Srce Perasta i cijele Boke svetište je Gospe od Škrpjela. U njemu se zrcali vjerska, pomorska i narodna prošlost Peraštana i Bokelja, koji su u Gospinu svetištu tražili i pronalazili najdublji smisao i odgovore na nezahvalnu egzistenciju pograničnoga kraja izloženu stalnim ratnim opasnostima i teškoći pomorskoga života.
Perast i otočić Gospe od Šrpjela u Boki kotorskoj
Prema predaji, koja se sačuvala sve do danas, izgradnja najstarijega svetišta Gospe od Škrpjela započela je 22. srpnja 1452. Tada se, naime, saznalo za Gospinu sliku koja je, kao što je to često u pučkoj predaji zabilježeno, »doplovila morem s Istoka« i pojavila se na hridi pred Perastom, gdje su je, ribareći po noći, vidjela dva brata Mortešića. Privučeni čudesnim događajem braća su sliku odnijela kući u Perast, nakon čega se jedan od njih teško razbolio. Prenijeli su sliku u crkvu, ali je ona odatle triput nestajala i pojavljivala se na hridi. Bio je to znak koji su Peraštani razumjeli: slika je sama izabrala mjesto na kojem želi biti štovana. Stoga se i izgradnja crkve na hridi veže uz tu pojavu i ozdravljenje oboljeloga Mortešića. Tada je započelo nasipavanje mora i izgradnja i proširenje otočića Škrpjel (greben se latinski naziva scopulos; odatle i latinsko ime svetištu Sanctuarium B. M. V. De Scopulo; Gospa od hridi ili grebena), na kojem su Peraštani sagradili crkvu, a na samoj hridi, gdje se ukazala Gospina slika, podigli oltar. Svake godine na taj dan, u drevnom i jednostavnom procesijskom obredu, u smiraj dana, sve barke iz Perasta ispunjene kamenjem povezane jedna uz drugu svečanim ophodom duž obale, uz pjevanje narodnih pjesama i napjeva, kreću prema otočiću Gospe od Škrpjela kako bi oko njega nasipali kamenje. Taj događaj pomnjivo su i često opisivali domaći i strani kroničari među kojima i Flaminio Cornaro, Vicko Balović [Vincenzo Ballovich], Srećko Vulović, Pavao Butorac i Gracija Brajković.
Crkva Gospe od Škrpjela ispred Perasta
Sadašnja crkva sagrađena je godine 1628. kao pravokutna građevina s profiliranim portalom, ovalnim prozorima i rozetom na zapadnom pročelju. Iznad portala je edikula s dubokom nišom u kojoj je nevješto uklesan kameni kip Bogorodice s Djetetom. I na južnom pročelju je portal s dva malena visoko postavljena ovalna prozora, dok se sa sjeverne strane na crkvu naslanja čuvareva kuća. Uz pročelje je, godine 1629., podignut okrugli zvonik razdijeljen vijencima na tri kata a završava lođom i osmerostranom kupolom koje je 1725. izveo majstor Ilija Lamberti.
