|
Ratište, pismo prijatelju N. B., Bozen, 26. I. 1917. U pismu svome prijatelju N. Bilogriviću Ivan opisuje svoje dojmove sa sudjelovanja na sv. misi u crkvi u Bolzanu (Bozen), kamo je Ivan navraćao boraveći na fronti. Neopisivo duboko djeluje crkva, gdje se uz mistični sjaj od mnogo i mnogo svijeća obavlja u isti čas, toliko puta taj misterij svih misterija. I svijet u toj tišini stupa glavnom oltaru, gdje svećenik dijeli kruh Gospodnji. Direktno se osjeća, kako je čovjek kano na nekom otoku usred burnog mora; na otoku istinitog i pravog života. Iz onih malih ženica, što su trpjele i na sebi razumjele sfingu ovog života, izlazi u tim velikim časovima, kada su sasvim sitne kod Stola Gospodnjeg – neko nadnaravno svjetlo, koje cijelu crkvu ispunjava melodijama nečujnih pjesama anđela. Nemam riječi da izrazim, kako religiozna okolina pozitivno djeluje na čovjeka.
Ona mala bijela hostijica ide tim crnim, izmučenim ljudima Sva ova veličina prirode samo je simbol čovječje duše Pismo N.Bilogriviću, 28.III.1917. Osvanula bijela nedjelja. Veliki predjeli Alpa sa svojim vršcima, dolovima i stranama sijevaju od bjelila. Tamno zelene omorike se dižu veličanstveno u vis… Svjetlo, svjetlo i sjaj posvuda. U doli je napravljena mala kapela, pokrita smrčevim granama, a sprijeda na njoj je drveni križ. S desna su pod od dima crnim stijenama baračice iz kojih se dimi. Pred kapelom kleči jedno dvadeset vojnika: crna opaljena lica i tamnih kabanica… a sunce i svjetlo posvuda, sjaj, ljepota, samo što su ovi ljudi crni i bijedni… Pričest se dijeli. Ona mala bijela hostijica, bijela i sjajna i sjaji tog vedrog dana, ide tim crnim izmučenim ljudima. A ovi su sklopili preko prsiju ruke, spustili glavu sve do zemlje i u sebi proživljuju taj Misterij. Sva priroda je divna, sve uopće, osim čovjeka, je sretno i lijepo. Izgleda samo: duša im je danas čišća i svjetlija od ovog ogromonog svjetla alpske nedjelje, sva ova veličina prirode je samo simbol čovječje duše. I ovo njegovo jadno, skršeno i slomljeno crno tijelo ne spada zapravo ovamo; ono mora propasti i doći u harmoniju s ostalom ljepotom.
Ljudi mistike i ljudi užitka Prijelaz iz starog u novo doba za vrijeme rata Pismo N. Bilogriviću, 14.IV.1917. Živim među ljudima na čijim leđima se je taj prijelaz odigrao i koji će zaista biti prvi ljudi u ovome budućem razdoblju. Promatrajući te nove ljude vidim dvije grupe. Rat je dosta snažno odijelio granicu svima; ljude mistike i ljude užitka. Posljednji su u velikoj većini i žive zaista u grijehu; ne vide se barem u njih nikakvi tragovi težnje za samousavršavanjem. Misle kada će jesti, što će popušiti, karta se i uživa u psovkama. Na smrt ne razmišljaju. Veliki dio otvoreno huli Boga i dokazuje, da ovaj ne egzistira. (Kod tih sam opazio, da se kod najmanje pucnjave sakriju i drhću kao prut, a kad ova prestane, to njihov jezik na dosta zgodan način taj kukavičluk opravdava. Kad sam i nehotice istakao egzistenciju Njegovu, brzo su reagirali riječima u kojima nekakav strah odzvanja; A da On zaista jest, šta je onda? – sebi protivno dokazuju.) Ne mogu se svi ovi ateisti staviti pod jedan kalup, ali svi su kao nekakvi pomični mrtvaci, mnogi dosta široka pogleda, ali bez trunka oduševljenja. Sve je tako sivo, bezbojno, tako da čovjeka u srcu zazebe, pomišljajući da je to ljudska duša. O onim mističnim ljudima ne bih ti znao toliko pričati, jer oni sami za se žive, ne ističu se nigdje, ali kad sam ih sreo – jedan je bio jedan seljak iz Bijeljine – to su nam se duše ražarile i razgovarajući se o sadanjem društvu osjetili smo blizinu Antikristovu, da smo drhtali od groze. Nikada mira, tjera me nekakva neumoljiva sila gore Da nije Bog tako dobar, ne znam što bi bilo samnom Pismo N. Bilogriviću, 14.IV.1917. I moj je nutarnji život vječna borba i kada pomislim da sam nešto postigao i došao do kakvog stupnja savršenosti, zapanem u još veći grijeh. Nikada mira, tjera me nekakva neumoljiva sila gore, a za malo pođem, pa opet gadno posrnem. Da nije Bog tako dobar, pa mi se nije dnevno toliko puta iza tolikih grijeha smilovao, ne znam što bi bilo samnom. Molim Te zato, da se za me češće moliš, jer čovjek sam iz sebe ništa ne može, mora da izvana dođe Agens, koji ga ljubi i podiže.
Gdje nema tebe, Bože, tamo nema ni veselja Gomilati blago za onaj veliki život Zingarella, 15. IV. 1917. 20 g. i 4 mj. Vani snijeg i kiša. Pravog osjećaja za prirodu nemam otkad se moram s njome boriti. Uz to je ona slabost – strah da čim okopni snijeg – da me ne bi bacili satniji. Zadnje vrijeme ni sam ne znam kako živim. Popustila je veza s Bogom. Suviše sam se veselio dolasku Bošnjaka… pa sam se razočarao. Bili smo dugo rastavljeni u svijetu, te su se naši nazori i sva naša ćud razišli. Bio sam ražalošćen, jer gdje nema Tebe, Bože, tamo nema ni veselja. Snage, snage, snage! Koga bih se bojao, kad smo ovdje putnici, a za nas je dika probijati se kroz život i gomilati blaga za onaj veliki život. Snage i opet snage Te molim!
Na ovoj smo zemlji samo došljaci i putnici Sv. Franjo propovijeda Zingarella, 17. IV. 1917. 20 g. i 4 mj. Talijani su dosta pucali. Kada top grune, mislim da mi propovijeda sv. Franjo: advenae et peregrini sumus (došljaci smo i putnici). Vidim da u toj vojsci dušu gubim. Imam li ja pravo da se silom oprem onomu, što hoće da mi dušu kida? Revolucija je dakle opravdana?
