Gradišćanski Hrvati naselili su područje savezne pokrajine Gradišće još tijekom šesnaestog stoljeća, a nakon Drugog svjetskog rata gradišćanski Hrvati se sve više nastanjuju i u Beču. Očuvana su brojna hrvatska naselja, od kojih su najveća: Željezno (Eisenstadt), Gornja Pulja (Oberpullendorf) i Borta (Oberwart).
Prema procjenama udruga gradišćanskih Hrvata u Republici Austriji ima oko 50 000. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine približno 27 000 stanovnika se izjasnilo gradišćanskim Hrvatima. Ujedno su naveli da je njihov materinski jezik gradišćansko-hrvatski.
Izvor: dicocroate2.over-blog.co
Filip Vezdin (Hof am Leithaberge, 25. travnja1748. – Rim, 7. siječnja1806. je bio hrvatski gramatičar i indolog. Autor je Sidharubana, prve tiskane sanskrtske gramatike i preteča indijskih i indo-europskih studija. Znanstvenik je svjetskog glasa i smatra se pionirom europske indologije.
Rođen je u obitelji gradišćanskih Hrvata, u mjestu Hof, danas u Donjoj Austriji, od oca Jurja Vezdina i majke Helene Prekunić. Bio je član karmelićanskog reda. Uz materinski hrvatski jezik govorio je još desetak europskih jezika – latinski, grčki, hebrejski, njemački, mađarski, talijanski, španjolski, portugalski i engleski, ali je kao misionar u Indiji (od 1776.) ovladao i sanskrtom i brojnim drugim indijskim dijalektima. Autor je prve sanskrtske gramatike (Sidharubam, seu Grammatica Samscrdamica, Rom, Congr. de Prop. Fide, 1790.) i jedan je od preteča komparativne filologije te plodan istraživač kulture i povijesti Istoka. Na zahtjev mjesnog vladara izradio je i usporednu englesko-portugalsko-malayamsku gramatiku. 1999. godine u indijskoj saveznoj državi Kerali podignuta mu je spomen ploča na kojoj je sljedeći tekst upisan na sanskrtu, malayamskom, hrvatskom i engleskom jeziku:
Ivan Filip Vesdin, Gradišćanski Hrvat, bosonogi karmelićanin, s redovničkim imenom Paulin od Svetog Bartolomeja, misionar u Malabaru od 1776. do 1789. Autor prve tiskane sanskrtske gramatike i preteča indijskih i indo-europskih studija u veliku čast svoje domovine i hrvatskog i indijskog naroda.
Njegovo istraživačko i znanstveno stvaralaštvo na područjima jezikoslovlja, povijesti, zemljopisa, arheologije, mumiografije, numizmatike,
povijesti umjetnosti i liturgije broji 59 poznatih naslova, od kojih je 20 objavljeno u obliku knjiga još prije njegove smrti.
Njegovim indološkim radom se bavio hrvatski jezikoslovac Branko Franolić.
Izvor: hr.wikipedia.org
Zajednica gradišćanskih Hrvata u Austriji podijeljena je uvjetno na dvije podskupine: gradišćanski Hrvati u saveznoj pokrajini Gradišće (prema procjenama oko 35.000) i gradišćanski Hrvati u Beču (prema procjenama oko 15.000).
Zakonom o manjinama iz 1976. godine, Hrvatima je priznat status nacionalne manjine u Republici Austriji, koja svoja manjinska prava mogu ostvarivati isključivo na području savezne pokrajine Gradišće. Do tada, temelj zaštite manjinskih prava gradišćanskih Hrvata potječe iz Državnog ugovora iz 1955., članka 7. Ugovora kojim se Austrija obvezuje na ispunjavanje konkretnih standarada zaštite manjinskih prava gradišćanskih Hrvata i koruških Slovenaca.
Izvor:
hr.wikipedia.org
Krajem 1980-ih godina, gradišćanski Hrvati izborili su se za službenu uporabu hrvatskog jezika (gradišćansko-hrvatskog) pred upravnim tijelima te na sudu. Kada je riječ o javnoj uporabi, hrvatski jezik se koristi u institucijama hrvatske manjinske zajednice i njihovom međusobnom komuniciranju te na hrvatskim radio i TV emisijama. Republika Hrvatska i Republika Austrija nemaju bilateralni sporazum o zaštiti manjina.
Na temelju Zakona o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske, Vlada Republike Hrvatske donijela je Odluku o osnivanju i imenovanju članova Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske, čija je konstituirajuća sjednica održana u prosincu 2017. godine, a predstavnik hrvatske manjine iz Austrije u ovom 2. sazivu Savjeta su gđa Gabriela Novak-Karall i g. Stanko Horvath.
