Ignacije Gavran: Travnik vezirskog vremena

Travnik je postao čuven izvan Bosne najprije po tome što su u njemu stolovali bosanski veziri a zatim što se u njemu rodio Ivo Andrić, pisac Travničke hronike. Ona i govori o ovome gradu i to upravo u vezirsko vrijeme. Pokušat ćemo kazati nešto o tim travničkim upraviteljima Bosne i o tragovima koje je njihovo djelovanje ostavilo u ovome mjestu. Prije toga treba reći što je prethodilo vezirskom vremenu

0

Travnik je postao čuven izvan Bosne najprije po tome što su u njemu stolovali bosanski veziri a zatim što se u njemu rodio Ivo Andrić, pisac Travničke hronike. Ona i govori o ovome gradu i to upravo u vezirsko vrijeme. Pokušat ćemo kazati nešto o tim travničkim upraviteljima Bosne i o tragovima koje je njihovo djelovanje ostavilo u ovome mjestu. Prije toga treba reći što je prethodilo vezirskom vremenu.

Travnik prije dolaska vezira

Travnik se u povijesnim vrelima prvi put spominje 1464., kad je kroz njega prošao Mehmed II. na svom drugom (ovaj put neuspješnom) pohodu na Jajce. U to vrijeme Travnik je sačinjavala samo tvrđava na početku travničkog polja i maleno podgrađe ispod nje zvano Varoš, kako se i danas zove ulica ispod tvrđave. Travnik se počeo širiti odande, od istoka, prema zapadu, uz rijeku Lašvu, u dolini koju sa sjevera zatvaraju obronci Vlašića a s juga nešto niži obronci Vilenice.

O ovome gradu prije dolaska vezira u njega znamo malo. Istaknimo ono što se zna o tvrđi i stanovništvu njezina podgrađa.

Tvrđa ili Grad podignuta je na brijegu ispred klanca kroz koji se ulazi u travničko polje. S tri strane tu utvrdu brani njezin strmeniti položaj a s četvrte štiti je šesnaestostrana kula s bedemima i drugim utvrđenjima. Na zapadnom kraju nalazi se cisterna koja može primiti 20.000 litara vode. Unutar tvrđave bili su stanovi za posadu i njihove obitelji, spremišta za oružje i streljivo. Tvrđava je podignuta u vrijeme bosanskih vladara, ali je i kasnije, u tursko vrijeme, bila dograđivana i mijenjana. Sačuvala je dijelom svoj stari bosanski srednjovjekovni izgled.

Stanovništvo ovoga mjesta (tvrđave i podgrađa) u 15. stoljeću bilo je malobrojno. Godine 1486. (23 godine nakon propasti bosanskog kraljevstva) bilo je ondje 11 muslimanskih i 36 kršćanskih kuća. Ako svakoj kući – kao što to povjesničari običavaju – pripišemo po pet duša, to bi značilo 55 muslimanskih i 180 kršćanskih duša. Polovicom 16. stoljeća Travnik je već postao mala kasaba; u 17. stoljeću (oko 1625.) on je porastao na 650 kuća, koje su, navodno, mogle dati 650 muškaraca sposobnih za vojsku. Za kraj 17. stoljeća nemamo pouzdanog izvora (jer takav nije Putopis Evlije Čelebije); Hamdija Kreševljaković veli da je tada Travnik mogao imati 600 do 700 kuća. To bi značilo oko 3.250 stanovnika. Ne znamo za njihovo zanimanje; zna se samo da je među njima bilo i trgovaca koji su sredinom stoljeća išli u Veneciju.

Veziri u Travniku

Upravitelji Bosne ranije su stolovali najprije (od 1463.) u Vrhbosni (Sarajevu) a nešto kasnije u Banjoj Luci (od 1553. do 1639.), kada su se vratili u Sarajevo. U tijeku Bečkoga rata (u listopadu 1697.) Sarajevo je za pohoda Eugena Savojskog bilo spaljeno pa je izgorio i vezirski dvor. Tako je onda Halil-paša Ćoso 1699. smatrao da treba naći novo mjesto gdje će vezir boraviti. Odlučio se za Travnik.

Ta je odluka za tadašnji gradić Travnik prouzročila goleme promjene. Jer, s vezirom nije išla samo njegova obitelj, sluge i dvorjanici, nego i bosanska pokrajinska uprava, vezirovo upravno vijeće i vojnička pratnja. To je značilo da u Travnik dolazi oko tisuću, pa nekad i znatno više novih stanovnika.

