Hrvoje Kekez: Zagrebački biskupi i Zagrebački kaptol u obrani Banovine od Osmanlija sredinom 16. stoljeća

Nakon smrti kneza Nikole III. Zrinskog 1534. godine njegova udovica Jelena te sinovi Nikola IV. i Ivan prekinuli su njegovu dotadašnju politiku svojevrsne mirne koegzistencije s Osmanlijama, zbog koje je sredinom 1524. knez Nikola III. bio predmetom istrage posebno imenovanog povjerenstva nadvojvode i kasnijega kralja Ferdinanda I. Habsburgovca.

Unatoč toj istrazi čini se da je do sredine 1530. godine knez Nikola III. sklopio ugovor o nenapadanju sa svojim osmanskim susjedima, pa čak i pristao na plaćanje određenog danka kao garancije toga dogovora. No, kao što je već rečeno, nakon njegove smrti njegovi sinovi nisu nastavili s takvom politikom te je vrlo vjerojatno upravo stoga vrlo brzo došlo do velikih osmanskih pustošenja zrinskoga vlastelinstva. Tako je u prvoj polovici petoga desetljeća 16. stoljeća došlo do brojnih osmanskih upada na posjede knezova Zrinskih. I uistinu, već u svibnju 1540. godine osmanske čete provalile su na posjede knezova Zrinskih u donjem Pounju, i to poglavito na prostore zrinskog vlastelinstva. Štoviše, sredinom svibnja iste godine Petar Keglević je javio štajerskim staležima o osmanskoj provali na prostore oko Kostajnice i drugih gradova knezova Zrinskih, i to u prvom redu Novoga i Sračice. Nadalje, u srpnju su nove osmanske čete iz Bosne ponovno napale posjede i gradove knezova Zrinskih u Pounju s ciljem njihova zauzimanja, o čemu je 15. srpnja javio knez Ivan Zrinski iz Gvozdanskog. Prema njegovim riječima Osmanlije su opsjeli Kostajnicu i Zrin sa snagama od 30 000 vojnika, pa je zamolio hitnu pomoć. Napadi Osmanlija na posjede knezova Zrinskih u donjem Pounju nastavljeni su i iduće godine, pa je tako 28. svibnja 1541. godine iz Bihaća javio kapetan Martin Gal da su u Gradišku stigla tri sandžak-bega i da su namjeravali navaliti na posjede Zrinskih. Osmanski napadi nastavljeni su i početkom 1542. godine, pa su tako iz Križevaca te godine javili Ivan Alapić i Stjepan Đula o provali Osmanlija koji su nešto prije opustošili posjede Zrinskih, a slično je bilo i u ljeto 1544. godine, kada se 25. srpnja iz Gvozdanskog javio knez Nikola IV. Zrinski s vijestima da Osmanlije namjeravaju napasti njegove gradove na Uni, i to Kostajnicu ili Krupu, o čemu mu je javio prebjeg iz Kamengrada. Sljedeće je pak 1545. godine meta osmanskog napada bila strateški važna utvrda Novi, smještena na ušću Sane u Unu.

Isječak karte Croatia et Sclavonia Nicola Angielinija (oko 1566) s prikazom utvrda na prostoru današnje Banovine (izvor: Österreichische Nationalbibliothek, Beč, zbirka: Handschriften-, Autographen-und Nachlass-Sammlung, Cod. 8609, fol. 2)

Iako tijekom prve polovice petoga desetljeća 16. stoljeća nije osvojen ni jedan tvrdi grad ili utvrda knezova Zrinskih, ipak su opustošeni tamošnji posjedi i to čitav prostor između Kostajnice, Goričke, Pedlja, Zrina i Gvozdanskog, te su uništeni zrinski rudnici u Gvozdanskom, a čitav taj kraj napustila je većina dotadašnjeg stanovništva. Dakle, tim osmanskim pustošenjima uglavnom je uništena gospodarska podloga knezova Zrinskih i njihovih pregnuća u cilju obrane svojih posjeda u donjem Pounju te posljedično i hrvatskih povijesnih zemalja u cjelini.