Ljubav nije prolazna strast, nego su uz nju vezane i dužnosti Zingarella, 17. IV. 1917. 20 g. i 4 mj. Prikaz romana “Ponor” od Gončarova. Potom Ivan iznosi svoje mišljenje i kritiku. Pravi ruski naturalistički roman. Glavna junakinja je ovdje Vera (drugi naslov “Verina ljubav”). Vera ne živi kao ostale. Ona ispituje svoje biće i sve tradicionalne nazore suvremenog društva. Vječno osamljena, sa svojim knjigama u zasebnom starom dvorcu i u prirodi, dolazi ponajprvo do gorkoga zaključka, da dan-danas žena nije slobodna. Svaki ju promatra samo fizičkim pogledom, gleda i špijunira je, a ne dopušta da živi sama za se i sa svojim nazorima… Prijateljstvo između muškarca i žene je škakljiva stvar (Bazarov!); tako se u Vere iz simpatije razvije strast, a iz strasti dođe do pada. Pisac je upotrijebio svu svoju moć psihološke analize da prikaže brutalnu moć strasti. Strast ne poznaje logike ni sofizama, ne zna što je predrasuda, pristojnost, društvo, odgoj, ljepota karaktera. Ona je tu i traži svoju žrtvu… Vera, tražeći problem žena i ispitujući nazore društva sastane se s Markom. Ovaj je potpuni nihilist… Za nj je ljubav jedan prirodni zakon, koji neko vrijeme traje, pa opet prođe. To on otvoreno priznaje Veri i tvrdi da je brak, obitelj, cijelo društvo puno glupih prozaičnih predrasuda. Njega se ne tiču babuškini nazori, on traži od Vere slobodu ljubavi. Uslijed naravnog ženskog osjećaja ona to odbija; ona traži slobodu, ali i vječnost ljubavi. U tome je sva kolizija. U opreku dolazi naravni osjećaj (a to je uvijek žena) s modernim nenaravno-stvorenim nazorom o slobodi ljubavi. Kamo ovaj dovodi i koji je istinit, to nam Gončarov pokazuje na temelju života. Vera je pripravna da pođe za to čudovište – za Marka, a on tvrdi, da je ljubav prolazna strast. “Ono” se je dogodilo, (pjesnik to ne slika poput Maupassanta). Tako je strast pobijedila sve logike, misli i dr. Nastaje u Verinoj duši reakcija; ni sama ne znajući zašto, osjeća da je zgriješila. Duševno trpi, skoro umire. Posljedica grijeha svom silom traži žrtvu i dokumentira, da ljubav nije prolazna strast, nego da su uz nju vezane i dužnosti…
Religioznost – temeljna nit u životu Bože, daj mi opet snage da Te svagdje i u svemu upoznam Suviše sam zaljubljen u ovaj svijet Zingarella, 20. IV. 1917. 20 g. i 4 mj. “Ima drugih koji su posijani ‘u trnje’. To su oni koji su čuli riječ, ali svjetske tjeskobne brige, varavo bogatstvo i požude za svim ostalim navale te uguše riječ, i ostane bez ploda.” (Mk, 4, 18-19) Najzgodnije je primijeniti ove riječi na mene. S jedne strane je bilo ono oduševljenje za umjetnost, kojem sam žrtvovao sav religiozni život u svoje doba, a dosta i danas. Zapravo bi ovaj poput jela morao biti temeljna nit u životu, a ono ostalo ima da se samo naniže. Ali suviše sam zaljubljen u ovaj svijet, ne pomišljajući da smo advenae et peregrini (došljaci i putnici) pa čitam sve do pretjeranosti. Nastojat ću da od sutra pomognem momcima njihov križ nositi; ići ću češće k brigadi. Bože, Bože, oprosti mi što sam te ostavio. Daj mi opet snage da Te svagdje i u svačemu spoznam, da Te svagdje osjećam, a da se ničega ne strašim (jer smo advenae!).
Držim da narod koji toliko psuje ne zavrijeđuje slobode Psovka je zaista naš najveći, upravo strašni grijeh (Pismo N. Bilogriviću, 26.I.1917.) Kod ovoga nadovezujem na Tvoju misao o religioznosti banjalučkoj. Zaista pravo veliš, ako kažeš, da je tamo nema. Treba da je čovjek vidio druga pravo religiozna mjesta pa da sudi. 2-3 babe što se nalaze u crkvi tamo i mole od radi starosti, je sve. Svijet ili nije trpio, pa ne shvaća – bolje reći ne osjeća – ono veliko čudo transsupstancije (pretvorbe), ili je uslijed psovke – zaista naš najveći, upravo strašni grijeh – tako zaglibio, da bi trebao jedan veliki čovjek, koji bi ga spasio. Prije sam držao, da je naš narod vrlo religiozan, ali iskusio sam da je njegova religija više tradicija baštinjena od otaca… Svijet naš mora da je tako stradao uslijed Turaka. Često sam s njima; pa kad čujem kako neprestano imaju stanovite stvari i slične svinjarije u ustima, pomislim: odi vulgus profanus. Grijeh je to, ali uvijek mi se ta poganska misao nameće.
Pa čemu se bojati kad On određuje moje putove! Zar je svrha života uživati, popustiti strasti? Zašto je u meni tolika težnja za usavršavanjem samoga sebe? Posti, ne jedi previše, budi nadčovjek! Zingarella, 18. V. 1917. 20 g. i 5 mj. Naši su topovi gadno gruvali. Sva se baraka tresla, kad zagrmi onaj od 15 cm. Čovjek se na sve privikne. Pucali topovi ili ne pucali, idem svojim putem kao da nije ništa. Ne pojavljuju se više tako često misli da smo advenae (došljaci). Donekle žalim da nisam sav ovaj rat proživio na svoje oči. Bol, patnja, pogled na tolike tisuće iznakaženih, mrtvih i ispaćenih ljudi, jamačno pere s čovjeka sve prolazno i velikom mu energijom sugerira smisao života. Ono malo boli što pretrpjeh, onaj prvi skok pred puščanim tanetima i šrapnelama (na putu k brigadi) govorile su mi uvijek Gospodareve riječi: “Što se bojite? Zar još nemate vjere?” Pa čemu se bojati? Tà, On gore već znade je li bolje za me da poginem ili da dalje živim. Pa čemu se bojati kad On moje putove određuje? Valja živjeti i Njega vječno hvaliti, a za smrtnu se opasnost ne brinuti. Što je život? Neki dan je jedan ležao kod groblja, izvrnuo se i leži kao klada. Kano da živio nije. Zar je onda svrha života uživati, popustiti strasti? Čudna li smisla, kad smrću sve to nestaje. Zašto je u meni toliko težnje za usavršavanjem samoga sebe, za zbliženjem s Onim najvećim, zašto neka nadnaravna sila uvijek govori posti, ne jedi previše, budi nadčovjek?
Središte svega neka bude naš Gospodin Isus, koji je u Crkvi, svome živom tijelu, posvetio cijelu prirodu i djelovanje čovječanstva Crkva – vrhunac i središte kulture i cijelog čovječanstva Zingarella, 4. VI. 1917. 20 g. i 6 mj. Gledao sam s Monte Cuca na Roanu. U dolini se vidi grad s crkvom. Crkva, Bože moj, vrhunac i središte kulture i cijelog čovječanstva. Kako se divim čovječanstvu koje izgrađuje gradove i ujedinjuje to ljudsko djelo s Božjom idejom; poput slike Kristove. Onamo dolje me vuče srce; zaželio sam se ljudi i rada, kolorita raznih jezika i umijeća, boja, šarenila, raznolikosti. Zaželio sam se kulturnih ustanova, raznih društava, raznih redova, koji djeluju u čovječanstvu. Središte svega neka bude naš Gospodin Isus koji je posvetio cijelu prirodu i djelovanje u čovječanstvu u Crkvi, njegovu živom tijelu. A grad dolje stoji prazan. Crkva, simbol religije, nekakav je memento pokoljenjima. A odozgor siplju geleri i vojnici tužno onamo gledaju. Svi su proti ratu, a nitko nema snage da se opre i stvori normalno stanje u prirodi – slogu.
