U Srbiji nije poželjno biti Hrvat

Žigmanov je bio član srbijanske delegacije prigodom nedavnoga dolaska srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića u Zagreb, što smo iskoristili za razgovor.

Gospodine Žigmanov, kakav je trenutno položaj vojvođanskih Hrvata?

Kao nova zajednica nakon raspada bivše Jugoslavije, od položaja konstitutivnoga naroda, postali smo manjinska zajednica. Tu je bio niz izazova za konstituiranje hrvatske zajednice u Vojvodini kao nacionalne manjinske zajednice. Jer bilo je problema i kad su u pitanju artikulacija određenih interesa i konsenzus o tome, ne toliko tko su Hrvati u Vojvodini, nego što nam je i kako činiti. I u kojem segmentu društvenog života trebamo djelovati kada je u pitanju kultura: je li to samo tradicijska kultura i njezino održavanje ili su u pitanju stvaralaštvo i prodor u druga područja (znanost, književnost, njihovo tematiziranje u praksi). Ono što mi sada imamo jest institucionalni okvir relativno dobro postavljen. Zbog različitih problema koje imamo u ukupnim hrvatsko-srpskim odnosima i napetosti koje su postojale u posljednjih nekoliko godina dio naših problema proizlazi iz strahova i nesigurnosti. Mali je broj djece obuhvaćen obrazovanjem na hrvatskom jeziku, još su mobilizacijski potencijali za određene aktivnosti relativno slabi, još postoje mimikrije, nespremnosti da se u javnosti očitujete kao Hrvat. Kad je u pitanju kultura, 70 posto naših udruga nema vlastiti prostor za rad, a ima i problema i s financiranjem.

Kako gledate na posjet predsjednika Republike Srbije u Zagreb?

Posjet je sigurno pomak u komunikaciji, suradnji i opetovanomu započinjanju razgovora između Republike Hrvatske i Republike Srbije. Bili smo u prigodi da nakon pet godina izravno komuniciramo i s predsjednikom Republike Srbije. Naime, jedan od strukturalnih deficita koji nas određuje i uzrokuje niz problema jest što nemamo redovitu komunikaciju s predstavnicima vlasti u Srbiji. Ovo je bila prigoda da se, poslije Tavankuta iz 2016, gdje su se također bili susreli predsjednica Grabar-Kitarović i predsjednik Vučić, ponovno neposredno očitujemo o tome što su problemi Hrvata u Vojvodini i koji su modeli eventualnoga rješavanja. Ključni problem jest što nije riješeno pitanje zajamčenih mandata, tj. nemamo načina ni mogućnosti sudjelovati u postupcima odlučivanja. Time smo isključeni iz gotovo svega onoga što je relevantno za društvene aspekte moći, od utjecaja na odluke do realizacije programâ, od mogućnosti kreiranja politikâ do njihovih izvršenja. S time je povezana i naša zastupljenost u tijelima državne uprave, što je također deficitno, u smislu da ona nije razmjerna brojnosti vojvođanskih Hrvata.

Naziru li se mogući plodovi za Hrvate u Vojvodini?

Gospodin Vučić obećao je da će se vrlo brzo riješiti lektorat za hrvatski jezik pri Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Isto tako bilo je riječi da će se projekt spomen-kuće bana Jelačića privesti kraju. Također je obećao da ćemo u izravnoj komunikaciji s njim vidjeti koji su još izazovi pred kojima se nalazimo te na koji način i kojom dinamikom ih početi rješavati. U tom smislu, otvaranje izravne komunikacije s predstavnicima najviše vlasti u Republici Srbiji za nas je, držim, najveća pozitivna posljedica ovoga susreta.

Konkretnije, što su bile teme i što je sve dogovoreno na sastanku na kojem ste sudjelovali s hrvatskom predsjednicom, srbijanskim predsjednikom i saborskim zastupnikom Miloradom Pupovcem?

Vi znate da nacionalne manjine nisu jedino otvoreno pitanje u međudržavnim odnosima. Dvoje predsjednika sa svojim suradnicima razgovaralo je i o razgraničenju, gospodarstvu, bilo je riječi o nestalima, o načinima za brže pronalaženje onih kojima se još ne zna gdje su pokopani, još nije dovršena identifikacija. I, naravno, bilo je riječi i o manjinskim pitanjima. I gospodin Pupovac, kao dio izaslanstva Republike Hrvatske, ja kao predstavnik hrvatske zajednice, kao dio izaslanstva Republike Srbije, mogli smo reći što je ono što nas određuje, na koji način razumijevamo vlastiti položaj, što percipiramo kao probleme i iskazali smo želju da se oni riješe.