Prikaz sisačkoga kaštela (izvor: Österreichisches Staatsarchiv, Beč, Kriegsarchiv, Kartensammlung, H III a 60-500)

Štoviše, jedna od važnijih posljedica osmanskih pustošenja zrinskog Pounja u prvoj polovici petoga desetljeća 16. stoljeća bila je depopulacija toga kraja te posljedično usmjeravanje osmanskih napada na prostore sjevernih obronaka Zrinske gore, tj. prostore na kojima su još od srednjega vijeka velike zemljišne posjede imali Zagrebački kaptol i Zagrebačka biskupija, a koji su u to doba još uvijek bili znatno naseljeni. Stoga nije čudno da su upravo u to doba te dvije institucije počele poduzimati značajne poteze kako bi zaštitile svoje posjede na tim prostorima. U tom smislu svakako je najznačajniji potez bio izgradnja novoga renesansnoga sisačkoga kaštela na kaptolskom posjedu, i to na strateški važnom mjestu, sutoku rijeka Kupe i Save. Naime, početkom kolovoza 1544. godine Zagrebački kaptol i hrvatski ban Nikola IV. Zrinski donijeli su odluku o izgradnji nove sisačke utvrde radi poboljšanja obrane od Osmanlija te je iz navoda u toj odluci već odmah bilo jasno kako će većinu troškova izgradnje nove renesansne utvrde podnijeti Zagrebački kaptol. Tako je tada odlučeno da će hrvatski plemići dati pomoć poglavito u radnoj snazi, dok je Zagrebački kaptol trebao uložiti u gradnju 250 forinti od svojih prihoda.

Gradnja sisačkoga kaštela ubrzo je i započela te su do kraja 1544. godine izgrađene tri široke kule međusobno spojene zidom, a izgrađena su i ulazna vrata. Štoviše, u kaštel su do prosinca iste godine smješteni i njegovi prvi stalni branitelji s kaštelanom Ivanom Tominićem na čelu. Izgradnju sisačkoga kaštela od početka su predvodili talijanski majstori, a vodio ih je Pietro de Dominico (Petar Dominico), u čijoj je pratnji bilo 13 zidara. U travnju iduće godine na gradilište je stigao Pietro de Mediolanus (Peter iz Milana), koji je postao glavni voditelj zidara. Kako je bila riječ o vrlo iskusnom zidarskom majstoru, zagrebački su ga kanonici ubrzo postavili za upravitelja i nadzornika svih zidarskih poslova, o čemu ponajbolje svjedoči visina njegove plaće koja je bila znatno veća od ostalih radnika. U svakom slučaju, njegovim dolaskom radovi su dobili na novom zamahu koji su potrajali sljedećih nekoliko godina.

Radovi na izgradnji sisačkoga kaštela uglavnom su dovršeni do 1556. godine. Sisački kaštel sagrađen je u formi trokutastog tlocrta, tj. u fortifikacijskoj formi prema kojoj su građene brojne utvrde u Italiji poput Ostije kod Rima ili pak utvrde Sarzanello kod Pise. Ta tlocrtna forma odabrana je vjerojatno zbog zadanosti terena, ali i brzine i cijene gradnje. Na svakom uglu utvrde nalazi se po jedna visoka masivna okrugla kula, a one su međusobno spojene ravnim zidinama duljine više od 30 metara. Sjeverozapadna i sjeveroistočna kula podjednaka su promjera, dok je južna osjetno manja. Kule su prekrivene kružnim stožastim krovom. U tvrđavu se ulazi sa strane sjeveroistočne kule i to drvenim stubama i mostićem. Na kulama se na različitim visinama nalaze topovski otvori razmješteni tako da se iz njih moglo pucati na sve strane. Istodobno su na spojnim zidinama između kula smještene puškarnice. Temelji tvrđave građeni su od kamena, dok su zidovi uglavnom izvedeni u opeci. Opeka, tj. cigla se tijekom 16. stoljeća pokazala zahvalnijom od kamena, jer je njome građen zid bolje podnosio udarce projektila iz vatrenog oružja, i to posebice iz topova. Štoviše, prema dostupnim izvorima, tvrđava je odmah nakon izgradnje bila dobro naoružana, s petnaestak topova raznih kalibara i oko pedeset bedemskih pušaka.