Ako me ne budete slijedili nastat će među vama nesloga, rat Lijek: vratimo se Crkvi U smrtnoj opasnosti prepuštanje u Volju Božju Zingarella, 12. VI. 1917. 20 g. i 6 mj. Kroz san čujem pucanje i zvižduk topovskih taneta. Talijan započeo bubnjarsku vatru; granate eksplodiraju pokraj naših baraka. S momcima se došuljam do Komande i odatle se je dobro razabirala eksplozija zračnih topova koji su tresli zemljom. Silna galama, huka, buka, zvižduk, prasak. Svi mogući tonovi na kojima se je vrag u obijesti balansirao kao na kakvoj gumi. Naši momci zapravo nisu fatalisti, oni se prepuštaju Božjoj Volji, jer vele, da će oni živjeti koliko im je on upisao, koliko se naime Njemu bude svidjelo. Tako i ja osjećam, pa me nije niti strah; samo se molim da mi grijehe oprosti. Ova silna galama, eksplozija granata, mina, onda tišina i glasovi pušaka, u zraku, zvrka aeroplana, mrtvi i ranjenici, sve je to živa historija. Iznad svega lebdi bijela velebna pojava Krista: Ja sam donio mač. Istom sada razumijem slikovitost ovih riječi: Ako me ne budete slijedili, ako budete mislili svi samo na se, otrgnut ćete se od moga Tijela i nastat će između vas nesloga, rat sa svim svojim strašnim fazama. “Ja donosim mač” uvijek mi zvuče njegove riječi. Lijek ovomu: Revenons à l’Eglise (vratimo se Crkvi).
Polako gine mladenačko oduševljenje… na površinu su stupila etička pitanja Želim prodrijeti u misterij života – filozofija života me zanima Zingarella, 17. VI. 1917. 20 g. i 6 mj. Polako gine mladenačko oduševljenje. Sve više padam na nivo obična, slaba čovjeka. Nekad sam mislio da ću naučiti nekoliko jezika, a sada ne znam ni toliko francuski koliko sam nekada znao. Uopće, sve one estetske i literarne misli kano da više ne egzistiraju; na površinu su stupila druga, etička pitanja. Filozofija života me najviše zanima; čitam Solovjeva (Duhovni temelji života), Sveto pismo, Pellica i hoću da prodrem u misterij života. Ah, Bože moj, kako ću u ovaj prodrijeti kada imam odviše slabu volju pa neprestano griješim, osobito u jelu.
Potresni prizori na fronti: «To je život, to je povijest!» Zingarella, 20. VI. 1917. 20. g. i 6 mj. S uzvišenog mjesta – iznad Regimentskommande promatrao sam bubnjarsku vatru na Monte Zebio. Zemlja vrije, u cijeloj jednoj pruzi se dižu mlazovi dima, bijeli, tamno crni, crvenkasti, neprestano; na drugim mjestima šikne u vis taj mlaz. Onda koja granata doleti iza linije, zapraši i digne crni mlaz. Buka grozna… Od pucnjave mi prozori popucaše. Aeroplani, kao kakva mornarica dolazili su dostojanstveno u određenom redu. Iznad nas se raziđoše i bacaše bijele bombe. Jedna je pala kojih 100 koraka od nas, potresla zemlju i digla ogromni crni oblak dima. C’est la vie; c’est l’histoire (to je život, to je povijest).
Htio bih blagovati Gospodina koji mi je draži od svega na svijetu Odviše sam slab da bih se žrtvovao za presv. Hostiju Gledajući mrtve na fronti zaključuje: askeza je jedini pravi životni postupak U svjetlu smrti život dobiva pravi smisao Zingarella, 22. VI. 1917. 20 g. i 6 mj. Gledao sam oko 10 mrtvaca što su poginuli kod ovih zadnjih bojeva. Leže pokriveni “zeltovima”; dobro se razaznaje da su trupla, nekoja bez noge, nekoja bez glave. Jednome je provirivala žuta noga, kojoj je koža poput pergamene izmežurana. Eto, to je život. Neću sentimentalizirati, jer je to slabost, ali je to najkruća zbilja koja dovikuje: Ne daj se, pobijedi smrt! Krist nad ovim lebdi: “Tko bude u me vjerovao, neće znati što je smrt”. Askeza, promatranje života i rad jedino u tom smjeru, bez ikakvih koncesija “ovoj” zemlji, jedini je pravi životni postupak. A tko danas tako živi? Sve se to odigrava; a ljudi i ovdje instinktivno žive, kao i u pozadini. Kad zapuca, sakrivaju se u kavernu, a kada je prestala pucnjava, ogovara se koji se više bojao, koji je dulje bio u kaverni itd. Ni ja nisam bolji. Koliko li se razlikujemo od kršćana. Htio bih blagovati Gospodina, koji me voli više nego itko i koji mi je draži od svega na svijetu. Samo ga nisam dostojan, slab sam odviše da bih se i bez najmanje pomisli žrtvovao za Presv. Hostiju. Pravo veli Kempenac: uživati u Hostiji smo pripravni, a kad nam valja križ nositi u veselju, očajavamo.
Vrijednost dobrih knjiga koje se mogu uvijek čitati Zingarella, 5. VII. 1917. 20 g. i 7 mj. Jedino su one knjige velike, vječne, koje se mogu uvijek čitati. Čovjek koji živi i proživljuje traži velike duhove, koji shvaćaju ideju svijeta i života i nehotice ga svojim djelima tumače. Zašto je Kempenac (autor knjige Nasljeduj Krista) tako dubok? Jer nam svaki momenat života tumači, svaki poriv u samome sebi poznaje. Solovjev je isto takav. On je jamačno među prvima koji dovodi u sklad pitanje o Bogu i prirodi, i pokazuje smisao ovoga odnosa. Čitajući ovo osjećam se kao oslobođen… Za nas zapadne kršćane je također i ovaj svijet neka mala domovina, jer je Bog u njoj i djeluje u njoj; samo što si toga još nismo posvema svjesni. No, dok se s vremenom Kraljevstvo Božje bude u našim srcima dizalo, shvatit ćemo sve dublje da se ono mora i u prirodi ostvariti, da se sva priroda mora preporoditi. Iz istoga razloga volim Tolstoja, Dostojevskog, Turgenjeva. Oni vide svijet na poseban način i indirektno nam ga tumače. Radi toga je svaka umjetnost pedagoška, jer umjetnik prikazujući svoju temu i gledajući na nju na svoj način, nju nam tumači. Pomislim li na mnoga prikazivanja Krista, skoro u svakoj je slici izražen kršćanski nazor o svijetu…
Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu Uskladiti svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo Pozitivan duhovni ishod boravka u ratu na fronti Pismo ocu s fronte, 23.VIII.1917; 167 str.65 Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogomu što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo da opet postanem slobodan i da uskladim svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo.