Dakle, citiram rečenicu iz vaše zbirke priča Neskladani divani, „cilj je biti otvoren za susret s drugima i ostati svoj“. Jeste li uspjeli u tome tijekom ovoga sastanka u Zagrebu?

U mojoj filozofiji života stoji da Hrvati u Vojvodini trebaju u susretu s drugima biti otvoreni, sagledavati što su oni činili, što čine, što je ono što je vrijedno, i onda sve što je takvo, vrijedno, trebaju prihvaćati. Pritom bi granica za prihvaćanje trebala biti očuvanje vlastitosti, da ostanete svoji. Mi smo naravno i u redovitoj komunikaciji s predstavnicima srpske zajednice u Republici Hrvatskoj i proučavamo hrvatske modele za njih, primjenjive za nas i na naše stanje u Srbiji. U prvom redu jest pitanje zajamčenoga mandata u modelu političke participacije nacionalnih manjina. Za to se zalažemo i mislimo da je to jedini način da predstavnici nacionalnih manjina sudjeluju u za njih presudnu odlučivanju.

Poznata je vaša rečenica da su „Hrvati u Vojvodini vrlo vjerojatno najsiromašniji Hrvati na svijetu te da žive u najnepovoljnijem društvenom ambijentu“. Vjerujete li da će se u bližoj budućnosti stanje promijeniti?

Poruke koje smo čuli bude nadu da će se promijeniti. Naravno, ne toliko ekonomski dio, nego ovaj ambijent. Ne samo kvantitativno, brojčano, nego i kvalitativno: da budemo „objekt“ pozitivne politike s jasnim znakom ravnopravnih državljana, da je Republika Srbija spremna integrirati nas u sve dijelove svojega društva, s porukom da je poželjno čuvati vlastiti identitet.

Što je s mladeži u takvu kontekstu? Nedavno smo svjedočili nemilom incidentu u Sonti. Jedan lik u vašoj priči znakovito kaže: „Zebem jedino zbog dice. Ispaštaju, a nisu kriva. Samo da ne krenu rđavim putom…“

Da, nesnošljivost je velika i pripadnici hrvatske zajednice u Vojvodini s vremena na vrijeme bivaju objekti etnički motivirana nasilja, to je ono što nas izdvaja od drugih. I na društvenim mrežama količina negativnih sadržaja o Hrvatima uvelike nadmašuje onu o svim ostalim manjinskim zajednicama. Mi, naravno, mladeži nudimo integraciju otvarajući im prostor Hrvatske zajednice, da se očituju i iskažu koliko naše mogućnosti dopuštaju. Imamo nekoliko razvojnih programa, planiramo osnovati katedru za hrvatski jezik i književnost, a mladeži u poljoprivredi kanimo pružiti prikladnu edukaciju. Djelujemo i u kulturnim udrugama (programi, razmjene, usavršavanja). Krene li stvarna i dobra komunikacija s vlastima, neki će se rezultati polučiti, a mladež će u mnogo manjem broju odlaziti.

Riječ je o vrlo negativnim demografskim čimbenicima, riječima iz vaše priče: „Rasap je i dalje na djelu. Naš svit odlazi.“

Popisi pokazuju da nas je za svaki popisni ciklus, dakle svakih deset godina, za više od 20 posto manje. Tako je 1991. godine popisom evidentirano 72.394, 2002. 56.546 a 2011. 47.033 Hrvata. Gotovo bi se moglo govoriti o demografskom kolapsu. S jedne strane, to je posljedica življenja u najsiromašnijoj državi u Europi. Srbija ima najmanji bruto nacionalni dohodak. K tomu, ukupan društveni ambijent u kojem žive Hrvati u Srbiji i dalje je nepovoljan, još je potrebno hrabrosti, smjelosti da se u javnom prostoru očitujete kao Hrvat. To stvara klimu u kojoj Hrvati, ponajprije mladež, u mnogo većem omjeru u odnosu na druge, prije svega građane većinskoga naroda, odlaze, ili u Republiku Hrvatsku ili u druge zemlje Europske Unije.

Rad s mladeži povezan je i s njegovanjem te problematikom bunjevačke novoštokavske ikavice. Što za vas, za hrvatsku zajednicu u Vojvodini, znači ta novoštokavska bunjevačka ikavica?