Pogled prema svetištu crkve Gospe od Škrpjela
Crkva je teško oštećena u potresu 1667. godine. Ubrzo je uslijedila njezina temeljita obnova, ali se čini da se izgled crkve nije znatno mijenjao jer ona pokazuje odlike renesansnoga graditeljstva kakvo se formiralo na južnom Jadranu a vezano je uz korčulanske graditelje. Zauzimanjem Peraštanina i barskoga nadbiskupa Andrije Zmajevića angažiran je domaći slikar Tripo Kokolja (1661–1713), kojemu je povjereno oslikavanje crkvene unutrašnjosti. O slikaru nema mnogo podataka. U prvom redu ništa ne znamo o njegovu školovanju, ali prema obilježjima njegovih djela može se pretpostaviti da je učio u Veneciji. Svoj životni opus Kokolja je ostvario u škrpjelskoj crkvi od približno 1685. do potkraj 17. stoljeća prema programu nadbiskupa A. Zmajevića, koji je u okviru katoličke obnove i suvremene teološke misli oblikovao složen ikonografski program kojim se uzdiže i veliča Bogorodičin kult. Zmajević je program izložio u svom djelu Ljetopis crkovni, dovršenom 1675. godine. Ciklus slika u crkvi u središtu naracije ima Bogorodicu i njezin kult, od starozavjetnih kraljeva, proroka i sibila koji navješćuju ili na neki drugi način spominju Bogorodicu, do monumentalnih prikaza iz njezina života, koje kulminira slikama Uznesenja na sredini stropa i Krunjenjem na trijumfalnom luku. Slike su povezane u jedinstvenu cjelinu veličanjem Bogorodice i njezine uloge u povijesti spasa. Iako je riječ o protureformacijskom ikonografskom obrascu, treba računati s tim da se slike nalaze u Gospinu svetištu koje je za Perast i cijelu Boku kultno mjesto, sveti prostor gdje se stoljećima molilo, tražilo zagovor, milost i utjehu. Koncepcija i raspored slikanih polja na zidovima i stropu u svetištu Gospe od Škrpjela pripada likovnoj kulturi Venecije, što je posve razumljivo s obzirom na povezanost Dalmacije i Boke, a posebno Perasta s tim kulturnim i političkim središtem na Jadranu. Tenebrozno Kokoljino slikarstvo s monumentalnim likovima i krupnim formama, duboki i složeni prostorni planovi, naglašeni chiaro-scuro i smione kompozicije, tipologija likova, a potom i način na koji se osmišljavaju dekorativni motivi, upućuje na to da je majstor morao učiti u Veneciji, gdje je vidio suvremeno slikarstvo, na čije se rezultate oslanjao nakon povratka u rodnu sredinu, koja se, upravo u to vrijeme, oslobađala turske vlasti. U tim novim, slobodnijim prilikama, na akumulaciji kapitala stečenog u pomorskoj privredi i trgovini, Boka se pojavljuje kao značajan prostor suvremene, barokne umjetnosti na obodu mletačkoga imperija.
Fašinada, tradicionalno nasipavanje kamenja oko otoka Gospe od Škrpjela. Svečanost se održava svake godine 22. srpnja, na dan kad je 1452. godine pronađena Gospina slika. Barke iz zaljeva dovoze do otoka kamenje i zatim ga izbacuju oko obale. U svečanosti, praćenoj narodnim pjesmama, sudjeluju samo muškarci. Običaj završava zajedničkom večerom na otoku.
Prekrivši oslikanim platnima zidne površine i kasetna polja stropa crkvene lađe, ostvario je Kokolja po veličini rijedak, ikonografski cjelovit, kompozicijski složen i umjetnički ujednačen barokni ciklus sastavljen od sedamdesetak djela. Kokoljin ciklus slika u škrpjelskom svetištu površinom nadmašuje sve oslike toga tipa na cijeloj dalmatinskoj obali.
Na bočnim zidovima crkvene lađe slike su raspoređene u dva niza. Na sjevernom zidu u donjem redu naslikani su proroci i sibile: Mojsije, David i libijska sibila (proročica), Zaharija i europska sibila, Izaija i delfijska sibila, Jeremija i eritrejska sibila, Habakuk i samijska sibila, Balaam i helespontska sibila, Baruh i kumejska sibila. U gornjem redu dva su velika platna, Silazak Duha Svetoga te kompozicija na kojoj je u složenom narativnom nizanju u ambijentu monumentalne arhitekture prikazano Odbijanje darova Joakima i Ane, Navještenje Joakimu i Bogorodica Bezgrešnog začeća.