Moderna se država brine za rum, a sv. Euharistija sporedna je stvar! Bože, Tješitelju, dođi da moju prirodu prožmeš atomima vječnosti Monte Rasta, 9. IX. 1917. – 20 g. i 9 mj. Svete Euharistije nema. Živim ovdje kao poganin ili kakva zvijer. Kao da Agnus (Jaganjac) više nije u središtu kozmosa, kao da Ga uopće nema. Bože, Tješitelju, dođi da moju prirodu prožmeš atomima vječnosti, pa da tako sličniji Tebi razumijem tijek bivovanja. Za rum se brine moderna država, a sv. Euharistija je sporedna stvar. Gdje su vojni svećenici? Zašto napuštaju svoja stada upravo onda kada im je Bog najpreči?!
Tuga zbog nedostatka Euharistije D, Ratište, Monte Rasta, 9. IX. 1917. Nema svete Euharistije. Živim ovdje kao poganin ili kao kakva zvijer, kao da Agnus (Jaganjac) nije više u središtu kosmosa, kao da Ga uopće nema. Bože, Tješitelju, dođi da moju prirodu prožmeš atomima vječnosti, pa da tako – sličniji Tebi – razumijem tijek bivovanja.
Apsolutno je zadovoljstvo samo u Bogu Moderno društvo očajava, jer je izgubilo vezu s Praizvorom Kritika Goetheovog Fausta koji traži rješenje životne zagonetke Monte Rasta, 17. IX. 1917. – 20 g. i 9 mj. Strašnih li časova kada se Duh Sveti nekuda povuče, pa u nutrini zavlada tama. To su oni časovi u kojima Faust i moderno društvo očajava, jer je izgubilo savez s Praizvorom. Naravno da filozofija, pravo, medicina i teologija ne mogu biti same sebi svrha i ne dovode do Istine. A i “život” (Faust!) onakav instinktivan isto je bezuspješan trud. Zato se i Faust naposljetku približava Istini čineći dobra djela kao praktičan čovjek. Predbacuje se Goetheu što je Faust izabrao praktično zvanje, ne nalazeći zadovoljstvo u umjetnosti. Psihološki bi to bilo nerazumljivo. Goethe nije došao do pojma Božanstva, bio je neke vrsti panteist. Kao takav se nije mogao zadovoljiti znanošću, jer u kakvom logičkom savezu je ona s Panteusom? Ili drugim riječima: Što je zadnji “Zašto” u pogledu na znanost? To panteist ne može odgovoriti. Da imitira prirodu, prozre ili shvati ovu?! Ali to još nije zadnji “Zašto” jer, kao što i Faust sam dokazuje, to samo sebi ne može biti svrha. Isto je tako i s umjetnošću. Zar može umjetnost sama sebi biti svrha? Zar jedan konsekventni slikar ne će baciti kist, pitajući se zašto slika, zašto hoće prikazivati neke ideje, možda i krv svoga nutarnjeg života. On ne može to raditi, jer to njemu godi. Napokon i ovaj samo užitak prestaje. Faust dakle logično nije mogao postati umjetnik, iako je njegova narav umjetnička, jer Goethe nije došao do Boga… Apsolutno zadovoljstvo je samo u Bogu i da se je Goethe još dalje razvijao i došao do Boga, onda bi Fausta usrećila umjetnost. Istom tada bi ona dobila onu pravu vrijednost; istom tada bi Faust razumio kamo trebaju smjerati filozofija, pravo, umjetnost: ad maximam Dei gloriam (na najveću Božju slavu). Da je Faust postao benediktinac, gdje se gaji hieratična (sveta) umjetnost, ili da je napokon postao dubok religiozan umjetnik ili tzv. “Kunstliebhaber” koji djeluju u svijetu, a uživa u umjetnosti, jer je ona neko predvorje k nebesima, gdje je sve izvanredno lijepo, Faust III. dio bi bio istom pravo rješenje koje bi čovjeka i literarno zadovoljilo
Proveo sam noć u molitvi, molio sam Boga da te ostavi na životu Tužno sjećanje na prvu ljubav nakon Gretine smrti Monte Rasta, 5. X. 1917. 20 g. i 10 mj. Draga Greta! Dan je kišovit. Ja sjedim u svojoj polutamnoj sobi. Obuhvaća me turobnost. Uzeo sam olovku i pokušao sam napisati Tvoje ime, koje već godinama nisam napisao. Greta Teschner! Što sve sadržava ovo ime: Koliko se uspomena koje paraju srce, veže na melodiju ovih riječi! Preda mnom se opet pojavljuje Tvoja plava kosa i Tvoje lice, tako puno života i zdravlja. Mi nismo znali što je to ljubav. Nikad nije ta riječ prešla preko naših ustiju. Ali kad sam nejasno saznao da si Ti teško bolesna, proveo sam noć u molitvi. Molio sam Boga da Te ostavi na životu, a drugog dana saznao sam da si već bila mrtva. Mrtva! Tecite, suze, tecite u vječnost, jadikuj, dušo, pecite oči – Gretica je mrtva. Ona leži na krevetu nepokretna. Moja zaručnica. Onda su je odnijeli na groblje. A kad sam nakon nekog vremena i ja došao onamo, našao sam na križu napisane tužne i strašne riječi: Greta Teschner. Mene još uvijek peku moje oči koje su pune suza. Sva se moja unutrašnjost uzdiže k Tebi, koja lebdiš iznad vidljivih svjetova. Sklad moje duše hoće da prijeđe u Tvoju. Tebe nema više ovdje, a približava se i moja starost. I moj će život proći i nestati. Nova pokoljenja dolaze i prolaze, i našoj ljubavi neće ovdje više biti spomena, kao da nikad nije ni postojala. Tako ja i dalje ovdje životarim. Gone me želje, potkapa me borba i nestalnost. (Nastavak u sljedećem odlomku.)
Kad ćemo vidjeti uskrsnulog Jaganjca i sjaj njegove vječno lijepe Majke? Apstinencija i Euharistija putovi su koji nas onamo vode Monte Rasta, 5. X. 1917. 20 g. i 10 mj. Kad će konačno doći vrijeme kad neće više biti nikakve odvratnosti, nikakve noći i nikakvog grijeha? Kad će doći vrijeme vječne slave, vječnog osvjetljenja? Kad ćemo vidjeti uskrsnulog Jaganjca i sjaj njegove vječno lijepe Majke, koji se proteže iznad svih svjetova? Kada, kada ćemo biti ujedinjeni u pjevanju nebeskih korova, kada ćemo se izgubiti u vječnom pjevanju Sanctus, Sanctus, Sanctus, obavijenom božanskim sjajem? Kada će doći vrijeme da se neće morati jesti, kad se neće morati boriti za najmanje dobro djelo. Oj, Adame, nisi mislio što radiš. U našem je tijelu zakon sasvim drugačiji od onoga koji je u našoj duši. Sva je priroda pokvarena, sve je zlo i naša duša zapada u tamu. Kada ćemo sami sebe biti svjesni, kad će naša duša samu sebe razumjeti, kad će zbiljski oćutjeti svoj savez s Bogom? Apstinencija i Euharistija su putovi koji nas onamo vode. Post i Pričest, dvije oprečnosti. Post zadaje muku i lišava nas užitka, a Pričest nam daje neizmjerni užitak i pretvara naše tijelo u božansko tijelo.