Da, bunjevačka ikavica često je korištena kao sredstvo za pjesnički izraz unutar hrvatske književnosti u Vojvodini. Ja sam, pak, uvidio da je to govor koji gubi bitku s vremenom, globalizacijom, s unifikacijom, standardizacijom, a u sebi nosi prekrasne vrijednosti, ljepotu, zvonkost, i kao takav zaslužuje da se i kroz njega čovjek izrazi. Za razliku od drugih, okušao sam se i u prozi, što je malo zahtjevnije negoli samo pjesništvo i na taj sam način dao skromni prinos da taj govor još malo živi. Planski sam, svjesno i namjerno, uzimao ikavicu kako bih pokazao da ona jest integralni dio hrvatske kulture na ovomu području.

Je li ta ikavica zajednička svim Bunjevcima? I onima koji se ne osjećaju kao Hrvati.

Da, ikavica je najrašireniji govor među Hrvatima. Međutim, kada su u pitanju ti identitetski prijepori Bunjevaca ne-Hrvata i Hrvata Bunjevaca, onda moramo znati da ikavicu radije i više i neusporedivo kvalitetnije rabe upravo oni Bunjevci koje sebe smatraju Hrvatima, dok oni koji sebe ne smatraju Hrvatima, niti znaju ikavicu, niti su ju na taj način prisvojili uza se, služi im tek kao sredstvo za iskazivanje političkih htijenja. Nastojanje da se takav bunjevački govor standardizira, da se napravi gramatika, da se stvori kakva-takva književnost, više je nego problematično. Sve se to, dakako, može učiniti društvenim inženjeringom, uključivanjem znanosti, uvođenjem standardizacijskih procesa, ali sadržaji za „korisnike“ toga tzv. bunjevačkoga jezika su bezvrijedni, da ne kažem stupidni. A to onda na generalnom planu problematizira i naš identitetski prostor.

Kakav je položaj Hrvata Bunjevaca u odnosu na Bunjevce koji se ne izjašnjavaju tako, u konkretnom srbijanskom društvenom i političkom kontekstu?

U Srbiji je poželjnije biti Bunjevac nego Hrvat. Visoko antihrvatsko usmjerenje vlada još od Miloševića. Sada je predsjednik Vučić najavio da će umjesto te vrste negativnog odnosa prema hrvatskom zavladati neka vrsta strategije koja neće biti usmjerena protiv, pa će onda najvjerojatnije poželjnost i kada su u pitanju Hrvati Bunjevci rasti. Ali ono što smo dosad vidjeli jest da je prihvatljivije biti Bunjevac. Ne zaboravimo da je bivši predsjednik Nikolić donirao svojim sredstvima tiskane udžbenike na tzv. bunjevačkom govoru, dok je u isto vrijeme obrazovanje na hrvatskom bilo bez ijednog udžbenika. S druge strane, bolje se napreduje u karijeri, u smislu društvene vertikale. I s treće strane, ili neke ine, znatno višu novčanu potporu dobivaju institucije Bunjevaca ne-Hrvata. Mi koji sebe smatramo Bunjevcima i Hrvatima ne mislimo da se na početku 21. stoljeća ikomu smije nametati kako će se izjašnjavati, ali, s druge strane, načelno i dosljedno držimo da država, u određenom prijeporu koji postoji kada je pitanje tko su Bunjevci, ne smije biti izričito pozitivna na strani jednih, u ovom slučaju Bunjevaca ne-Hrvata. A kada su u pitanju Bunjevci Hrvati, a tih je 80 posto, da oni budu objekti negativnih politika, da dobivaju manje novca, da im je teže, da su im teže dostupni određeni prostori zapošljavanja u javnoj upravi i napredovanju u karijeri. Drugim riječima, izbor ili odluka da ste Hrvat izložit će vas mnogim negativnim procesima, utjecajima, djelovanjima iz struktura koje dolaze iz prostora društva i države.

Mi smo neka vrsta meandra hrvatske književnosti / Prebogata produkcija, a gotovo nepostojeća kritika jest velik strukturni hendikep ovdašnje hrvatske književnosti / Rubnost ne mora biti nužno hendikep. Rub ima svoje prednosti

Kakvu ulogu u tom okviru ima Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata na čijem ste čelu? Kakvi su uvjeti u kojima djeluje Zavod?