Vezirsko vijeće (divan) sastojalo se od šest glavnih vijećnika zvanih ridžali (odličnici). Ovdje, radi jednostavnosti, navodimo nazive njihove službe europskim a ne turskim izrazima. Na čelu im stoji glavni vezirov pomoćnik i ujedno upravnik financija u bosanskoj pokrajini. Za njim po časti dolazi upravnik imanjâ i posjedâ; iza njega upravnik ureda za dopisivanje; zatim nadzornik vojnih jedinica. Peti ridžal bio je meštar ceremonija i ujedno vezirov ađutant, a šesti veliki arhivar. Ta šestorica, zajedno s vezirom, čine ono što se na Zapadu zove vlada i njima pripada naslov efendija. Ako se na vijeću nekome sudi, pozvali bi suca (kadiju) iz Travnika; ako se raspravljalo o nekom feudalcu (npr. begu), pozvali bi predstavnika toga stališa. Vezir je podrijetlom redovito bio stranac a članovi vijeća bili su domaći ljudi.

Vojna pratnja vezirova bila je sastavljena (1763.) od 500 delija (konjanika) i 500 pašalija (pješaka), koji su svi jednako obučeni, samo što delije nose bijeli turban. Svaki delija ima svoga slugu. Ovi su vojnici bili odani veziru: on je u njima imao pouzdan oslonac. Ponekad je vezir dodavao ovoj svojoj vojnoj pratnji i čete Arnauta (Albanaca).

Nakon Banjolučkog rata sastajalo se, osim onoga glavnog, i posebno tzv. ajansko vijeće (ajan = glavar). Njemu su pripadali pogranični kapetani, ali i drugi istaknuti glavari. To je vijeće raspravljalo o obrani zemlje a kasnije je često rješavalo i međusobne sporove.

I vezirova svita, o kojoj ovdje nismo posebno govorili, i ridžali bili su dobro plaćeni. Posebno je visoku plaću dobivao sam vezir. Tajnik francuskog konzulata Chaumette des Fossés piše godine 1810. da je ona iznosila 1,800.000 groša ili 2,700.000 francuskih franaka. Uz tu golemu svotu vezir je dobivao i skupocjene darove od domaćih bogataša i predstavnika stranih vlasti (osobito Venecije i Dubrovnika); njemu je pripadao i lavlji dio od globa i mita, majstorski iznuđenoga. Sjetimo se samo parnice o vjeri godine 1760., na kojoj je franjevce zastupao fra Filip Lastrić i morao platiti 1136 venecijanskih zlatnika, da bi mu vezirov sud presudio da fratri nisu pravoslavci! Tako je vezirov zastupnik pobijedio i travničke Židove godine 1818. da su ritualno zaklali neko dijete; tada su ih travnički Turci obranili.

Nije čudno što su se za vezirsku službu mnogi otimali kod vlasti u Stambolu. Nju su često dobivali miljenici dvora ili se ona davala onima koji su se znali mitom i vezama unaprijed osigurati. Zar se onda nije moralo očekivati da će na to mjesto zasjesti kakav lakomac (jaspreša, kako ga naziva Benić) ili pijanac ili osobenjak? Kad stvari tako stoje, valja se radije čuditi da je među vezirima bilo i čestitih i vrlo sposobnih ljudi. Takav je npr. bio energični i poduzetni Mehmed-paša Kukavica (1751.-1756. i 1758.-1760.), ili vojnički sposobni Ali-paša Hećimović (1735.-1740.) ili pošteni Avdulah-paša Teftedarović (1780.-1785.). Različito od ovih, drugi veziri su u toj službi ostajali malo vremena, u prosjeku manje od dvije godine, pa su nastojali da što prije zgrnu što više novca.

Brojna vezirova pratnja već je sama po sebi znatno povećala broj travničkih stanovnika. Ona je isto tako privukla i druge u taj grad, prvenstveno trgovce. Počela je kolati i po Travniku roba iz Venecije, Trsta, Beča i Carigrada. Ta prilika za dobru zaradu primamila je i Židove iz Sarajeva u Travnik: pod kraj turskog vremena njih ondje ima 374. – Osim trgovaca povećao se i broj obrtnika. Pored već postojećeg kožarskog obrta (tabaci), snažno se razvio kovački, stolarski i krojački obrt. Krojači su i u blizom Dolcu imali pune ruke posla i bili nadaleko čuveni. Gradilo se mnogo pa je često trebalo zvati u pomoć majstore iz drugih mjesta. Tako je sagrađeno nekoliko novih mahala i Gornja čaršija, pet prostranih hanova, uz koje su bile i štale za konje. Sagrađene su nove džamije i mektebi pa i medrese, hamami. Voda je provedena po čitavom Travniku pa je bilo više od trideset javnih česama. Travnik je tako pod vezirima postao znatan grad orijentalnog obilježja: imao je prostranu glavnu ulicu s mnoštvom uskih i krivudavih sporednih sokaka s kaldrmom umjesto pločnika. Na kraju vezirskoga razdoblja grad je, prema Jukiću, brojio 12.000 stanovnika. A kad su veziri (1851.) otišli, on je pred dolazak Austrije imao samo 5887 stanovnika (od toga 2/3 muslimana).