Sisački kaštel (izvor: www.punkufer.dnevnik.hr)

U svakom slučaju novoizgrađeni sisački kaštel bio je temelj strategije Zagrebačkoga kaptola i zagrebačkih biskupa u obrani današnje sjeverne Banovine i širih prostora sredinom 16. stoljeća. Ipak, treba naglasiti kako do sada nije poznat jedinstveni pisani izvor iz kojega bi se mogle iščitati prostorne obrambene strategije zagrebačkih biskupa i Zagrebačkoga kaptola spomenutog prostora. No, ukupnim sagledavanjem vijesti iz šestoga i s početka sedmoga desetljeća 16. stoljeća jasno je da su zagrebački biskupi i Zagrebački kaptol u to doba nastojali organizirati funkcionalnu zonu obrane. Oslonac te obrane bila je sisačka utvrda uglavnom građena u razdoblju od 1544. do 1556. godine, kao i utvrda Ivanić-Grad, čiju je izgradnju na svojem posjedu početkom šestoga desetljeća 16. stoljeća započeo zagrebački biskup, a uskoro nastavio ban Ivan Ungnad. Obje utvrde građene su približno u isto vrijeme na posjedima Zagrebačke biskupije i Zagrebačkoga kaptola, i to poglavito radi zaštite tih posjeda. Štoviše, njihov je geostrateški položaj vrlo pažljivo odabran. Naime, sisačka utvrda sagrađena je na sutoku rijeke Kupe u Savu, dok je utvrda Ivanić-Grad sagrađena na otoku u močvarnom području u blizini ušća rijeke Lonje u Savu, te su one zatvorile Osmanlijama ulaz u dolinu rijeke Save uzvodno prema Zagrebu. Te dvije utvrde ne samo da su branile prilaz Zagrebu dolinom rijeke Save nego su ujedno branile posjede što su ih Zagrebačka biskupija i Zagrebački kaptol imali u zaleđu tih dviju utvrda još od srednjega vijeka.

Isječak karte Mappa Geographica Croatiae partem illam per quam Limiter Caesareum inter et Ottomannicum Imperia Luigija Marsiglia (oko 1700) s prikazom prostora današnje Banovine (izvor: Biblioteca Universitaria di Bologna, 1044 – Luigi Ferdandino Marsili, kut. 49, sec. 13)

Štoviše, još u vrijeme izgradnje sisačke utvrde Zagrebački kaptol je uz pomoć zagrebačkog biskupa održavao niz utvrđenja južno od Kupe i Save. Riječ je uglavnom bila o starim srednjovjekovnim, ali i novijim utvrđenjima. Tako je, primjerice, u spomenutom pismu zagrebačkih kanonika kraljevskim povjerenicima iz 1552. godine navedeno da je Zagrebački kaptol u tom trenutku financirao obranu utvrde Blinje, Vinodola, Hrastovice, Gora i Siska (Blynie, Wynodol, Hrazthowyczam, Goram, Zyzek). Štoviše, kanonici su tom prigodom istaknuli da se Zagrebački kaptol u tom trenutku brinuo ne samo za obranu sisačkoga kaštela u izgradnji nego i susjednih graničnih utvrda, poput Stare Petrinje, oba Gradca, Sokola i Čuntić kule (Petrynie, vtraque Gradecz, Zokol et Chelthych), koje su branile cijeli prostor od Zrinske gore do Kupe, te su zatražili novčana sredstva za stotinu lađara koji bi nadzirali tok rijeka Kupe i Save, a bili bi smješteni u sisačkoj utvrdi.

Dio tih utvrđenja bio je u rukama zagrebačkih biskupa, a dio u vlasništvu Zagrebačkoga kaptola. Tako su u vlasništvu zagrebačkih biskupa bile utvrde Hrastovica, Klinac, Vinodol, Pecki i utvrđeni crkveni zvonik u Križu. Srednjovjekovna utvrda Hrastovica nalazila se ponad današnjeg istoimenog naselja na obroncima Hrastovičke gore, te se sastojala od gornje i donje utvrde i utvrđenog podgrađa. S druge strane, utvrda Klinac(grad) je manji kaštel peterokutnog tlocrta. O vremenu izgradnje utvrde Klinac ne postoji suglasje među autorima koji su se bavili tim problemom. Dok se većina autora priklanja mišljenju da je utvrda Klinac građena tijekom ili sredinom 16. stoljeća, postoje indicije kako je građena možda već i tijekom 15. stoljeća. Također je riječ i o utvrđenju Vinodol, koje su potkraj 14. ili početkom 15. stoljeća sagradili zagrebački biskupi na jednom brežuljku istočno od Hrastovice, a do danas nisu ostali sačuvani njegovi ostatci. Potom je riječ o manjem kaštelu, tj. kuli Pecki koju su sagradili zagrebački biskupi vrlo vjerojatno sredinom 16. stoljeća, i to na izduljenom obronku ponad potoka Utinje. I to je utvrđenje građeno prema onodobnim renesansnim uzusima. Imalo je tri zidane etaže i drveno, obrambeno potkrovlje, a prilazilo mu se preko pokretnog mosta. I na kraju riječ je o utvrđenom crkvenom zvoniku u selu Križ (Kierchturn h. Kreutz), koji je zapravo bio zbjeg, a koji je dao urediti zagrebački biskup za sklanjanje tamošnjeg stanovništva pred iznenadnim osmanskim upadima.