Na južnom zidu, u donjem redu, prikazani su: Abraham, Salomon s perzijskom sibilom (proročicom), Ezekijel i kumanska sibila, Zaručnica iz Pjesme nad pjesmama (Sponsa) i kimijska sibila, Mihej i tiburtinska sibila te prorok Hagaj i frigijska sibila. Iznad, u drugom redu velika kompozicija prikazuje Smrt Bogorodice a prekriva cijelu dužinu južnoga zida crkvene lađe. Na čeonom zidu iznad trijumfalnog luka svetišta Kokolja je naslikao Krunjenje Bogorodice.
Strop je podijeljen u niz većih i manjih polja različita oblika. Na deset osmerostranih polja prikazane su teme iz Marijina i Kristova života: Rođenje Marijino, Prikazanje Marije u hramu, Zaruke Marijine, Navještenje, Susret Marije i Elizabete, Rođenje Krista, Poklon kraljeva, Bijeg u Egipat, Prikazanje Krista u hramu, Isus propovijeda u hramu. U središnjem, velikom polju, postavljena je, posve razumljivo, velika slika Uznesenje Blažene Djevice Marije. Manja polja prikazuju četiri evanđelista, sv. Ivana, sv. Marka, sv. Mateja i sv. Luku te četiri crkvena naučitelja, sv. Jeronima, sv. Augustina, sv. Ambroza i sv. Grgura Papu. Na šest križnih polja naslikani su anđeli od kojih na jednom polju uz trijumfalni luk svetišta, skupina gusto poredanih anđela nosi grb grada Perasta: u štitu dvije ruke drže križ. Iznad kartuše izvija se traka s natpisom: NOS GLORIAR(I) OPORTET IN CRVCE DOMINI NOSTRI IESV CRISTI. Riječ je o djelomičnom citatu iz Poslanice sv. Pavla Galaćanima (6,14; NOS AUTEM GLORIARI OPORTET IN CRUCE DOMINI NOSTRI IESU CHRISTI; mi se trebamo hvaliti križem Gospodina našega Isusa Krista). Na dvadeset najmanjih polja Kokolja je naslikao košare s cvijećem.
Osim slika Tripa Kokolje zidove svetišta prekrivaju i srebrne zavjetne pločice, ex vota. Škrpjelski korpus ex vota jedinstven je u svijetu jer, koliko je poznato, nigdje drugdje nije na jednome mjestu sačuvana tolika količina zavjetnih darova te vrste nastalih tijekom 17. i 18. stoljeća. Prema novijim popisima zbirka broji 1427 pločica različitih oblika i veličine. Pločice su pričvršćene na petnaest velikih, uokvirenih tabli koje su postavljene na bočnim zidovima crkve između prvog i drugoga reda Kokoljinih slika. Sedam tabli pričvršćeno je na pjevalištu, od toga su tri na ogradi pjevališta a četiri sa strane orgulja. Najveći broj ex votadarovali su upravo Peraštani, jer je nad svetištem Gospe od Škrpjela oduvijek juspatronat imala peraška komuna. No, Škrpjel je svetište cijele Boke i za sve je bokeljske pomorce središte pobožnosti u kojem se štuje Djevica Marija. Svečana tišina crkvene unutrašnjosti na samotnome otoku, pred ulazom u Kotorski zaljev, sigurno je mogla pružiti utjehu i vratiti nadu pred tragičnim događajima brojnih mornara, pomoraca, kapetana i hrabrih junaka od kojih su mnogi izgubili život u olujama, nevremenima, ratnim sukobima i napadima. Stoga je bokeljski pjesnik Viktor Vida (1913–1960) točno zapisao da škrpjelski otok i crkva leže na groblju jedrenjaka. Neke srebrne pločice darovali su pomorci i iz drugih bokeljskih mjesta. Naručitelji se mogu svrstati u nekoliko skupina:
1. ex vota koja darivaju obitelji 12 peraških bratstava koja upravljaju komunom. To je lokalno plemstvo, ali su neki među njima dobili mletačke plemićke titule i odličja Sv. Marka (conte veneto, cavaliere di San Marco). Nekima su imena upisana na zavjetne pločice (Ivan Balović dariva četiri pločice; na nekim su pločicama upisana imena uglednih Peraštana, među njima kapetan Marko Martinović, Štukanović, Visković, Zmajević, Burović, Bronza, Mazarović, Čorko, Kršanac, Matošević, Zambela, Nenadić i drugi).