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=wxvAw7E6yp4
Danas u Republici Austriji postoji znatan broj institucija gradišćanskih Hrvata kao npr.: Hrvatski centar u Beču, Znanstveni institut gradišćanskih Hrvata u Trajštofu, Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću, Željezno i Hrvatsko-gradišćansko kulturno društvo u Beču u čijim aktivnostima sudjeluje veći broj članova. Gradišćanski Hrvati u Republici Austriji imaju 50-ak kulturnih udruga: folklornih, kazališnih i drugih, od kojih ćemo spomenuti kulturnu zadrugu u Velikom Borištofu pod nazivom KUGA.
Izvor: https://hr.wikipedia.org
Na području Republike Austrije održava se nastava na hrvatskom jeziku u pojedinim školama, a postoji i dvojezična glavna škola u Velikom Borištofu, kao i gimnazija u Borti, dok se nastava hrvatskog jezika provodi u gimnazijama u Gornjoj Pulji i Željeznom. Gradišćanski Hrvati smatraju da ne postoji mogućnost učenja hrvatskog jezika u dovoljnom broju škola što pridonosi opadanju jezične kompetencije mladih naraštaja.
U Beču i Gradišću djeluju i dječji vrtići gdje se nastoji poboljšati znanje hrvatskog jezika.
Od akademske godine 2017./2018. na Pedagoškoj visokoj školi Gradišća u Željeznom može se studirati hrvatski jezik.
Izvor: enciklopedija.hr
Meršić Miloradić, Mate, hrvatski znanstvenik, pjesnik i kulturni djelatnik (Frakanava, njemački Frankenau, Gradišće, Austrija, 19. IX. 1850 – Hrvatska Kemlja, madžarski Horvátkimle, Madžarska, 15. II. 1928). Bogosloviju završio 1876. u Juri (Győr). Bio je kapelan u Filežu (Nikitsch) i Velikome Borištofu (Großwarasdorf), a od 1878. do smrti župnik u Hrvatskoj Kemlji. U početku je na latinskome, njemačkome, madžarskome, francuskom i engleskome pisao znanstvene rasprave s područja filozofije, astronomije i matematike, a tek se u početku XX. stoljeća javio stihovima na materinskome jeziku, uzeo pseudonim Miloradić, počeo uređivati mnoge gradišćanskohrvatske publikacije, među ostalima Kalendar sv. Familije (1903–19) i prvi hrvatski tjednik Naše novine (1910–22). Pripada mu središnje mjesto u gradišćanskohrvatskoj kulturnoj povijesti. Nakon razdvajanja ugarsko-austrijskih teritorija 1921. dao je Burgenlandu hrvatsko ime Gradišće, a njegova pjesma Hrvat mi je otac i Hrvatica mat himna je gradišćanskih Hrvata. Svoje je pjesništvo podredio potrebama tadašnjega političkog trenutka, isticanju domoljublja i podizanju nacionalne samosvijesti, a oslanjajući se na tradicije starije hrvatske književnosti. Utjecao je na većinu gradišćanskohrvatskih pjesnika XX. stoljeća. Objavio je Nauk katoličansko-keršćanske viere, za selske ljude i škole (1902), Slovnicu hervatskoga jezika za selske škole (1919), prevodio S. Petőfija, M. Vörösmartyja, Tomu Kempenca, A. S. Puškina, a njegove Zibrane jačke s kimi je va ljubavi zabavljal i pokaral svoju braću Hrvate doživjele su tri izdanja (1933., 1955., 1978). U rodnome mjestu podignut mu je spomenik, rad I. Meštrovića.
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=WdpTQqrJb4A
Hrvatsko štamparsko društvo u Željeznom izdaje tjednik „Hrvatske novine“, godišnji kalendar te druge različite publikacije. Hrvatski kulturno-dokumentacijski centar tiska školske knjige za potrebe hrvatskih dvojezičnih škola u Gradišću. Hrvatsko kulturno društvo izdaje novine „Hrvatsko glasilo“. Manjinska zajednica gradišćanskih Hrvata ima sve vrste medija: novine, radio i TV emisije u okviru ÖRF-a– studio Željezno i dio radio programa u okviru privatne radio postaje MORA u Srednjem Gradišću.
Izvor: hr.wikipedia.org
Gradišćanski Hrvati su uspjeli očuvati svoj identitet upravo zahvaljujući velikim zaslugama Katoličke crkve. Egidije Ivan Živković (njem. Ägidius Johann Zsifkovics), austrijski je biskup i teolog iz zajednice gradišćanskih Hrvata, koji u svomu djelovanju snažno promiče hrvatski identitet.