Čuntić kula nakon obnove (stanje 2018)
(izvor: www.facebook.com/dvorci.utvrde.starigradovi)

S druge strane, Zagrebački kaptol se na prostoru današnje sjeverne Banovine brinuo o obrani stare Petrinje, Velikog (Srednji) i Malog (Gornji) Gradca te kula Sokol i Čuntić. Srednjovjekovno naselje i utvrđenje Petrinja u pisanim izvorima spominje se već u 13. stoljeću, da bi se tijekom 14. i 15. stoljeća razvilo u značajno trgovište (oppidum). Vjerojatno se nalazilo na lokalitetu »Gradine« pokraj današnjeg sela Jabukovca smještenog u dolini gornjega toka rječice Petrinjčice. S druge strane, utvrda Veliki Gradac nalazila se u blizini današnjeg istoimenog sela te je sagrađena potkraj 15. ili početkom 16. stoljeća. Iz sačuvanih slikovnih izvora vidljivo je da je imala poligonalni tlocrt s branič kulom od tri etaže. Nadalje, utvrđenje Mali Gradac također je izgrađeno potkraj 15. ili početkom 16. stoljeća, te se nalazilo pokraj današnjeg istoimenog sela u blizini potoka Bručina na jednom ne pretjerano visokom brežuljku. Riječ je bila o kaštelu s dvije polukule i kružnom branič kulom.

Klinac(grad) (stanje 2018) (izvor: www.petrinjaturizam.hr)

Štoviše, prema navodima iz pisma Zagrebačkoga kaptola upućenog kraljevskim povjerenicima 1552. godine može se zaključiti da je gradnja Čuntić kule dovršena godinu dana prije, tj. u vrijeme velikog zamaha građevinskih radova na sisačkom kaštelu. Tom prigodom navedeno je kako je prethodne godine Zagrebački kaptol iz temelja podignuo kaštel Sokol na rijeci Glini te kružnu kulu u Čuntiću. Čuntić kula je i danas sačuvana, te je nedavno obnovljena. Nalazi se na prostoru istoimenoga današnjeg naselja, i to na vrhu dominantom uzvišenja ponad rječice Petrinjčice nasuprot poslije izgrađenom franjevačkom samostanu. S druge strane, lokacija kaštela Sokol (khastel Sockol) do danas nije točno utvrđena. Analizira li se na kojem mjestu se u Lenkovićevu popisu nalazi kaštel Sokol, može se zaključiti da se nalazio u dolini rijeke Gline. Dodatna potvrda toga promišljanja može se naći na dvjema kartama Hrvatske i Slavonije što ih je sredinom 16. stoljeća izradio Nicolo Angielini. Na prvoj, koja se čuva u Karlsruheu u generalnom arhivu njemačke savezne pokrajine Baden-Württenberg, kaštel Sokol je prikazan na drugom od triju bregova smještenih između rijeka Gline i Petrinjčice (između kaštela Petrova gora i Gradac). Na drugoj, koja se čuva u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u Beču, kaštel Sokol je ponovno prikazan na drugom od triju bregova smještenih između rijeka Gline i Petrinjčice (između kaštela Petrova gora i Sračica). Obje karte nastale su u razdoblju od 1564. do kolovoza 1566. godine, s vjerojatnijom kasnijom datacijom.