2. Narudžbe peraških ribara, mornara, obrtnika nepoznatoga imena i prezimena. Takvi zavjeti, ex voti su najbrojniji.
3. Zavjeti pomoraca iz drugih bokeljskih mjesta. Takvih je zavjeta malen broj jer su pomorci darivali svetišta u svojim rodnim sredinama. Sačuvane su pločice dobrotskih pomoraca Dabinović i Radimiri.
4. Zavjeti hodočasnika izvan Boke.
Pločice su djela bokeljskih (kotorskih) i mletačkih majstora, a neke od njih imaju umjetničku vrijednost. Među djelima kotorskih zlatara utvrdilo se sedam različitih radionica.
Svi su zavjetni tekstovi na pločicama napisani talijanskim jezikom, točnije mletačkim dijalektom kakav se, uz hrvatski, govorio u Boki toga doba, dok su imena brodova u pravilu vjerskoga sadržaja. Često je na njima upisana i skraćenica: V. F. G. A. (Votum fecit gratiam accepit = Zavjet učinio milost dobio). Što se ikonografije tiče posve je logično da je najveći dio pločica zavjet Bogorodici, u njezinim različitim ikonografskim shemama (zavjet samoj Gospi od Škrpjela, Gospi od Ružarija, Gospi od Karmela…). Utvrdila se i tipologija zavjeta, od skupine u kojoj su zazivanja za pomoć na moru, preko molbe za ozdravljenje te za pomoć u posebnim prilikama i slično. Pločice istodobno predstavljaju bogatu i autentičnu galeriju brodova od 17. do 19. stoljeća, jer su na njima prikazani brodovi (u prvom redu bokeljski jedrenjaci) svih tipova: marsiliana, koka, karavela, nava, tartana, feluk, šambek, fregata, kaić, galija, barka, brigantin, patač, polaka, trabakul, pieleg, korveta, bracera i drugi. Prikazani su u teškim, pogibeljnim situacijama, okolnostima i prilikama kada su bili ugroženi i brodovi i životi pomoraca ili zbog neprijateljskih napada ili pak prirodnih nepogoda i havarija kojima su bili danonoćno izloženi. Na nekima su prikazani i portreti naručitelja, od uglednih plemića i kapetana do siromašnijih, skromnih pomoraca, kojima je život bio ugrožen i izložen svakovrsnim opasnostima. Treba naglasiti da nisu sačuvana srebrna ex vota starija od 17. stoljeća, jer su pirati u napadu na Perast iz svetišta godine 1624. odnijeli prema starijim zapisima šest stotina pločica. Na pločicama su upisana imena poznatih ličnosti iz peraške prošlosti, poput Marka Martinovića, koji se godine 1703. spasio od nevremena, potom Vicka Bujovića s natpisom:
VOTO FATO DA SIGre CAPITAN VICENZO BVIOVICH.