Izvor: https://hrvatiizvanrh.gov.hr
BLAZOVIĆ, Augustin (Franjo, Blazovich), pisac (Frakanava, njem. Frankenau, Gradišće, 29. I 1921). Osnovnu školu s dvojezičnom nastavom pohađao je u rodnom selu, gimnaziju 1932–40. kod benediktinaca u Kisegu (Kőszeg). Stupio je 1940. u Benediktinski red u Pannonhalmi, gdje je studirao teologiju. God. 1947. završio je u Budimpešti studij matematike i fizike, a u Beču studirao filozofiju i sociologiju 1949–53, gdje je postigao 1953. doktorat iz filozofskih znanosti. Od 1946. do 1948. predavao je matematiku i fiziku u benediktinskoj gimnaziji u Budimpešti, a od 1949. dušobrižnik je Gradišćanskih Hrvata u Beču i prefekt te vicerektor u bogoslovskom sjemeništu Željezanske biskupije u Beču. Od 1977. poglavar je mađarskih benediktinaca u zapadnoj Evropi. — B. pripada krugu gradišćanskih pisaca koji na nasljeđu Mate Meršića Miloradića književno oblikuju hrvatsku problematiku Gradišća. Obrađuje povijesne, religiozne i rodoljubne teme te motiviku iz suvremenog života. Od 1949. objavljuje u hrvatskom tisku u Gradišću: Naš tjednik (Beč 1949–60), kalendar Gradišće (Željezno 1949–83), Glas (Beč 1957–64), Hrvatske novine (Željezno 1960–83) Novi glas(1969–83). Uređivao je Crikveni glasnik Gradišća (Željezno 1956–78). Surađuje i u publikacijama Glas Koncila (1964, 1970), Danica (1967), Kana (1970). zbornik Gradišćanski Hrvati (1973), Oko (1978). Na pozornicama u Filežu (Nikitsch), Menovu (Minihof), Velikom Borištofu (Gross Warasdorf) i Klimpuhu (Klingenbach) izvedene su mu drame u kojima zapleti izviru iz hrvatske dijaspore (Koliko smo, to smo, 1960; Jutro, na podne, na večer, 1969), iz suprotnosti sela i grada, rastakanja tradicionalnog društva i patrijarhalne obitelji (Hiža Drašković, 1959; Gospodin Špan, 1974; Popareni zaručnjak, 1981; Skrbitelji sirot, 1982). Autor je i misterija Noe (1969), Ribar ljudi (1975), Vratarica nebeska (1980). Povijesni roman o Nikoli Jurišiću i doseljenju Hrvata u Gradišće Gavran i šćipavacizlazio je u nastavcima u Crikvenom glasniku Gradišća (1962–65), a proza iz seljačkog života Veliki i Mali File u kalendaru Gradišće (1974–83). Autor je i višesveščanoga hagiografskog djela Sveci u crkvenom ljetu te na mađarskom o životu Sv. Benedikta Európa védőszenje (Zaštitnik Evrope). Njegova poezija pridonosi razvoju književnog standarda gradišćanskohrvatske čakavštine, a po izrazu približuje se suvremenim pjesničkim nastojanjima. Prevodio je s njemačkog (R. Dehmel, G. Trakl), francuskog (P. Verlaine, A. Rimbaud), mađarskog (E. Ady), poljskog (S. Mrožek) te s latinskog Psalme (Beč 198l). Za prozu Od Vulke u Velebit dobio je nagradu Hrvatskoga štamparskog društva (1967), za komediju Popareni zaručnjak Nagradu »Ignac Horvat« (1980). a 1981. nagradu pokrajine Burgenland za književni rad.
DJELA: Soziologie des Monchtums und der Benediktinerregel. Wien 1954. — Vigilija. Beč 1961. — Sveci u crkvenom ljetu. 1–2. Beč 1966–1970; 3–4, Željezno 1974–1980. — Od Vulke u Velebit. Željezno 1967. — Rosa i dim. Trajštof 1977. — Európa védőszentje. Beč 1980. — Španjulske elegije. Željezno 1981. — Tri drame. Željezno 1983.LIT.: M. Valentić: Gradišćanski Hrvati od XVI stoljeća do danas. Zagreb 1970. — N. Benčić: P. dr Augustin Blazović – 50 ljet. Hrvatske novine (Željezno). 31(1971) 4, str. 1. — Isti: Pjesništvo gradišćanskih Hrvata. Dometi. 4(1971) 8, str. 30. — Grališćanski Hrvati. Zagreb 1973, 177. — N. Benčić: Augustin Blazović – 60 ljet. Gradišće (kalendar, Željezno). 1981, 37–42. — Visoko priznanje dvojici hrvatskih svećenika. Glas Koncila, 20(1981) 25. XII, str. 10. — N. Benčić: Tri kitice za naše pozornice (predgovor u: A. Blazović, Tri drame. Željezno 1983, 5–7). — A. Šojat: Poetska riječ Gradišćanskih Hrvata, Istra. 22(1984) 2/3, str. 125–127. — S. Krpan: Augustin Blazović. S licem premu narodu. Matica, 37(1987) 7/8, str. 54. — Isti: Gradišćanski portreti. Zagreb 1988. 227–231.Stjepan Krpan (1989)
Izvor: http://hbl.lzmk.hr/
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=H5XVXoY4QWQ