“Zasigurno nije jednostavno fotografski prikazivati kataklizmička iskustva ljudskog stradanja; još teže ih je dovesti u neki smisleni red ili pak opravdati. Raznolikost motiva i dosljednost pristupa sadržajno povezuju Zetićev fotografski krik u neodoljivo privlačnu koheziju tragičnog i utješnog. Njegovi fotografski prikazi vješto razotkrivaju sva moguća naličja lijepoga, inzistirajući pritom na trajnoj vrijednosti ljudskog svjedočanstva. Tragično, prikazano kroz diskretno nadmetanje čovjekove potrebe za utočištem i nesagledivo razorne moći prirode, djeluje na promatrača inspirativno i motivirajuće, istovremeno afirmirajući odgojnu i humanističku crtu umjetničkog razumijevanja odnosa čovjeka i prirode. ” 

“Ekspresija Zetićeva krika nameće se kao gromoglasna šutnja omeđena marginama naizgled statična fotografskog kadra. Ali, u njoj sve vrišti i poziva na dijalog. Odsutnost čovjeka nadomještena je snažnom prisutnošću kulturoloških artefakata, proizvoda koji čovjekov svijet čine specifično ljudskim.

Zaustavljeni u vremenu, pompejskom trenutku konzervirane vječnosti, Zetićevi protagonisti izlaze iz sfere dojučerašnjih svakodnevnih navika, koje su im pružale osjećaj sigurna utočišta i doma, te ulaze u prostor izazovnog, nedorečenog i razornim djelovanjem prirodnih sila fundamentalno prevrednovanog iskustva življenja. Zetić nije dokumentaristički fotograf, on zapravo portretira čak i u trenutku kada portretirani protagonisti više nisu neposredno prisutni na poprištu događaja. Zetićev objektiv gradi most, spojnicu između nemogućeg i mogućeg, arbitrarnog i plauzibilnog, most između nekad i sad, bliskog i prijetećeg; naprosto prikazuje ljudskost kroz sva naličja ususret ljepoti.

Ono što Zetićevim fotografijama daje sadržaj je perspektiva; fotografska, ali i temporalna. Zetić u prostoru detektira vrijeme, u vremenu budućnost, a kroz perspektivu budućnosti proizvodi modalitete vjere i nadanja. Njegov krik je katarzičan.”

Alen Tomić, Dražen Zetić: fotografski krik