Tko zna da li ću ostati živ? Bog vodi sudbinu naroda, on znade što je za mene najbolje Monte Rasta, 5. X. 1917. 20 g. i 10 mj. Čudni su putovi čovjeka. Tko zna da li ću ostati živ? Otići ćemo na Korušku, odakle će započeti navala. Bog vodi sudbinu naroda; On znade što je za me najbolje. Bit ću zadovoljan sa svime i primit ću zahvalno sve što mi on dosudi. Ako se rastuže moji roditelji, proći će i ta bol. Ta nije li “suzna dolina” naša domovina. Razmišljam: kako su sretni ljudi u samostanu koji se uvijek mogu baviti molitvama i dobrim djelima; gdje čovjek nema slobodne volje, nego onako radi kako drugi odrede. Abnegatio sui ipsius (zatajenje samoga sebe) i utopljenje jedne duše u sve, tako da ona sama na se zaboravi…
Sav se smisao sastoji u vođenju duhovnog života Poniznost, samozataja, šutnja i dobra djela jedina su realna sada i iza smrti Narod bez religije spada u zoologiju Santa Maria, 18. XI. 1917. 20 g. i 11 mj. Prekjučer se bio boj na Cornelli. Promatrao sam s kote 1093 kako naša artiljerija lupa u brdo. Nastala je panika na cesti. Topovi udarahu u naš stranu i razoriše jednu bateriju. Kapetan Huber je poginuo. Svijet misli na medalje, na čast pukovnije i druge gluparije. Talijani, koji se htjedoše predati, bijahu svi ubijeni. Ne znam što je patriotizam, čast i dr. Ubijanje i mrcvarenje mi se gadi i gledajući na ovo svi se apstraktni pojmovi gube. Volim čovječanstvo, volim male, nepoznate ljude koji na svojim leđima nose teret historije. Narod bez religije spada u zoologiju. Ne misli na smrt, pljačka i jede. Kada ga optereti bol, malodušan je i prijeti Bogu. I ja sam izgubio vezu s Njim… Gledajući mrtvog Kunca, Hercegovca, kako je poginuo kod juriša, ranjene Talijane što uzdišu “o mia mamma”, a krv im se cijedi iz rane, postao sam bolji uvidjevši da život nije ništa, da se sav smisao sastoji u duhovnosti – samostanske misli, težnja za samostanskim životom, gdje čovjek živi s Bogom, koji je uvijek nepromjenljiv i realan. Slava, medalje, … budalaština su. Poniznost, samozataja, šutnja i dobra djela jedina su realna sada i nakon smrti. Virgo Maria, adiuva nos. (Djevice Marijo, pomozi nam!)
Izgubili smo mnogo ljudi od vlastitog topništva Rocca, 18. XII. 1917. 21 g. Gretin rođendan! Noć bijaše mirna. Oko šest izjutra grunu dreisiger i bubnjarska vatra započe. Sve je ječilo. Otišao sam u Cismone postavljati Relais Posten. Jedna mala talijanska granata zaletila se i pala oko 80 koraka od nas… Cismone je sav razrušen. Dolovi su ječali, a visoko u zraku lajalo je više od tisuću pasa… Dolažahu zarobljenici oko 800; slabašni ljudi, zakaljani žutom zemljom vrlo potišteni. Naši su se ranjenici u istom stanju vukli za njima. Vele da smo prodrli, ali smo izgubili mnogo ljudi, najviše od vlastitog topništva.
Božić na fronti Incin, 25. XII. 1917. 21 g. Prvi je to Božić koji provedoh u tuđini. U prirodi je sinoć bilo onog štimunga koji je tako karakterističan za Badnjak. Nebo je bilo pokriveno maglom, koja je svojim zagonetnim bijelim sjajem osvjetljena od mjeseca bacala svoje reflekse na brda koja bijahu dijelom snijegom pokrivena. Na suprotnom brežuljku, s one strane Cismone tinjale su vatre (Lagerfeur). Božić, tu svetkovinu djece, dočekao sam poganski. Nisam ulovio niti priliku da se savršeno pokajem i da započnem snažniji duševni život… A kako je istom onima gore na Monte Tossolone. Put do gore obasiplju dan i noć granate. Sklizavica i strmina…
Težnja za Bogom i savršenijim životom St. Gregorio, 27. I. 1918. 21 g. i 1 mj. Život je težak; težim za apstinencijom (odricanjem), pa ne ide tako lako. Nastojim da se odučim zajutarka i popodnevnog jela. Spavam već nekoliko dana na zemlji i kušat ću da ustajem ranije nego obično (barem oko 6 h) pa da se mogu više sam s Bogom pozabaviti. Odviše govorim, suviše sam u društvu, slab sam u patnji. Kada naša pukovnija ode gore u “Stellung”, javit ću se drage volje da odem s njima i da se malo priviknem na dočekivanje smrti. Gospode pomozi!
Među veselim djevojkama Fonzaso, dne 2. II. 1918. 21. g. i 2 mj. Po treći put sam u ovome gradu, među veselim djevojkama. Pjevaju o ljubavi, o vitezovima, o zaručnicima što su u ratu, o smrti, i temama koje su zajedničke svim narodnim pjesmama i te melodije uza sav južnjački kolorit pune su sjete, tuge. Ove djevojke jedino žive poradi ljubavi i smijeha. Glazbu i igru vole; ljubav je jača od svega, što više i od roditeljskog čuvstva. Nešto viteškoga je u tome; one su u stanju da uteku, da prevare svoje roditelje, samo da drugome ugode. I kako lijepo pjevaju: soprani i altovi uvijek složno… U nas iza duga školovanja ne bi djevojke tako točno pjevale. Dvije pjesme sam si zapisao.
Započeti novi život u duhu novospoznatog katolicizma Prva redakcija programa duhovnog života Ivana Merza koji je Ivan sastavio još na talijanskom ratištu 1918.g. 1. Gledat ću ponizno vršiti Božju volju, da ne budem odviše pohlepan za znanjem i da radim toliko koliko mogu. Nauka ne smije biti sama sebi svrhom, ona mora, uza svu ljepotu koju u sebi krije, pridonositi nešto i Kraljevstvu Božjem na zemlji. – 2. Uza svu ljubav k svojoj struci, svaki čovjek mora socijalno živjeti, živjeti u životu i potpomagati one koji trpe. – 3. Mislim kao đak raditi u društvu sv. Vinka – internacionalna religiozna pozadina – i u “Hrvatskoj” (katoličko društvo hrvatskih studenata u Beču) – nacionalno-religiozna pozadina. – 4. Valja nastojati da samo dva puta dnevno jedem; tako sam materijalno slobodan. Iz principa ne jesti u ostalo vrijeme, pa makar netko i ponudio. – 5. Ne smijem zaboraviti na svladavanje tijela. Tvrd ležaj, rano ustajati, kadikad strogo postiti, tako da u svakom momentu mogu raditi sa svojim tijelom što je meni volja. – 6. Također je važna njega zdravlja i tjelesne ljepote. Nova generacija mora biti zdrava, vesela, lijepa. Ono što je ružno, posljedica je grijeha. Zato se treba čovjek svladavati, a njegovanje zdravlja i ljepote smatrati kao sredstvo da sebe svlada i da ojača volju. – 7. Boga nikada zaboraviti! Neprestano težiti za sjedinjenjem s njime. – 8. Svaki dan – ponajbolje zoru – upotrijebiti jedino za razmišljanje i molitvu, po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. mise. Taj sat treba biti izvor dana, u tome satu treba čovjek zaboraviti na cijeli svijet, potisnuti sve svjetske brige, svu nervozu života, da bude miran kao u kolijevci. – 9. U tome se satu moraju stvoriti planovi za budući dan, tu se razmišlja o vlastitim greškama i moli milost da se svlada sva slabost. – 10. Bilo bi grozno kad ovaj rat ne bi imao nikakve duševne koristi za me! Ne smijem onako živjeti kao što sam živio prije rata. Moram započeti novi, preporođeni život u duhu novo-spoznatog katolicizma. – 11. Jedini Gospodin neka mi pomogne, jer čovjek sam iz sebe ne može ništa. D, Ratište, Fonzaso, 5.II.1918.)
