Gvozdansko – nepoznata priča o hrvatskom junaštvu

Gvozdansko, gdje je to? Vjerojatno ste se zapitali pročitavši ovaj naslov. U tom malenom pounjskom selu možete čuti veliku i gotovo nevjerojatnu priču o junaštvu i hrabrosti hrvatskih vojnika. Iznad sela je istoimena utvrda, danas obrasla trnjem i teško dostupna.

Nitko ne zna da se tu, primjerice, nalazi najveća očuvana branič-kula kružnog tlocrta u Hrvatskoj. Još je nevjerojatnije da arheološka iskapanja ovdje nikada nisu provedena, a neke informacije o bitkama koje su se ovdje odigravale u 16. stoljeću pronalazimo samo u osmanlijskim izvorima. Najdulji hrvatski ep napisan je 1940. godine. Zove se Gvozdansko i posvećen je njegovim braniteljima. Objavljen je tek 2000. godine. Kakvu to priču čuvaju zidine Gvozdanskog?

Počnimo od imena

Utvrda Gvozdansko dobila je naziv po istoimenom selu podno te utvrde. Riječ gvozd zastarjela je riječ za šumu i pronalazimo je u nazivima raznih lokaliteta u Hrvatskoj. Međutim, njezino dodatno značenje jest nalazište ruda. Tu počinje zaboravljena priča o hrvatskom junaštvu. Gvozdansko se nalazi u Pounju podno Zrinske gore. Točnije, na pola puta između Gline i Dvora. Danas je to slabo razvijeni kraj iz kojeg se stanovništvo već dobrim dijelom iselilo, ali da se možemo vratiti u taj kraj kojih 500-tinjak godina ranije, slika bi bila prilično drugačija.

Vratimo se za početak u godinu 1347. kada je hrvatsko-ugarski kralj Ludovik Anžuvinac darovao Jurju Bribirskom srednjovjekovnu utvrdu Zrin na južnim obroncima Zrinske gore. Tako se jedna grana ove velikaške obitelji nazvala Zrinskima. Ovdje su rođeni slavni pripadnici te obitelji – grofovi, banovi, junaci… Od toga su vremena postupno širili svoje posjede između Kupe i Une. Zrinska gora bila je bogata rudama pa je obitelj Zrinski ovdje otvarala svoje rudnike srebra i olova. Kralj Matija Korvin dodijelio je 3. ožujka 1463. Petru II. Zrinskom povlasticu iskorištavanja ruda. Osim toga, dopustio mu je da zadrži prihode, a nije morao plaćati kraljevski rudarski porez.

Sljedeći logičan korak bilo je otvaranje kovnice novca. Ne znamo kada je otvorena, ali prvi pisani trag potječe iz 1525. godine. Znamo da je njegov sin Nikola III. Zrinski počeo kovati srebrni novac. Na jednom je mjestu imao topionicu, ljevaonicu i kovnicu novca. Ovdje su nastali prekrasni primjerci denara, groša i talira koji svjedoče ne samo o kvaliteti izrade, nego i o izuzetnoj vještini graviranja. Godišnje su Zrinski uspjeli proizvesti 700 – 800 kilograma srebra. Zapisi nam govore da je obitelj Zrinski osigurala stručan kadar i radnike koji su dolazili iz Bosne. U okolnim su mjestima seljaci proizvodili hranu za radnike i vlastelu. Tako je čitav kraj prosperirao. Sve dok se Osmanlije nisu previše približile…

Jedinstven primjer utvrde

Osmanlijska se vojska u 15. stoljeću opasno približila posjedima Zrinskih. Pounje se nalazilo na samoj granici s Osmanskim Carstvom. Da bi zaštitili svoje rudnike, Zrinski podižu grad-utvrdu Gvozdansko na svojem vlastelinstvu nedaleko od Zrina. To se mjesto prvi put spominje 1488. godine. Prema opisima i nacrtima iz toga vremena znamo da je Gvozdansko bilo izuzetan primjer fortifikacijskog graditeljstva početkom renesanse i jedan od najvrednijih spomenika hrvatske feudalne povijesti.

U tom se razdoblju grade branič-kule i drugi fortifikacijski objekti koji su posebno projektirani za obranu od osmanlijskih topova. Tako je građeno i Gvozdansko. U utvrdu se ulazilo kroz četvrtastu kulu. Na svakom uglu stajala je kružna polukula, dok se u unutrašnjosti utvrde nalazila palača. Utvrda je imala tri kata. Branič-kula bila je visoka 16 metara, a stajala je malo istaknutije od ostatka utvrde. Važno je napomenuti da je riječ o najvećoj očuvanoj branič-kuli u Hrvatskoj. Ulaz u branič-kulu sagrađen je na drugom katu, a u nju se moglo ući jedino preko pokretnog mosta. Na zadnjem katu bio je smješten nužnik, a u prizemlju se nalazilo spremište za hranu te za opremu i streljivo.