No, svakako najvažnija utvrda južno od Siska na sjevernim prostorima današnje Banovine bila je srednjovjekovna utvrda Hrastovica. To je posebice apostrofirao Juraj od Herešina, prepošt čazmanski i gubernator Zagrebačke biskupije, u svojem pismu iz iste 1552. godine, u kojem je zamolio kraljevske povjerenike za pomoć pri obrani biskupskih utvrđenih gradova. Naime, on je tom prigodom zabilježio kako je zagrebački biskup na svoj teret u Hrastovici držao 12 stražara s kaštelanom, provizorom, jednim topnikom, vratarom te još osam stražara, četiri plaćena vojnika i nekoliko slugu, tj. ukupno tridesetak ljudi pod oružjem. Strateška važnost Hrastovice bila je vidljiva i u rujnu 1558. godine, kada se osmanska vojska Malkoč-bega upravo kod Hrastovice razdvojila te je jedan dio krenuo prema Sisku, a drugi preko Gore i odatle dalje na prostore današnje sjeverozapadne Hrvatske.

Komunikacijski pravci, kaptolska i biskupska utvrđenja na prostoru današnje Banovine sredinom 16. stoljeća (autor: Hrvoje Kekez)

Početkom sedmoga desetljeća 16. stoljeća Zagrebački kaptol i zagrebački biskupi i dalje su održavali spomenuta utvrđenja na prostorima sjevernih padina Zrinske gore, tj. današnje Banovine, što je jasno vidljivo na temelju izvještaja Ivana (Hans) Lenkovića o stanju utvrda u Hrvatskoj i Slavoniji iz 1563. godine, kao i na temelju izvještaja kraljevskog povjerenstva s kraja iste godine. Tako je tom prigodom Lenković naveo niz utvrđenja na tom prostoru koja su bila u vlasništvu zagrebačkih biskupa ili Zagrebačkoga kaptola. Za neke od njih je naveo da ih je potrebno razrušiti i napustiti njihovu obnovu, dok je za druge naveo kako ih treba obnoviti i pojačati brojnost tamošnjih posada, tj. predlagao je da se nastavi njihova obrana. Tako je Lenković predložio da se razruše i napuste utvrde Klinac, Čuntić, Križ, Pecki i Sokol, a za Veliki Gradac je zabilježio da je nedavno zapaljen. S druge strane, za utvrde u Staroj Petrinji, Blinji, Gori i Malom Gradcu predlagao je daljnju obranu te da se u ta utvrđenja stave vojne posade, i to u Blinju i Mali Gradac po 32 vojnika, a u Petrinju njih stotinu. Sukladno svojem viđenju da se sruše građevine izvan zidina utvrda koje bi u slučaju osmanskog napada na pojedinu utvrdu napadačima mogle poslužiti kao zaklon ili u koju drugu vojnu svrhu, za Hrastovicu je predložio da se naselje zajedno sa samostanom poruši i napusti, dok je za gornju utvrdu predlagao da se popravi, opskrbi hranom i ratnom opremom te da se u njoj drži posada od 50 vojnika. Lenković je slično kazao i za utvrdu Goru, za koju je pribilježio da se obližnji trg treba razoriti i napustiti, a da utvrdu treba čuvati 50 posadnih vojnika. Srednjovjekovnu utvrdu u Komogovini nije spomenuo jer je vjerojatno već bila napuštena.

Promotri li se razmještaj različitih utvrđenja o kojima povijesna vrela bilježe kako su njihovo održavanje i obrana sredinom 16. stoljeća bili na teret ili zagrebačkih biskupa ili Zagrebačkoga kaptola, ili obje te institucije u isto vrijeme, mogu se pokušati donijeti sudovi o strateškom značenju svakoga pojedinog utvrđenja. Nameće se zaključak kako su utvrde uglavnom kontrolirale ključne komunikacijske pravce od doline rijeke Une prema Sisku.