Moram započeti novi, preporođeni život u duhu novospoznatog katolicizma Bilo bi grozno kad ovaj rat ne bi imao nikakve duševne koristi za me Odluke za život nakon završetka rata Fonzaso, 5. II. 1918. 21 g. i 2 mj. Izišao je proglas po kojemu bih mogao dobiti tromjesečni dopust za nastavak studija. Strah me je toga. Bojim se gladi i držim da se neću moći posvema posvetiti studiju. Gledat ću ponizno vršiti Božju volju, da ne budem odviše pohlepan za znanjem i da radim toliko, koliko mogu. Nauka ne smije biti sama sebi svrhom, ona mora da uza svu ljepotu, koju sama u sebi krije pridonese nešto Kraljevstvu Božjem na zemlji. Mislim zato da uza svu ljubav k svojoj struci, svaki čovjek mora socijalno živjeti, potpomagati one koji trpe. Jer nauka je produkt trpljenja; tehnika olakšava čovjeku materijalne nezgode, a umjetnost promatra mukotrpni život ljudi i povlači idejne konsekvencije. Život je sve… Njega zdravlja i tjelesne ljepote isto je važna… Nova generacija mora biti zdrava, vesela, lijepa. Ono što je ružno posljedica je grijeha. Zato se treba čovjek svladavati i njegovanje zdravlja i ljepote smatrati kao sredstvo da sebe svlada i da ojača volju. Boga nikada zaboraviti! Težiti neprestano za ujedinjenjem s njime. Svaki dan – ponajbolje zoru – upotrijebiti jedino za razmišljanje, molitvu i to po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. Mise. Taj sat mora biti izvor dana, u tome satu valja čovjek zaboraviti na cijeli svijet, izgubiti sve brige svijeta, svu nervozu života, biti miran kao u kolijevci. U tome satu se moraju stvarati planovi za budući dan, tu se svladava sva slabost. Bilo bi grozno, kada ovaj rat ne bi imao nikakve duševne koristi za me! Ne smijem onako živjeti, kao što sam prije rata živio, moram započeti novi preporođeni život u duhu novo spoznatog katolicizma. Jedini Gospodin neka mi pomogne, jer čovjek sam iz sebe ne može ništa!
Svladavanje neumjerenosti u jelu Casara Bolzano, 14. II. 1918 21 g. i 2 mj. Društvo: rakija, vino, dim, nije društvo za me… Bože, pomozi mi da svladam samoga sebe.
Casara Bolzano, 20. II. 1918. 21 g. i 2 mj. Odvratno je gledati čovjeka proždrljiva; čovjeka, koji bi cio dan jeo! Moram se čuvati proždrljivosti, jer je to moja velika slabost. Dosta bi bilo jednom dnevno jesti! Kod prve prilike pokušat ću. Sjećam se jednog trapista, koji je vrlo malo jeo. Bilo je to god. 1916. o Božiću. Nina je slavio mladu misu. Kao jednog dobrovoljca došavši iz Seewiesena na trodnevni dopust, pozvaše i mene k ručku. Imao sam tek i mnogo sam jeo. Jedan stari trapist od svega je samo malo uzeo. Čudio sam se. Nisam ga razumio. Sada ga razumijem! Samo onaj koji radi, ima pravo da jede. Vrsta rada je sporedna! Čitam “Arbeiter Zeitung” (Radničke novine). Mnogo istine ima u njima. Klasa što trpi, najrealnije misli. Položaj je očajan. Nijemci su machiavelisti; ako narod ustraje u svojoj nadutosti, propast će.
Idem sutra na sv.Pričest da opet upijem snage za borbu Zadnjih dana dosta sam popustio Kritika svojih postupaka Beč, 9. IV. 1918. 21 g. i 4 mj. Život je sve… a meni prijeti opasnost, da opet zagreznem u širi teoretski život knjiga. Idem sutra na sv. Pričest da opet upijem snage za borbu. Ovih zadnjih dana sam dosta popustio. Bio sam polijen, neuredno sam jeo, malo se molio, nimalo trpio, ljutio se, bio i poškrt… i izgubio zato vezu s Onim… Nema ništa velebnijega od kršćanske obitelji. Onaj duh, koji vlada među članovima, ona iskrenost, jednostavnost u najpožrtvovnijim (inače kompliciranim) djelima prožeta je neopisivom duševnošću. Češće mislim na obitelj Jović (hrvatska katolička obitelj iz Banje Luke iz koje su potekla dva isusovca).
Biti praktičnim katolikom mora mi biti svrha Beč, 9. IV. 1918. 21 g. i 4 mj. Istina je, književnost nije sve; literatura, umjetnost su samo detalji u tom velikom djelu Kraljevstvu Božjemu. I plug i postolar i mesar i pravnik i stražar svi su oni radnici na toj velikoj zgradi. Ne pita se mnogo što se radi, nego kako se radi. Sve struke imaju pred Bogom jednaku vrijednost; samo se mora raditi po Njegovoj volji. I opet bih toliko volio studirati literaturu i umjetnost. No, ako je potrebna žrtva da obratim svoju majku, što je mnogo i mnogo važnije negoli sve znanosti svijeta – jer grozna mi je to pomisao, da bi ona koju toliko volim, morala biti odijeljena od Njega i trpjeti u vječnim mukama. – Grozne li pomisli! – Zašto se ne bih sam zatajio, ponio svoj križ i pridonio tu žrtvu svojoj majci. Lako je teoretizirati o kršćanstvu i ushićivati se za Gospodina Boga kad On ništa od nas ne traži, ali biti praktičnim katolikom mora biti moja svrha. Bože moj, prosvijetli me, da ubrzo dođem do čvrste odluke. Svagdje neka se vrši volja Tvoja – jer smo ovdje samo provizorni pa se u našoj pravoj domovini neće mnogo pitati da li sam bio profesor ili zidar. Ali nešto valja biti!
