Lovrenovićevi »Bosanski Hrvati — esej o agoniji jedne orijentalno-europske mikrokulture« zbirka je zapisa prvobitno pripremljenih za novine (Feral Tribune), potom razrađenih u knjigu intrigantna naslova. Istina, treba pretpostaviti tema je to koja sve manje privlači »domaće« Hrvate ionako opterećene vlastitim međusobnim regionalnim nerazumijevanjem te stalnim pozivima dežurnih čuvara hrvatske »časti« na samopropitivanje i utvrđivanje vlastite i kolektivne krivice, posebice u svezi sa susjednom državom.
No, eto, Lovrenović se odlučio dati svoj prilog razjašnjenju i tumačenju bosanskog vilajeta i u smislu turske administrativne jedinice i u smislu zabiti, zabačenog kraja. Uradio je to studiozno i predano. Pred nama je knjiga koja se pročita u jednom dahu. Ako su podaci i navedene činjenice točni, a nemamo razloga sumnjati u to, otvorio nam se svijet začudne i bogate prošlosti, nevjerojatnih obrata, fantastičnih likova i čudnih međusobnih odnosa.
Tri vjere, dvije međusobno potpuno različite (islam — kršćanstvo), dvije s međusobno nijansiranim razlikama ali s golemim, iz nijansi proizašlim unutarnjim sukobom (pravoslavlje — katoličanstvo), tri entiteta koja se izvorno prepoznaju kao jedan — bošnjački, bosanski; što su ga samo za sebe sada »rezervirali« jedni i time oteli uporabu drugima, iako su ti drugi kroz stoljeća, gledano izvana bili upravo to — Bošnjaci, ili kako to autor lijepo kaže govoreći o bosanskim Hrvatima »to primarno i konkretno življeno iskustvo identiteta«; čudni odnosi u kojima, uvjerava nas autor, svatko svakoga voli i poštuje, iako se, eto, zna dogoditi i da se pokolju i krvavo potuku.
U deset poglavlja i brojnim potpoglavljima, prenoseći sedam dokumenata (pisama, molbi, izjava i svjedočenja, među kojima je najdomljivije Pismo Stjepana Tomaševića Papi Piju II. iz 1462. godine kao, danas se čini, početak mračnog i tegotnog bosanskog puta koji traje na žalost do danas), navodeći brojnu literaturu i izvore, s malim rječnikom i kazalom, autor zaokružuje vlastito svjedočenje potresne bosanske povijesti.
Svatko tu može naći nešto za sebe i vlastite interese za bosansku tematiku: u Zagonetki imena nešto o prostoru, ilirskom sloju u toponomima i prezimenima; u Bosni Othomana o prodoru Turaka, islamizaciji i stanovništvu; u Dijagramu osipanja podatke iz popisa stanovništva koji je provela Austro-Ugarska 1879. i 1910, ali i podatke iz vizitacijskih izvještaja bosanskih biskupa i apostolskih vikara; Sveti i ukleti trokut govori o odnosu triju konfesija te potresno, neizravno svjedoči o položaju katolika, a fratrima i njihovoj ulozi i zasluzi za današnje postojanje termina bosanski Hrvati posvećeni su dijelovi: Fratri, narod, crkva i Kultura teksta.
Knjiga obiluje iznenađujućim i literarnim rodbinskim odnosima, nezanemarivim u političkom smislu, a opterećujućim u pokušajima poimanja bosanske tematike, npr. »Fra Lovro Šitović (1682-1729), rođen u muslimanskoj obitelji u Ljubuškom kao Hasan, kršten tek kad mu je bilo 17 godina, jedna je od čudnijih franjevačkih karijera.« ili »Taj odnos (odnos između srpskih patrijarha i osmanlijske vlasti, op.) osobito je stabiliziran nakon što je zalaganjem velikoga vezira Mehmed-paše Sokolovića 1557. godine obnovljena Pećka patrijaršija, s patrijarhom Makarijem, prvim rođakom Mehmed-pašinim.« ili kada govori o posljednjoj bosanskoj kraljici Katarini oko koje je spjevana prekrasna legenda, kako kaže autor, iako izvori govore o autentičnosti tog poteza (Georgije Ostrogorski u Povijest Bizanta i Jacques Mercier u Povijest Vatikana), o tome da je u Rimu, u izbjeglištvu, oporučno ostavila bosansko kraljevstvo papi uzalud čekajući povratak sina i kćeri iz turskog zarobljeništva, je li to zarobljeništvo, dvoji autor, jer povijesni izvori govore o njihovom dobrovoljnom odlasku k ujaku Ahmed-paši u Stambol! »Katarina je odgajana u pravoslavlju, na očevu dvoru u Humu bilo je vjerojatno dominantno ozračje Crkve bosanske, a na kraljevskom dvoru u Jajcu, uz muža katolika, te uz revnu duhovnu brigu franjevaca prianja uz svijet katolištva.«
Ni uz najbolju volju, gutajući knjigu punu teške i krvave stvarnosti ispričane legendama, čovjek izvan Bosne ne može je razumjeti. I kada je vidi i obiđe, i kada se vrati ushićen starim crkvama Vareša ili Olova, zatečen ljepotom prirode, s poštovanjem se klanjajući snazi te divljine i njezinoj autentičnosti, sve to neće mnogo pomoći.
Bosna je naprosto preteška.
Dobronamjerni će reći — neobična zemlja teške povijesti; zlonamjerni će ionako odustati nakon nekoliko stranica. Današnji naš čitatelj nije senzibiliziran za to zamršeno klupko. Trebalo bi mnogo vremena (kojega nitko nema), mnogo truda (koji nam je stran) za pohvatati konce, a do shvaćanja još je dalek put. Zato ćemo zasad vjerovati autoru, u vilajet se spuštati ushićeno i sa strahom koji uzbuđuje i potiče, turistički obići sva važna mjesta novije i starije povijesti, ali ćemo se vratiti tek sa znanjem činjenica bez mogućnosti njihova logičnog povezivanja.
Ona neizgovorena misao što se proteže cijelom knjigom — o vlastitoj krivnji bosanskih Hrvata za položaj u kojem su danas, ono nerazumijevanje iracionalne vezanosti za »maticu zemlju« u ponovno teškim prilikama, jer i danas se tamo nešto s Hrvatima događa, već treću godinu nakon »zloglasnog« režima koji je egzodus nesumnjivo poticao, ali je taj egzodus činjenično određen silinom indiferentnosti za njega onih koji su u Bosni danas najbrojniji pa samim tim, analogno zavičajnim nam preispitivanjima i flagelantskim bičevanjima koje zazivaju apostoli pokajanja i otkupljenja, u koje spada i sam autor, i najodgovorniji — ta neizgovorena misao osobito zbunjuje čitatelja.
Vjerujemo u bosansku romantiku, ali se teško othrvati stvarnosti. Knjiga naznačuje izlaz tek u potpuno nerealnom i imaginarnom povratku na staro, jer to u životu ne postoji, pa čak ni u literaturi. Kao i svaki esej, koji već svojom definicijom govori da je osoban u svojim zapažanjima i zaključcima, i ova je knjiga duboko polemična, ali za polemike u ovakvoj vrsti teksta nema mjesta.
Autor: Lidija Barišić
Izvor: Kolo, 3, 2002.