Najveća svetinja u svetištu Gospe od Škrpjela štovana je slika Bogorodice s Djetetom. Da bi se na dostojan način izložila u crkvi naručio je godine 1718. prokurator svetišta, kapetan Nikola Burović, novi mramorni oltar u Veneciji »na čast Gospe i ukras crkve«. Oltar je posredstvom opata Antona Zambele bio završen 1720. godine. Na antependiju stoji natpis: Unanimi voto pia communitas erexit, anno MDCCIX. (Pobožna općina podiže na jednodušnu želju godine 1719). U sredini je peraški grb s dvije ukrižene ruke koje drže križ. Svetohranište dopunjeno kipovima anđela nosi mramorni okvir za Gospinu sliku. Upravo zbog postavljanja novog oltara crkvi je između 1720. i 1725. u cijeloj širini lađe pridodano kvadratično svetište s osmerostranim tamburom podignutim na trompama i kupolom pokrivenom olovom. Smatra se da je projektant svetišta bio dubrovački majstor Ilija Katičić, kojega su Peraštani pismom od 7. rujna 1720. pozvali u svoj grad, gdje je, prema dokumentima, boravio nekoliko dana. Kamen je dopremljen od Jurja Foretića iz Korčule, dok su gradnju izveli Vuk Kandijot iz Dobrote i Petar Dubrovčanin.
Svetište je godine 1726. popločano genovskim mramorom. Dvije godine prije, odnosno 1724., darovali su kapetani Luka Bačević i Vicko Smecchia crveni damast kojim su obložili zidove svetišta. Isti je Smecchia kupio i srebrni viseći svijećnjak 1748. godine.
Crkvu je 13. svibnja 1736. posvetio biskup kotorski Hijacint Zanobetti.
Slika Gospe od Škrpjela
U kasnom 18. stoljeću Peraštani su odlučili podići raskošniji mramorni oltar za izlaganje čudotvorne slike Gospe od Škrpjela. Tada je stari, već spomenuti oltar prodan župnoj crkvi u Gornjoj Lastvi, gdje se i danas nalazi. Novi žrtvenik izradili su otac i sin, Antonio i Gerolamo Capellano iz Genove 1796. godine. Podatak je poznat iz natpisa na stražnjoj strani oltarne menze:
ANTONIO CAPELLANO Q. GIUSEPPE D’ANNI 75. E GEROLAMO FIGLIO PROFESSORI DA MARMI IN GENOVA 1796.
No, čini se da je nacrt oltara ipak nastao u Veneciji. Njega je s laguna majstorima u Genovu poslao kapetan Mato Čorko (Chiorko). Oltar je u Perast dopremljen iz Genove brodom kapetana Josipa Rupčića 1796. godine. Podignut je doprinosima svih Peraštana kako je i zapisano na podanku menze:
D.O.M.
BENEFACTORES PERASTENSIS POSVERVNT
ANNO DOMINI MDCCXCVI.
S obje strane oltarne menze postavljeni su mramorni kipovi sv. Ivana Krstitelja i sv. Roka (visina 140 cm). Izradio ih je i potpisao, bez mnogo ambicije, kao zbijene i trome figure mletački kipar Antonio Gai (FRA.o GAI F.), sin glasovitoga kipara Francesca, a naručio ih je godine 1783. Ivan Diego Marinović, kako je zapisano na visokim postoljima:
EX. DONO IO. DIDACI MARINOVICH Anno. 1783.
Glasovita, štovana i čašćena slika na glavnom oltaru svetišta Gospe od Škrpjela prikazuje Bogorodicu s Djetetom ispred crvene zavjese hermelinskih rubova. Bogorodica sjedi na isječku mjeseca, a na desnoj ruci drži Isusa pokazujući dlanom lijeve ruke prema njemu. Bogorodica je prikazana gotovo frontalno, blago nagnute glave, gledajući prema Isusu, odjevena u crvenu haljinu podvezanu zlatnim pojasom s kopčom. Glavu joj pokriva, kako je to bilo uobičajeno, plavi plašt koji završava pozlaćenim rubovima što su na grudima pričvršćeni ovalnom zlatnom kopčom. Na ramenima su, u tradiciji ikona, naslikane dvije zlatne zvijezde. Pod plaštom na glavi nazire se bijeli, prozirni veo. Bogorodičino je lice klasičnih crta, naglašeno izražajnim obrisnim linijama, dok je Kristovo ozbiljno, s izrazito velikim očima. Krist u desnoj ruci drži svitak, a lijevom blagoslivlje. Zlatne aureole naslikane su plošno. U Isusovoj aureoli upisana su slova: OωΝ (Onaj koji jest), a u Bogorodičinoj, djelomično sačuvan i čitljiv, pozdrav arkanđela Gabrijela:
AVE MARIA GRATIA PLENA… BENEDICTA TU IN MULIERIBUS ET BENE…
Iznad Isusove glave upisano je IC XC, a iznad Bogorodičine ΜΡΘΥ.