Biti praktičnim katolikom mora da je moja svrha Na ovom smo svijetu samo provizorno… A što ću ja biti? Pitanje koje me muči već dulje vremena! Težit ću za svetošću, za ujedinjenjem s Gospodinom Bogom Beč, 9.IV.1918. 21 g. i 4 mj. A što ću ja biti? To je teško pitanje, koje me muči već dulje vremena. Zanima me književnost i umjetnost, iako sada ne uživam više toliko u tome. Izgubio sam ono mladenačko, potpuno oduševljenje za nešto…, jer smo na ovome svijetu samo provizorno… za čas nismo tu, a ovaj život imade samo utoliko smisla, ukoliko je priprava za drugi… Tako je i sa životom naroda i čovječanstva. Svršim li filozofiju i postanem profesorom, ženit ću se. Jer držim, tko misli ostati neženja, (bar studirati) neka primi sv. red i u apsolutno mističkom životu djeluje. Tko nije studirao, neka stupi u samostan. Težit ću za svetošću, za ujedinjenje s Gospodinom Bogom i molit ću ga da mi da otporne snage u životnoj borbi i energije u stvaranju. Sve je to lako reći, ali hoću li ja kao profesor sa ženom i domom moći djelovati i izvan obitelji? Strah me je, jer je profesorski položaj veoma ovisan i materijalne brige bi mogle razbiti najljepše snove. A nama ne treba blijedih teoretičara, propalih profesora, takvih individua ima u nas i previše. Potrebni su zdravi, praktični ljudi, a ja i sam uviđam da je u nas profesor najveći teoretičar, jer je odviše skučen apsolutističkim sistemom. Majka ima pravo što se boji toga zvanja. A mene drugo toliko ne zanima kao umjetnost i književnost. Odrastao sam u takvoj sredini gdje se prati svako novo izdanje, čita svaki časopis, kupuje novoizišla umjetnička karta, pa onda čovjek teško pregori ovu bolest da se laća nečega sasma novoga.
Gigantska čovječja tragedija u životu koja uništava egzistenciju duševnog čovjeka Pad iz nepregledne visine čovječjeg dostojanstva Beč, 11.IV.1918. Noćas bijah svjedokom jedne grozne stvari. Već sam ležao u postelji kada u obližnju sobu dovede jedan čovjek prostitutku…. Iz govora i glasova osjetio sam onaj grozni položaj u kojem se nalazi prostitutka, gdje sama kaže da od nečega mora živjeti… Počela se opet smijati, no nije to bio raskalašeni smijeh, nego više tužan i prisiljen… Osjetio sam onu duševnu prazninu, koja vlada u onoj sobi, ono nešto nezajedničko sa životom, ono otcjepljenje, crnilo, bezbojnost. Ne mogu opisati tu za mene sasvim novu predodžbu… Osjetio sam grozotu gdje se odigrava jedna gigantska čovječja tragedija u naravi, u životu (ne na pozornici), koja uništava egzistenciju duševnog čovjeka, koja ga iz nepregledne visine čovječjeg dostojanstva titanskom snagom baca u besmislenost, nerazum – gdje stvara nov pojam, koji više nije u nikakvoj vezi s čovjekom. Najradije bih bio pozvao djevojku k sebi, da joj bar nekako pomognem. Nekad mi netko reče da se odigrava tu veliki smisao prirode, da je to ljubav, jedan veliki životni prinicip ili slično. Duševno je to siromaštvo, praznina, grijeh.
Bludni grijeh uništava egzistenciju duševnog čovjeka Beč, 11. IV. 1918. 21 g. i 4 mj. Izvanbračni cohitus (spolni odnos) s bračnim općenjem nema u sebi ništa zajedničkoga. Kod prvoga nedostaje svaka duševnost. Čovjek postaje samo zvijer.
Talijanske žene Blizu Feltre Vilago, 25. IV. 1918. 21 g. i 4 mj. Talijanske žene! Nisam ništa vidio, ali opažam, a i po pričanju drugih, ne biraju mnogo. Kad su Talijani ovdje, mora da je “to” običaj. Sve su jednake… I naši časnici svi o tome govore i ne žacaju se tako postupati sa ženama, majkama. No i one nisu mnogo bolje, iako su razmjerno dosta lijepe, zdrave i snažne. Ne znam kakvu budućnost ima taj narod. U nas se je još sačuvao tip poštene, nepokvarene djevojke. Treba svom silom nastojati da taj ostane neoskvrnjen.
Misterij života – krvlju obliven čovjek Monte Fontanel, 7. V. 1918. 21 g. i 5 mj. Mjesec svibanjske Kraljice. Gore lijeva kiša, a ja sam zaposlen taktičkim proučavanjima kao nikada prije. Robovanje… Lijepa su to brda, no posvuda izrovana…
Monte Fontanel, 20. V. 1918. 21 g. i 5 mj. Sanitetci pronesoše ispod prozora na nosilima krvlju oblita kuhara. Dekom pokriven, a lice crveno, crveno, crveno. Krv, krv, krv, a da se ne mogu ni prepoznati crte lica. Kuhar je kod jedne kompanije. Cijelo popodne puca se granatama od 15 cm u dolinu Cinespa i na Fontanel. – Mysterum vitae (tajna života) – krvlju obliven čovjek. Od Adama do danas su milijuni ljudi to prepatili i prepatit će do sudnjeg dana.
Bolje je umrijeti negoli biti mekušac, igra strasti Svibanjska Kraljica neka mi oprosti…. Fontana Secca, 28. V .1918. 21 g. i 5 mj. Slab sam… Iz dana u dan padam. Slabić sam. Čitam “Il Satno” od Fogazzara… Sa svih strana zijaju ždrijela kaverna. Novi jarci niču, novi topovi pucaju… Vele da će oko 15. VI. započeti ofenziva. Naš narod stradava od gladi. Bože pomozi, daj mi milost da postanem bezuvjetni gospodar tijela. Bolje je umrijeti, negoli biti mekušac, igra strasti. Svibanjska Kraljica neka mi oprosti što na Nju tako rijetko mislim. Bože, Bože, više mističnog svijeta!
Dramatično stanje na fronti pred ofenzivu Fontana Secca, 8. VI. 1918. 21 g. i 6 mj. Jutros je opet kao plamena kugla sletio naš avion. Pao je u pravcu Giarona. Na cesti što u serpentinama vode na Grappu, mnogo stotina Talijana radi kaverne. Zijaju na sve moguće strane… Radi se marljivo sve u obranu svoje domovine…Da, da u obranu svoje domovine. Oko 11. VI. započet će, vele, velika ofenziva iz predjela Frenzella, Cima, Ecker, Col del Rosso. Austrijanci se oboružaše do zuba; nebrojeni topovi od 42 cm i od 30,5 cm smjestili su se u Val Frenzelli. Silne divizije pješadije spremne su na udarac. Vele da su Talijani u silnome strahu. Strah ih je otrovnih plinova. Svakog se dana nadaju ofenzivi. U nas se je sve pomamilo za zecom u šumi. Kapetan hoće zlata i novca, platna i čarapa za svoju ženu; drugi vrebaju na sukno, a gladni momci, gladni iz dana u dan, već vide konzerve i talijanski kruh gdje im leti u usta. Bože, uspije li prodor, sačuvaj me od svake lakomosti, udijeli mi Tvoju Milost, zdravlje roditeljima i meni, pa neće biti bogatijih ljudi na svijetu.
Ofenziva i njezine teške posljedice Fontana Secca, 13. VI. 1918. 21 g. i 6 mj. Sutra počinje ofenziva. Silna je vojska ovdje… U noći počinje bubnjarska vatra, u podne se nadaju biti kod Mt. Mesta.