Zavod je jedina profesionalna kulturna ustanova koju financira država (godišnje oko 80.000 eura: za troškove, plaće, prostor, programske sadržaje). Na tomu joj hvala! Mi smo nova zajednica (u socijalizmu smo imali status naroda), a ostvarivanje naših prava počelo je poslije 2000. godine i sloma režima Slobodana Miloševića. „Stara“ smo zajednica samo u smislu boravka na tom prostoru. Od „staroga“ bilo je ostalo tek nekoliko kulturnih društava koja su njegovala narodne plesove i pjesme. Postojala je, ipak, relativno snažna književna produkcija te kulturne prakse unutar Katoličke crkve. Međutim, tu nije bilo određenih, kako bih rekao, primjerenijih institucionalnih aranžmana. Odlučili smo i krenuli snažnije predstaviti cjelokupnu hrvatsku kulturu, osnažili smo istraživanje kada je u pitanju povijest i sadašnjost Hrvata u Vojvodini. Odabrali smo i stanovit krug vrsnih vanjskih suradnika da nam u tome pomognu. Hrvati u Vojvodini još, primjerice, nemaju ni jednu kritičku sintezu bilo kojeg povijesnog segmenta. Ukratko, djelujemo na brojnim područjima kulturnog stvaralaštva, a najveće prinose, čini mi se, dajemo u znanstvenom segmentu, okupljanjem znanstvene elite, objavljivanjem djela, organiziranjem i sudjelovanjem na međunarodnim znanstvenim skupovima.

Izdajete i publikacije?

Izdajemo časopis Godišnjak za znanstvena istraživanja. Sunakladnici smo brojnih zbornika, koji organiziramo zajedno s kolegama iz Mađarske i Hrvatske, nastojimo otvarati prostore za mlade ljude, znanstveno ih socijalizirati, osigurali smo besplatne doktorske studije u Republici Hrvatskoj za naše mlade ljude.

Tu je i časopis Nova riječ.

Tako je. Nova riječ: časopis za književnost i umjetnost pokušava popuniti praznine u predstavljanju hrvatske književnosti u Vojvodini. Prikazujemo scene što postoje: dijalektalno pjesništvo, književne priče, književnost za djecu, najmlađi naraštaj hrvatskih književnika. Mi još nemamo ni povijest naše mjesne književnosti.

Ali imate panorame duhovnoga pjesništva, suvremene poezije…

Istina. Od ove godine imamo i panoramu suvremene dječje književnosti, koja je onda u funkciji ne samo prikaza književnosti. Ona je tijesno povezana s naobrazbom na hrvatskom jeziku kao pomoć djeci, učiteljima i nastavnicima.

Angažirana je književnost dakle vaše sredstvo borbe, oznaka identiteta sidro?

Da, napose proza moja je jako užlijebljena u zbilju, u aktualnost, što povlači da je uže navezana na ljudske sudbine i njihovu tragiku. Naša mjesna književnost je, ipak, različita od onoga što postoji u Hrvatskoj i često smo mi nekako začudni s našim motivsko-tematskim okvirima, načinima elaboracije, strukturiranjem građe. Drugim riječima, mi smo kao neka vrsta meandra hrvatske književnosti, kao neka stajaća voda, nas ono što je u mainstreamu, u središtu, ne dotiče, ne dolazi do nas. S druge strane, vi iz vlastitog razumijevanja društvenoga ambijenta gdje se ostvaruju vaši životi, ali i životi vaših likova, referiranjem na njih zapravo djelomice ukazujete na određenu vrstu interpretacije društvenih odnosa, konstelacije hrvatskih elemenata u svemu tome.

Godine 2017. objavili ste pjesničku zbirku koja je (i)pak na tragu postmodernističkoga kolažiranja, citiranja, preformuliranja u skladu s vlastitim poetskim izrazom, a to je zbirka O čuj, puče, hai(=j)ku(=a) o viri s piska.

Da, to ste izvrsno zapazili. Manjinska hrvatska zajednica dosta je zatvorena, konzervativna, prestrašena, zakašnjela je u modernizacijskim procesima, još nam nedostaje iskustava suvremenosti, i kroz ovu haiku-knjigu pokušao sam vidjeti mogu li Bunjevci, možemo li kroz tu vrstu vrlo čvrste forme, možemo li mi na ikavici, a u kontekstu vjerskih sastavnica našega života, nešto reći. Pokazalo se da je moguće.

Upravo iz te pasionske tradicije sada stvarate stanovit visoko artificijelan postmodernistički artefakt.

Vjera je to na ikavici, iskazana u „udaljenoj“ japanskoj formi, vizualno suvremena, što je djelo Petrovaradinca Darka Vukovića, i s osnovnim motivom – križem krajputašem, koji je u temelju naše materijalne kulturne baštine. Zato se i zove O čuj, puče, hai(=j)ku(=a) o viri s piska, a može biti O čuj puče HAJKU o viri s piska. Hajka – u smislu da se nešto izgoni, da se nešto pokušava protjerati.