Bogorodica u svečanoj odjeći s raskošnim, zlatnim pojasom gotičkih osobina drži Isusa u ceremonijalnom položaju Hodegitrije (Voditeljica na putu), dok isječak mjeseca upućuje na Bezgrešno začeće. Naglašena je i kraljevska, crvena zavjesa optočena hermelinom, koja simbolizira Bogorodicu kao Božji hram, jer se u njezinoj utrobi inkarnirao Krist Spasitelj. Slika se pripisuje najistaknutijem hrvatskom gotičko-renesansnom slikaru Lovri Marinovu Dobričeviću, koji je nakon školovanja u Veneciji djelovao u rodnoj Boki i u Dubrovniku. Sačuvani su i dokumenti koji se povezuju uz izradu slike Gospe od Škrpjela. U oporuci slikara Matka Junčića pisanoj 21. studenoga 1454. majstor ostavlja devet dukata koji se trebaju vratiti prokuratorima benediktinske opatije sv. Jurja pred Perastom, što ih je prethodno dobio za izradu jedne slike koju nije dovršio zbog bolesti. U drugom dokumentu, pisanom 17. prosinca 1455., slikar Lovro [Marinov Dobričević] iz Kotora (Laurentius de Catharo pictor) izjavljuje da je od svećenika Nikole Junčića, izvršitelja oporuke njegova brata slikara Matka Junčića, dobio devet dukata koje je on bio primio od prokuratora opatije sv. Jurja kao dio ugovorene svote od dvadeset i pet dukata za izradu jedne slike. Smatra se da je Dobričević preuzeo obvezu da izradi sliku koju Junčić nije uspio dovršiti te da je riječ upravo o slici Gospe od Škrpjela.
Nije čudno da dokumenti spominju isključivo prokuratore crkve sv. Jurja, jer su u to vrijeme oni, u ime kotorske općine, upravljali opatijom sv. Jurja i crkvom Gospe od Škrpjela. U to su vrijeme benediktinci i kotorska komuna bili vlasnici i hridi oko koje je podignut otok Gospe od Škrpjela, nad kojom su Peraštani preuzeli upravu tek 1634. godine.
Slika je bila oštećena u napadu i pljački alžirskih i tuniških gusara i hercegovačkih Turaka, koji su napali Perast godine 1624., kada je stradala i crkva Gospe od Škrpjela i njezin inventar.
Okov (camissa d’argento) koji prekriva sliku Gospe od Škrpjela s prednje i stražnje strane sastoji se od više dijelova. S prednje strane jednu cjelinu čini dio koji prekriva odjeću Gospe i Djeteta te njihove ruke, a ostavlja vidljivim samo glave. Na dnu pokrova upisano je ime darovatelja: ZVANE DI VICENZO MAZAROVICH V.F.G.A. (Ivan Vickov Mazarović, zavjet je učinio, milost je dobio/Votum fecit, gratiam accepit). Pomorac i ratnik Ivan Mazarović (1643–1709) stradao je na Krfu 1709. na mletačkom državnom brodu S. Domenico kada je grom udario u skladište municije i kada je poginula cijela posada. Bio je prokurator crkve sv. Nikole i Gospe od Škrpjela te je župnoj crkvi darovao brokatni plašt i ombrelu. Taj dio pokrova označen je mletačkom državnom puncom i žigom majstora (GB i MP). Gornji dio okova izradio je zlatar A. Sipgy iz Trsta prema oporučnoj volji svećenika Mihovila Bašića iz Dubrave u Poljicima, koji je umro 1858. kao župnik u Kostanjici.