Glavne vezirske gradnje

Od mnoštva vezirskih zdanja izdvojit ćemo samo tri: a) vezirov dvor, b) Šarenu džamiju i c) Avdulah-pašino turbe.

a) Vezirov dvor građen je u prvoj polovici 18. stoljeća. Bio je dosta skroman, valjda stoga što su se veziri često mijenjali pa je svaki smatrao svoj boravak u tom mjestu privremenim. Tijekom vremena on je oronuo i bio zanemaren pa je Jukić ocijenio da je priličniji štali negoli vezirovu dvoru. Ipak je dočekao i 20. stoljeće a onda je, godine 1951. lakomisleno bio srušen umjesto da bude obnovljen.

Dvor je bio jednokatnica pravokutnog oblika, dug 35 a širok 25,5 metara, s vrlo niskim krovom. Zgrada je imala dosta prozora i to ostakljenih, što je u Bosni onoga vremena izazivalo udivljenje. Kako je Dvor izgledao iznutra, opisao je Ivo Andrić u svojoj Travničkoj hronici. Ovdje ćemo iz toga njegova prikaza navesti samo bitno: U zapadnom dijelu zgrade bile su vezirove stambene prostorije; u istočnom su se nalazile dvije dvorane za vijećanje i primanje gostiju. Dvorana u prizemlju bila je prilično mračna i djelovala sumorno; ona na katu, s mnoštvom prozora, doimala se mnogo vedrije a služila je za ljetne sastanke. U objema prostorijama po podu su bili prostrti ćilimi a naokolo stajali minderi. Prozori su gledali s jedne strane na vrt a s druge na rijeku Lašvu i dio čaršije. Uz ugodan pogled ondje se moglo uživati u cvrkutu lastavica (Beograd, 1945, str. 33-34). I dva francuska putnika izražavaju svoju razočaranost nad vezirskim konakom (usp. Midhat Šamić: Francuski putnici u Bosni na pragu XIX stoljeća, Sarajevo 1966. str. 194-195). – Godine 1847. Tahir-paša sagradio je novi vezirski dvor.

b) Zanimljiva je prošlost Šarene džamije. Najprije je na onom mjestu izgradio džamiju Gazi-aga koncem 16. stoljeća ali samo drvenu. Nju je u 18. stoljeću (1757.) obnovio Ćamil Ahmed-paša i pod njom sagradio bezistan ( = trgovište) od 27 dućana. Po njemu je ta džamija nazvana Ćamilijom. No i ta je džamija godine 1815. stradala od požara pa ju je sljedeće godine obnovio Sulejman-paša Skopljak; po njemu je ona i nazvana Sulejmanijom. On je želio da njezini zidovi izvana budu ukrašeni pa je tako ona prozvana Šarenom. – Dućani su se u toj džamiji nalazili u prizemlju a molitveni prostor na katu. Iznutra je džamija bila obogaćena drvenim reljefnim ukrasima. Njezin minaret potječe još od Gazi-agine džamije. – Prihodi od bezistana služili su, po odredbi Ćamil Ahmed-pašinoj, za uzdržavanje džamije.

I druge su travničke džamije raznolike i osebujne: gotovo svaka ima svojih posebnosti. – Ovaj spoj džamije i bezistana sasvim je neobičan.

c) Posjetitelja, a osobito stranca, (npr. Artura Evansa), iznenađivali su u Travniku brojni nadgrobni spomenici. Oni se ne nalaze samo po raznim travničkim grobljima (Derventi, Bašbunaru, Kupilu i drugdje) nego i po samom gradu. Ovdje spominjemo samo turbe ( = mauzolej) Avdulah-paše Muhsinovića iz godine 1749. Uz Avdulah-pašin sarkofag nalazi se pod istim turbetom i sarkofag Dželaludin-paše. Oba imaju i nišane i sarkofage izvedene zasebno. Onaj Avdulah-pašin s lijepim stupovima izrađen je u Carigradu i odatle vodenim putem dovezen do Gradiške a dalje kopnenim putem do Travnika. Spominje ga u svom Ljetopisu Sutješkog samostana i fra Bono Benić (usp. Sarajevo, 1979, str. 156).

 

 

Izvor: Svjetlo riječi

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.