„Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušićino zrno i posije ga na svojoj njivi. Ono je doduše manje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća.“ (Mt 13.44)
– Tata! Tata! Vidi što sam našao!
– Pa to je samo žir! Odgovori otac zadubljen u svoje misli dok je s malim Nikolom šetao u obližnjem šumarku nakon napornog dana.
– Vidi kako je bolestan, kaže Nikola. Ima poderanu kožu.
– Nije to bolest, objašnjava otac. U žiru se nalazi hrast koji želi izići van, zato koža puca.
– Tata, a što je to hrast?
– To ti je ovo veliko drvo ispod kojega upravo stojimo i čije nas grane štite od sunca.
– Tata, ti se šališ! Pa kako bi to veliko drvo moglo biti u tom malom žiru?
– Vidiš sine, objašnjava strpljivo otac, najprije postoji sjemenka koja se posadi u zemlju pa onda iz sjemenke izbije klica a iz klice malo pomalo raste stablo.
Sjeća se danas Nikola toga razgovora i te šetnje po šumi u predvečerje. Bilo je to davno, davno, pa ipak sjećanje je tako svježe. On je tada neprimjetno spremio žir u džep i za prvog posjeta baki na selo povjerio joj svoju tajnu. Ona ga, puna razumijevanja i ljubavi, za svoga gradskog unuka, povede u vrt i u samom kutu zajedno posade žir u zemlju označivši ga jednim štapom.
Vrijeme ja prolazilo i tata se čudio kako Nikola sve češće želi u posjete baki na selo, dok bi prije uvijek bio nervozan zbog odlaska od prijatelja. Čim bi došli, on bi se iskrao iz seoske kućice i otišao u vrt pogledati svoj sakriveni žir. No dugo se nije ništa događalo. Samo je štap virio iz trave. Pomalo je zaboravio odlazak na selo, jer nakon bakine smrti tamo više nitko nije živio. Zaboravio je i na svoj žir. Otac je, sada već ostario, nakon nekog vremena odlučio prodati svoje nasljeđe i otišao je sa sinom, zrelim i iskusnim čovjekom, da malo razgledaju zemljište i pripreme ga za prodaju. Gazili su preko sasušene trave i korova, porušene ograde i napola trulih voćaka koje su, zarasle u kupine ležale oborene po dvorištu. Najednom je Nikolu privuklo nešto posebno. Na samom rubu nekadašnjeg bakinog vrta ugledao je prekrasno stablo mladog razgranatog hrasta.
– Tata! Tata! Pogledaj moj žir.
– Pa to je hrast a ne žir, sine moj, odgovorio je umorno otac.
– Ne tata, to je moj žir kojega smo baka i ja davno ovdje posadili.
Nisu prodali zemlju. Sagradili su malu drvenjaru i sada često dolazi cijela obitelj iz grada i divi se ljepoti prirode i miru koji tu nalaze a osobito pod krošnjom mladog hrasta iz koje se uvijek razliježe pjev ptica.
Piše: vlč. Marijan Culjak