Srebrni pokrov na slici Gospe od Škrpjela s prikazom pobjede Peraštana protiv Turaka 15. svibnja 1654. godine
Iznad Bogorodičine i Kristove glave postavljene su pozlaćene krune, dok na sredini pokrova visi pozlaćeno plameno srce s natpisom: MARTIN GIURICH N:D i NM.
Poleđinu slike prekriva srebrni okov s prikazom Peraškoga boja, koji je izrađen kao ex voto, zavjet Peraštana nakon pobjede nad Turcima 15. svibnja 1654. Srebro je vidljivo tijekom procesije kada se slika nosi ulicama Perasta. Reljef je, između 1736. i 1738., izradio zlatar Francesco Costadoni u Veneciji, a isplatili su ga peraški pomorci, kavalir Sv. Marka Ivan Bronza, kapetani Vicko Smecchia, Nikola i Anton Čorko te pukovnik Ivan Burović. Reljef prikazuje grad Perast, more s otocima Sv. Jurja i Gospe od Škrpjela, tjesnac Verige i brdo Sutiliju otkuda se spuštaju u zmijolikom nizu turski vojnici za vrijeme napada.
U gradu se jasno prepoznaju važne građevine, župna crkva sv. Nikole sa zvonikom, franjevački samostan sv. Antuna, crkve sv. Ivana, sv. Marka i Gospe od Karmela, tvrđava Sv. Križ te palače Bujović, Čorko, Zmajević, Visković, ali i druge gradske znamenitosti.
U sredini gornjega dijela u kartuši stoji natpis:
DEO OPTIMO MAXIMO/ET DEIPARAE VIRGINI MATRI/COMMVNE SOLEMNE/VOTVM/PRO PARTA VICTORIA CONTRA/MEHMED AGAM RISVAN-AGNICH/EIVSQVE EXERCITVM/DIE XV MAIJ ANNO SALVTIS/MDCLIV.
(Bogu dobromu, velikomu/i Bogorodici Djevici Majci/zajednički, svečani/zavjet/za održanu pobjedu protiv/Mehmed age Rizvan-agića/i njegove vojske/dana 15. svibnja 1654.).
U lijevom gornjem kutu leti anđeo i drži u rukama svitak s natpisom:
Deuteronam: Cap. XX.v.3.4
Vos hodie contra inimicos vestros
pugnam commititis, non pertimescat
cor vestrum, nolite mutuere,
nolite cedere, nec formidetis
eos. Quia Dominus Deus vester
in medio vestri est, et pro vobis
contra adversarios Dimicabit,
ut eruat vos de periculo.
[(Ponovljeni zakon, 20, 3–4) Danas polazite u boj na neprijatelje svoje. Neka vam srca ne klonu! Ne plašite se! Ne bojte se! Ne dršćite pred njima! Tà Jahve, Bog vaš, ide s Vama da se bori za vas protiv vaših neprijatelja i da vas spasi.]
Za vrijeme peraškoga boja 15. svibnja 1654. slika je bila prenijeta u Perast i pohranjena u crkvi Sv. Križa u tvrđavi (kaštelu). Svetište je bilo temeljito opljačkano, u prvom redu zavjetni darovi i ruho. Tako je iz crkve sv. Jurja, prema pisanju Andrije Zmajevića, odnijeto ruho što ga je darovao papa Urban VIII. Barberini.
Općina se zavjetovala da će svake godine, 15. svibnja, u znak zahvalnosti, proslaviti spomen na pobjedu svečanim ophodom, kada se nosi Gospina slika kroz grad praćena naoružanim Peraštanima. Uvjerenje Peraštana da su se turske sile oslobodili Gospinim zagovorom ubrzalo je uređenje svetišta na otoku. No, intenziviralo se osobito nakon potresa 1667. i završetkom Kandijskoga rata godine 1669., kada je cijela Boka oslobođena od turske sile.
