravnatelj naš Mijo Marić. Nastupili su posavski pjevači Ivan Martić Ivica i Ivan Mandić, a nastupili su i mladi iz KUD Bosanska Posavina na čelu s Nikom Zekom Brnjićem. To ja želim. Jedna narodna istina kaže: “Puno malih ljudi na puno malih mjesta koji čine puno malih stvari mogu svijet mijenjati.” Ali, ne raditi protiv drugih. Većina nas je podrijetlom iz Hercegovine i Dalmacije. Nećemo se dati tlačiti nikome, ali nećemo nikom niti štetiti. Svi smo mi jedan narod, imamo svoje zavičajne značajke, koje trebamo njegovati i s njima graditi zajedništvo a ne dijeliti se.

Knjiga “Zaustavljeni su krici, ali nisu duše” posavske književnice sa švicarskom adresom Zorice Krajinović-Marinić

Možete li ovom prigodom istaknuti ijedno značajno ime u Hrvatskom saboru, koje pozorno aktivno sudjeluje u procesu zaštite integriteta posavskih Hrvata u hrvatskom nacionalnom korpusu?

– Naravno. Već sam spomenuo. To je svakako Ivica Mišić. Podrijetlom je iz Dubrava pored Brčkog, a živi u Vinkovcima. Nezavisni je zastupnik. Kad god nešto treba našim ljudima Mišić je tu. Ne treba ga nitko zvati. Sam dođe. Kad sam mu rekao za probleme u Garevcu rekao mi je: – Idemo tamo. Nije tražio posebne termine, pratnju, osiguranje, medije. I napravio je veliki posao. Mislim da je on u svemu bio najvažniji kotačić, ali nikada nije htio da ga se ističe. Pomaže on i Hrvatima Prijedora. Javno iznosi naše probleme i bori se. Vrlo je kvalitetan čovjek, poduzetnik i politiku shvaća kao sredstvo rješavanja problema, a ne za neke nebitne stvari. Nama iz Posavine je neprocjenjivo bogatstvo i trebamo ga više koristiti. Naravno, u pozitivnom smislu.

Kako gledate na razvoj političke situacije u Hrvatskoj i BiH? Je li se približavamo il pak udaljavamo od istinskih kršćanskih vrijednosti i baštine, narodnosti i tradicije?

– Mislim da se ne udaljavamo kao narod, ali, nažalost, narod je sastavljen od pojedinaca. Nije ista situacija u Hrvatskoj i BiH. Pogotovo u BiH. Nije isto u Hercegovini, Središnjoj Bosni, Republici Srpskoj, mom Brčkom… Nije isto, nije niti slično. Specifični smo i ne možemo sve gledati jednako, zato moramo biti ravnopravni. Do sada se puno više ulagalo u Dalmaciju i Hercegovinu. Vrijeme je za Posavinu, Republiku Srpsku i Slavoniju. Na tom putu mogu nam pomoći samo naše tradicijske vrijednosti koje su nas održale svih ovih godina. Moramo puno više ulagati u otkrivanje prave istine, maknuti se od one koja nam je bila servirana onako kako je to netko htio. Sad je vrijeme da zbijemo redove i vratimo ono što nas identificira. Malo nam je teško jer živimo u modernom vremenu kada nas zapljuskuju i neke vrlo ozbiljne oprečnosti u odnosu na naše tradicijske vrijednosti.

Kako gledate na protekle predsjedničke izbore? 

– Ništa više neće biti isto. Pokrenule su se neke pojave, koje će sigurno donijeti neke nove poglede, pa i okolnosti. No, ništa ne mora biti onako kako je netko zamislio u svojoj glavi. Dragi Bog je taj koji odlučuje, a njemu ništa nije nemoguće. 

S obzirom da potječete iz Bosanske Posavine, možete nam komentirati novonastalu situaciju slučaja podizanja optužnica za neke hrvatske zapovjednike 108. brigade?  

– Da. Vrlo mučno, ali i jasno. Dečki Hrvati iz 108. HVO pješačke brigade koji su optuženi su moji prijatelji, moji suborci. Obojica su mi bili zapovjednici: general Frančešević zapovjednik brigade, a Anđelović zapovjednik bojne. S njima sam se u jednom trenutku života jako često družio, a bio sam i na Boderištu toga dana u kojem su se dogodili određeni događaji za koje se njih dvojica nepravedno i neutemeljno terete. Zamislite molim vas, nas neprijatelj napao na našem, povijesno hrvatskom teritoriju i ubili nam na crti obrane ljude. U obrani neki su od napadača ubijeni, ali nisu ih ubili mještani tih sela. Napominjem i jedan i drugi optuženi su rođeni u župi Boće, kojoj pripada Boderište, a Frančešević i jeste iz Boderišta. I na kraju sudi se njima dvojici. Nitko se ne pita što su srpski vojnici tražili na Boderištu u povijesno najstarijoj hrvatskoj sredini na ovim prostorima? Mogu razumjeti roditelje i rodbinu ubijenih srpskih vojnika (jednog poginulog sam i poznavao prije rata), ali optužiti ljude koji su se branili je neviđena glupost. I Frančešević i Anđelović su nedužni. To osobno znam i tko god poznaje tu dvojicu ratnih stratega, koji su nas u ratu učili da nam je neprijatelj neprijatelj samo kad nas napada, zna da su to opet neke političke podvale hrvatskom narodu i opet po Posavini. Isto to rade i generalu Matuzoviću. Evo, i to je jedan razlog da zbijemo redove. Ako smo tihi, mirni i povučeni, nismo ludi. Rat je prošao, ali je izgleda došao drugi, onaj tihi. Zato je jako važno da nas se što više okupi oko zajedničkog projekta. Svim zainteresiranim za ovu našu ideju, želju i projekt želim reći da nam se mogu javiti pitati, predložiti, savjetovati, argumentirano kritizirati na našu email adresu: platforma.posavina@gmail.com. Dobro došli!

Gosp. Pranjkić prima ukaz o dodjeli čina natporučnika HV  – a 1995. godine

A što ako Platforma ne uspije u svojoj namjeri?

– Sigurno je da će nam biti žao. No, prebolit ćemo, jer nećemo biti ni prvi ni posljednji, koji smo pokušali pomoći svom zavičaju. Mnogi su se zalagali, davali dio sebe, a na kraju su ismijavani, izrugivani, pa i ozbiljno nastradali. Svjesni smo mogućnosti da se to i nama dogodi, ali… Ovako sebi ne možemo prigovoriti da smo samo sjedili, kritizirali, i pričali po kavanama. Mi smo nešto barem pokušali. No, uvjeren sam da ćemo uz pomoć dragog Boga i naših ljudi velikoga srca i ljudi s iskustvom, dobronamjernošću i znanjem uspjeti u svojoj nakani, a to je da Bosanskoj Posavini vratimo sjaj koji ju je uvijek krasio.