Vaša najnovija knjiga upravo je objavljena pod naslovom Vivisekcije književnosti: vojvođanske i ine književne teme hrvatske. U predgovoru ističete da je knjiga nastala kao plod potrebe „za interpretacijama i tumačenjima hrvatske književnosti u Vojvodini, književnosti koja se u svojim povijesnim mijenama trajanja mjeri stoljećima“. I vi ste se latili toga posla.

Bez velikih pretenzija. Zapazio sam velik nerazmjer između današnje produkcije i njezina tematiziranja. Književna kritika gotovo da i nije postojala, a ni do danas se nije razvila. Književna produkcija postoji više stoljeća, a nemamo još ni bibliografiju o tome što pripada u korpus hrvatske književnosti u Vojvodini. Da, prebogata produkcija, a gotovo nepostojeća kritika jest velik strukturni hendikep ovdašnje hrvatske književnosti.

Koji ćete donekle premostiti?

Tako je, i ukazati da je već i sama knjiga smjerokaz drugima. Neka se i drugi trse kritički tematizirati našu književnost. Pa ipak, djelo smatram skromnim prinosom tomu cilju.

Iako su teme dominantno iz vojvođanske hrvatske književne produkcije, ima i tema koje su na širem planu hrvatske književnosti.

Tako je, ali sam isto tako programatski htio naznačiti da mi ne bismo trebali samo čitati nas, nego se moramo referirati i na „vrhove“. U svezi s dijalektalnom poezijom, moramo čitati ono najvrednije iz inih hrvatskih područja. Jer mi, da bismo bolje shvatili cjelinu našega književnog stvaralaštva, moramo nalaziti vlastito dobro iščitano nasljeđe, ali moramo se uspoređivati i vidjeti druge.

Vratila bih se, na svršetku našega razgovora, ipak križu.

Mislim da je slika kršćanskoga svijeta (kroz težinu, patnju, izbavljenje, trpljenje, odricanje, napore) posvuda gotovo ista, pa je tako i sa sudbinom Hrvata u Vojvodini. Kad to cjelovito povijesno sagledate, vidite da se povijest ponavlja. Tada pokušavate u komunikaciji s tim i onim što zatječete sve to staviti u mjesni kontekst kroz ikavicu i te križeve krajputaše. Na kraju dobivate višestruku posljedično povezanu, unutar sebe uvezanu narativnu paradigmu koja je zapravo univerzalna – samo je lokalno (odveć) obojena.

Slažete li se, dakle, da je Riječ uvijek ispred života? Istina – onkraj života, kao Zapis s ruba o nerubnome, kako ste naslovili svoju knjigu filozofskih eseja.

Riječ je jedna od trajnijih sastavnica čovjekova života. Ono što nije izgovoreno, gotovo kao da i ne postoji. Ono što je izgovoreno, dano je drugomu, i po toj danosti prenosi se na postojanje. Ako je riječ i zapisana, onda je to trajniji trag ljudskoga postojanja i mogu ga percipirati nebrojeni recipijenti. U tom smislu i hrvatska kultura u Vojvodini i dalje je relativno snažno vezana uz usmenost. Malo toga zabilježimo, malo toga prikazujemo na pisani način, premalo toga pisanom riječju dublje tematiziramo ili propitujemo. No u posljednje vrijeme na tome smo planu napravili važne iskorake.

S ruba se, dakle, može tumačiti i u smislu položaja Hrvata u Vojvodini. Mijenja li se sastankom u Zagrebu konfiguracija toga ruba i kreću li se događaji k onomu temeljnom – nerubnom?

Rubnost i ne mora biti nužno hendikep. Rub ima svoje prednosti. Jedino u zajednicama, u državama gdje postoji visoka centralizacija, visoko nagomilavanje važnosti oko jednoga središta, rub može postati nedostatkom. No mislim da će, poslije ovih susreta i razgovora, rub postati zanimljivim i za središte – jedno i drugo. Čuli smo predsjednicu Grabar-Kitarović kad je rekla da joj je stalo do poboljšanja položaja Hrvata u Vojvodini, a predsjednik Vučić rekao je da će vrlo brzo učiniti vidljive pomake u rješavanju naših problema. Nadam se da ćemo biti percipirani kao poželjni, kao pozitivno određivana zajednica ili pojedinci te da ćemo biti prihvatljiviji. Tada ćemo, dakako, morati davati odgovore na drukčije izazove s kojima ćemo se suočavati. Izazov je uvijek u suvremenom kontekstu i biti čovjek doista podrazumijeva kritičko promišljanje i davanje odgovora koji imaju što trajniju vrijednost.