U svetištu iznad oltara postavljene su četiri slike u rezbarenim polikromiranim okvirima. Predstavljaju Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije, Prikazanje Marije u hramu, Rođenje Kristovo te Prikazanje Krista u hramu. Njihova likovna vrijednost nije izrazita, a prema dosadašnjem pisanju kupljene su u Genovi, vjerojatno početkom 18. stoljeća.
Procesija ulicama Perasta sa slikom Gospe od Škrpjela
Ispred trijumfalnoga luka svetišta nalaze se dva mramorna oltara identična oblika. Na njima je grb plemićke obitelji Smecchia, koja ih je i naručila. Prethodili su im stariji, posvećeni Bezgrešnom začeću i sv. Anti Padovanskome. Spominje ih u vizitaciji kotorski biskup Marin Drago 1689., a uklonjeni su oko 1765., kada su zamijenjeni mramornima te sačuvanima do danas. Na južnom oltaru izložena je slika koja prikazuje sv. Roka. Njezin svijetli kolorit, znalački vođena oblikovna linija svetačkoga lika i psa te skiciranje prozračnoga krajolika okupana u iskričavu svjetlu upućuju na mletačko rokoko slikarstvo zreloga 18. stoljeća pod utjecajem G. B. Tiepola. Stoga se i pisalo da je njezin autor Francesco Fontebasso (1709–1769). Na sjevernom oltaru donedavno je stajala pala Begrešnoga začeća Blažene Djevice Marije, koju je 1886. potpisao franjevački slikar o. Josip Rossi (1843–1890). On je, na inicijativu tadašnje peraške općine, restaurirao Kokoljine slike. Na oltaru je danas pala crnogorskoga slikara Voje Stanića (1924) s prikazom bokeljskih svetaca.
Brončane vratnice na zapadnome pročelju crkve, na mjestu starijih drvenih, baroknih, izradio je godine 1991. hrvatski kipar Kosta Angeli Radovani (1916–2002). Prikazuje Bogorodicu koja drži bokeljski brod i Bokelja koji baca kamen u more, što upućuje na običaj nasipavanja Škrpjelskoga otočića. U gornjem dijelu upisano je: Škrpjelskom domu/kraljice bokeškog mora/posvećujući posvetu moli/ljubav ufanje/zahvalna Boka/1991/AD. Na južnome pročelju sačuvane su izvorne metalne vratnice okovane trakama u obliku romba i ukrašene aplikacijama u obliku zvijezda. Na istom je pročelju i natpis: Memorie/Marini Iellich Antibarensis episcopi/Sapatensis in hac deiparae ecclesia ab/Andereae Zmaevich archiescopo pri.
Uz crkvu je postavljen osmerostrani kameni stol koji pridržavaju središnji stup i dvije ljudske figure. Uz njega su se mirili posvađeni ili sukobljeni Peraštani.
Sredinom 18. stoljeća sagrađena je, s jugoistočne strane svetišta, terasa s glorijetom. Na kamenoj ogradi grb je bratstva Čizmai, jer je podignuta o trošku co. Vicka Smecchia, dok je na prilaznim stubama s kamenom ogradom grb grada Perasta. Sa sjeverne strane crkve, u nekadašnjoj svećeničkoj kući, uređen je muzej s umjetninama iz različitih povijesnih razdoblja vezanih uz prošlost Perasta. Na taj je način završena izgradnja svetišta na otočiću pred Perastom, koje bdije nad ulaskom u Kotorski zaljev, stoljetno pomorsko središte pomorstva na Jadranu.
Autor: Radoslav Tomić
Izvor: Hrvatska revija 2, 2018