Tako su pravac od Jasenovca, tada već u osmanskim rukama, prema Sisku branile utvrde Komogovina, Blinja, Vinodol i Hrastovica. Riječ je o pravcu kojim su se Osmanlije često koristili prilikom svojih provala na prostore sjeverno od Kupe. Tako je, primjerice, u travnju 1558. godine kapetan Lenković javio o osmanskom napadu na Hrastovicu, odakle su bili odbijeni sa znatnim gubitcima. Štoviše, u kolovozu iste godine Osmanlije su ponovno krenuli prema Hrastovici i Sisku, o čemu je ponovno obavijestio kapetan Lenković te je pri tome odredio da se oglase mužari (nothschüsse) i u ugrožene utvrde pošalje vojska kako bi se ojačale tamošnje posade. I uistinu, prema vijestima koje je početkom rujna 1558. godine poslao kapetan Lenković, osmanska se vojska predvođena Malkoč-begom primaknula Hrastovici i Sisku. Štoviše, nakon neuspjelog pohoda na Sisak i Hrastovicu u lipnju 1560. godine, Malkoč-beg je u listopadu iste godine u Jasenovcu podignuo utvrdu koja je postala baza za daljnje osmanske provale prema Sisku, koristeći se pri tome komunikacijskim pravcem koji je vodio od Jasenovca preko Blinje, Vinodola i Hrastovice do Siska. Drugi komunikacijski pravac koji je od rijeke Une preko Zrina i obronaka Zrinske gore te dalje dolinom rječice Petrinjčice vodio prema Sisku branile su utvrde Stara Petrinja, Čuntić, Klinac i Pecki, koje su održavali, kao što je rečeno, zajedničkim snagama zagrebački biskupi i kanonici Zagrebačkoga kaptola, a što je uključivalo i odvojak pravca preko Velikog i Maloga Gradca u dolini rječice Bručine. S treće pak strane, komunikacijski spoj od doline Gline do Siska branile su utvrde Sokol na Glini, Gora i utvrđeni zvonik u Križu.

Dakle, sredinom 16. stoljeća zagrebački biskupi i Zagrebački kaptol održavali su niz utvrđenja kao predstraže sisačkoj utvrdi koja su poglavito branila ključne komunikacijske pravce. Uglavnom je riječ o srednjovjekovnim utvrđenjima (Hrastovica, Stara Petrinja, Komogovina, Blinja…), ili naknadno utvrđenim značajnijim objektima poput crkvenog zvonika u Križu ili pak novoizgrađenim utvrđenjima, poput utvrda Klinac, Sokol i Čuntić.

Manje poznati prikaz Sisačke bitke 1593. godine (izvor: Österreichisches Staatsarchiv, Beč, Kriegsarchiv, Kartensammlung, G VI 11350)

Štoviše, broj utvrđenja na razmjerno malenom prostoru pokazuje da ona nisu samo trebala služiti za kontrolu prometnica nego i za zaštitu stanovništva koje je sredinom 16. stoljeća ondje još boravilo. Riječ je pri tome bila uglavnom o podložnicima na posjedima Zagrebačkoga kaptola i Zagrebačke biskupije. Dakle, i na prostoru južno od sisačke utvrde, tj. na sjevernim obroncima Zrinske gore, jasno se može uvidjeti prostorna strategija obrane Zagrebačkoga kaptola i Zagrebačke biskupije sredinom 16. stoljeća kojoj je cilj bio zaštita stanovništva na njihovim važnim posjedima zbog gospodarske važnosti tih posjeda za te institucije, što je bilo i sukladno viđenjima obrane različitih staleških organizacija i/ili skupina onodobnog Hrvatskog i Slavonskog Kraljevstva. Da su, osim kontrole komunikacijskih pravaca, Zagrebački kaptol i zagrebački biskupi namjeravali sredinom 16. stoljeća na prostoru današnje Banovine pružati i zaštitu tamošnjem stanovništvu ugroženom od osmanskih provala, posebice je vidljivo u transformaciji crkvenog zvonika u Križu u obrambenu poziciju. Te su dvije institucije zapravo sagledavale obranu prostora iz svoga očišta, koje među ostalim proizlazi iz namjere zaštite svojih posjeda, tj. svojih gospodarskih interesa te posljedično obranu čitavog prostora hrvatskih povijesnih zemalja. Dakle, Zagrebački kaptol i zagrebački biskupi sredinom 16. stoljeća su još uvijek nastojali štititi sve svoje posjede i tamošnje ugroženo stanovništvo, stoga nisu bili skloni napuštanju ni jedne utvrde na prostorima današnje sjeverne Banovine, tj. predstraža sisačke utvrde.

U konačnici može se kazati kako su se ta nastojanja u prvom redu Zagrebačkoga kaptola, i to posebice izgradnja snažnoga sisačkoga kaštela, pokazala plodonosnima u vrijeme bojeva za tu utvrdu početkom zadnjeg desetljeća 16. stoljeća, i to posebno u vrijeme treće Sisačke bitke što se pod tom sisačkim kaštelom odigrala 22. lipnja 1593. godine, tj. dobro građena utvrda izdržala je dugotrajne topničke napade osmanskih snaga u čak tri navrata.