Osmanlije zauzimaju komad po komad

Podsjetimo što se događalo na hrvatskim i susjednim prostorima u okviru osmanlijskih osvajanja. Već 1435. kralj Žigmund Luksemburški uspostavlja hrvatski i slavonski obrambeni tabor. U drugoj polovici 15. stoljeća Srbija, Bosna i Hercegovina padaju pod Osmanlije. Sada su se hrvatski krajevi našli na meti osmanlijskih trupa. Nedugo nakon toga odvila se strašna Krbavska bitka (1493.) u kojoj je poginula većina hrvatskog plemstva (Petar II. Zrinski) uz ogromne gubitke ljudstva. Već sljedeće godine opustošen je istok Hrvatske, a osmanlijska vojska stiže do Beča. Godine 1521. padaju Srijem, Knin, Sinj i Skradin. Samo pet godina kasnije pada dio Mađarske nakon Mohačke bitke (1526.). Sljedeće godine Osmanlije osvajaju Liku, Krbavu, dolinu rijeke Zrmanje. Hrvatska je svedena na ostatke ostataka.

Osmanlijske čete utaborene u Bosni oko 1540. kreću u osvajanje zrinskih posjeda u Pounju. Zbog teških uvjeta života stanovnici na području između Kupe i Une više ne moraju plaćati porez kralju.

Četiri napada na Gvozdansko

Nakon smrti Nikole III. Zrinskog 1534. prestaje raditi kovnica novca, ali Zrinski nastavljaju kopati rude. Imanjem je počela upravljati njegova udovica Jelena Zrinska te sinovi Ivan i Nikola IV. koji daju rudnike u najam. Nikola IV. postao je hrvatski ban i od gvozdanskih je prihoda uzdržavao obrambenu vojsku, što je zapravo trebao činiti kralj. Tako je zbog svojih zasluga dobio Međimurje i Čakovec (1546.) koji će postati novo sjedište obitelji Zrinski. Godine 1556. ban Nikola IV. poginut će kao heroj u obrani Sigeta (1565.) i ostati zapamćen kao Nikola Šubić Zrinski. Tako je Pounje ostalo bez svojih zaštitnika.

U to vrijeme na hrvatske je krajeve brojne napade izveo Malkoč-beg iz Bosanskog sandžaka. Proslavio se osvajanjem Klisa, Sinja i Kostajnice. Neprestano je provaljivao preko granice u Liku i Krajinu, a 1561. kreće na Gvozdansko, ali bez uspjeha. Iste je godine ponovno krenuo u napad, no i ovoga puta ishod je bio jednak. Nakon toga Osmanlije kreću na obližnje utvrde pa pada Novigrad Zrinski (danas Dvor).

U Bosnu stiže štićenik velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića pod imenom Ferhat-beg Sokolović. Stolovao je u Banjoj Luci, kamo je iz Travnika prenio sjedište . Ferhat-beg je 1574. godine okušao svoju sreću u napadu na Gvozdansko, ali se i on morao povući. Ostao je poznat kao veliki graditelj Bosne. Naime, u samo nekoliko godina izgradio je više od 200 različitih objekata. Teška godina za Hrvatsku, ali i Bosnu i Sloveniju bila je 1576. kada je Ferhat-paša neprestano upadao u nezaštićena sela i osvajao ih jedno po jedno. Te je godine opet poveo pohod na Gvozdansko, čiji su branitelji uz pomoć banske vojske opet odbili njegov napad. Bio je to već četvrti napad, ali i četvrta pobjeda.

Posljednja opsada

Početkom 1577. Ferhat-beg osvaja većinu mjesta oko Une, osim Zrina i Gvozdanskog. Stigla je kasna jesen kada se prema tadašnjim običajima ratovanja nije kretalo u pohode. Nedostatak hrane i vremenski uvjeti onemogućavali su i napadačima uspješno ratovanje, stoga je u hrvatskim utvrdama ostala tek šačica vojnika, a zadnja opskrba bila je u kolovozu te godine. Ferhat-beg je svega toga bio svjestan i odlučio je krenuti u svoj treći pohod na Gvozdansko. Pred utvrdu je s vojskom stigao početkom listopada, iznenadivši branitelje. Međutim, tu je ostavio tek dio vojske i vratio se u osvojeni Novigrad Zrinski samo kako bi popravio most. To je, naime, bio jedini način da dovuče teško topništvo do Gvozdanskog. Zatim je krenuo na obližnji Zrin i osvojio ga krajem listopada. Sada je sve bilo spremno za konačni pad junačke utvrde. Oko Božića 1577. Ferhat-beg stiže s vojskom od oko 5000 vojnika (neki čak navode 10 000) sastavljenih od Osmanlija i martologa (plaćenika). Opkolili su utvrdu u kojoj je bilo jedva 300 ljudi, od kojih su samo 50-ak bili vojnici. Ostalih 250 osoba bile su žena, djeca, seljaci i rudari. Zanimljivo je da su se na 300 ljudi u utvrdi zatekla čak četiri kapetana od kojih je glavni bio Damjan Doktorović. Do Božića su već praktički ostali bez hrane, ogrjeva i streljiva.

Psi kao hrana

Zima 1577./1578. bila je iznimno hladna. Iz zapisa saznajemo da je drveće pucalo od hladnoće, što je strašno odzvanjalo kroz šumu. Temperature su bile toliko niske da su tih dana i konji ugibali. Nekoliko je puta Ferhat-beg ponudio braniteljima da predaju Gvozdansko, a zauzvrat slobodno izađu iz utvrde i prijeđu na slobodni teritorij. Svaki su put odbili. Nadali su se da će uskoro stići pomoć, no ona nije stizala niotkuda. Na sam Božić Ferhat-beg ponovo nudi predaju…

Ostatak članka pročitajte u 9. broju časopisa History.info

Piše: Marsela Alić

Izvor: povijest.hr