Fontana Secca, 19. VI. 1918. 21 g. i 6 mj. Na 15. lipnja izjutra u 3 sata započe naša bubnjarska vatra. Bio sam gore na vrhu Fontana Secce i sjedio sam u električno rasvijetljenoj kaverni s divizijonarom Le Beauom, s njegovim zastupnikom i drugim. Igrahu se karata sve upotrebljavajući francuska imena. O događajima koji su imali slijediti, o mrtvima ni govora. Igrahu neprestano do 2 sata i 59 min. Prestadoše, a vani već započe koturanje topova. Iziđemo van. Sijevaše nebo i zemlja i cijeli orkestar niskih i visokih tonova pratio je to svestrano velebno sijevanje oblaka, brda i dolina. Popeh se gore i promatrah sijevanje granata, što se rasprskivahu po talijanskim brdima. S raznih strana dizahu se iz talijanskih jaraka vatrometi, koji spuštajući se polako, rasvjetljivahu svu okolinu s raznim kalibrima; to ne očekivasmo, držali smo, da će biti sve baterije otrovane plinom a i plinskim granatama. Moradosmo se poslužiti gasmaskom. U 7.40 zastade bubnjarska vatra, a u 7.50 dođe vijest da je Salarol, Porta di Sallone u našim rukama. Pola sata stiže vijest da je Borojević prešao Piavu. Stade napredovati i naš bataljon za njima. Dolaze prvi ranjenici, dolaze Talijani, časnici, momci. Saznajemo da je sila naših izginulo, da su se Talijani dobro branili. Topništvo nije ubilo Talijane, nije uopće pogodilo u rovove… Tako naše komande besmisleno žrtvuju ljude. Kartaju se u najvažnijim situacijama, a ne brinu se za najelementarnije principe navale. Stigosmo u vatri do sadašnjeg mjesta i zakonačismo se u kaverne. Stigoše vodnici što su vodili jurišne patrole; krasni ljudi, odvažni što umiru bez ikakva straha. Krasan li je naš svijet, samo da ga ima tko voditi! Ležao je ovdje jedan teško ranjeni talijanski časnik. But mu je bio poput pršuta razrezan; jaukao je i roktao od boli. “Quanto male Manfredi” opetovao je po 20 puta… Više od sata je tako uzdisao. Dadoh ga prenijeti nazad do kote 1580, gdje bijaše jedan mali “Hilfplatz”. Neću nikada zaboraviti njegov zahvalni pogled, stisak njegove krvave ruke. Bijaše krasan mladić. Učiniti djelo ljubavi čovjeku što trpi najveća je stvar na ovoj zemlji. Temelj je to svakog duševnog života. Zastala je ofenziva. Vele iz političkih razloga. Karakteristično je za nered što vlada u Austriji. Talijanski su rovovi puni naših mrtvaca. Grozne su slike. Grozan smrad. Jarci su im duboki, slabi i neuredni. Boravišta su vlažna, kaverne slabe. Vele da je Krndelj pokopan u Rosanu. Strahota! Ono nasmijano lice, puno idealizma i života, da nas je za tren oka ostavilo?! Bože, smiluj mu se!
Grijeh je povod najvećim katastrofama čovječanstva Smisao života jest tajna križa Monte Solarol, 25.VI.1918. Grijeh je povod najvećim katastrofama čovječanstva. Smisao života jest mysterium crucis – tajna križa. Moram, dakle, biti zadovoljan svojim sadašnjim stanjem. No odviše je teško robovati sistemu koji radi o glavi čovjeku i njegovim idejama…
Bože, plamenom svoga milosrđa sažeži parazite grijeha, da dobar i svet stupim u Te Zahvaljujem molitvi moje majke i svojih zlatnih prijatelja što živim Solarol, u kaverni, 13. VII. 1918. 21 g. i 7 mj. Granata je dohvatila našu baraku; Šimi odbilo glavu, Šobrta i druge teško ranilo, a Klapca je diglo u zrak i bacilo ga je za nekoliko metara. Gledao sam gdje aktivni kapetan, 40-godišnji muž plače što je izgubio momke. I drugi bijahu svi zaprepašteni. Zahvaljujem molitvi majke i mojih zlatnih prijatelja što živim, jer ja – iako mnogo mislim na Boga – zapravo malo molim. Po cio dan ležim u kaverni, nešto jedem, pomalo pišem, pa se ne mogu sabrati i zaroniti u ogromno mistično more. Neki dan vidjeh svećenika; najradije bih poljubio ruke koje držahu Krista u rukama. Trebam li zaželjeti bolje dane, kada ću i ja onamo kuda je Šimo otišao? O, Bože, da sam već kod Tebe najbolje bi bilo! Sažgi plamenom svojega milosrđa sve parazite grijeha što su se usukali u moju dušu pa da dobar i svet stupim u Te; ili barem da u životu budem nadahnut svetom radošću i nadčovječnom voljom. Lako je pisati, ali teško je sveto živjeti.
Ruke koje drže Krista D, Ratište, Solarol, 13. VII. 1918. Neki dan vidjeh svećenika. Najradije bih poljubio ruke koje su držale Krista. O, Bože, da sam već kod Tebe! Najbolje bi bilo da plamenom svoga milosrđa sažgeš parazite grijeha, koji su se usukali u moju dušu, pa da dobar i svet stupim u Te…
Solarol, 2. VIII. 1918. 21 g. i 8 mj. Govorio sam sinoć s civilom, jednim mladim nizozemskim slikarom Fabritius-om. Dobro radi. Mnogo je pričao s Jave. Zanimljivo je ondje: osobito je odnos spram žene svet. Ples je zabranjen, a djevojka se ne smije ni dirnuti. Poljubiti djevojku pred ljudima je skandal…
Biti gospodar nagona svoga tijela Solarol, dne 3. VIII. 1918. 21 g. i 8 mj. Ovo je za me jedino aktualno za sada: “Katkada treba i silu primijeniti i odlučno se oprijeti požudi osjetila, i ne obazirati se na ono što bi tijelo htjelo, a što ne bi htjelo; nego valja više nastojati oko toga da se makar i protiv volje podvrgne duhu. I valja ga tako dugo obuzdavati i siliti na posluh, dokle god ne bude spremno na sve i dok se ne navikne biti s malim zadovoljno, uživati u jednostavnosti i ne mrmljati ako mu što ne prija.” (Iz Nasljeduj Krista, III. dio, gl. 11, r. 10-11) Veličajnih, snažnih li riječi. Kao da je tijelo jedna sasvim druga osoba, s kojom duh barata po miloj volji. Da mi je doći do te snage ne, bih se trebao toliko gnjaviti sam sa sobom.
Najsretniji dan bi bio kad bi majka i otac postali dobri kršćani Obitelj je na zemlji najsvetija stvar Solarol, 4.VIII.1918. Najsretniji dan bio bi kad bi majka i otac postali dobri kršćani, kada bi naša obitelj postala katoličkom obitelji – jer obitelj je na zemlji najsvetija stvar. Molitvom će se dati mnogo toga učiniti. Kod oca dobro djeluju logički dokazi. Treba ga samo uvjeriti da je i on odgojen u predrasudama, kao što drži da je klerikalizam predrasuda. A kod majke će moći djelovati ljubav k meni.
Predah nakon ofenzive Rozalte blizu Belluna, 23. VIII. 1918. 21 g. i 8 mj. Krasno li je ovdje. Prvi dan se ne mogoh ni snaći. Mirisno cvijeće na stolu, blistajući se u raznim bojama, bjelina dana i svježa ljetna priroda pričiniše se kao kakva sanja. Ili ne, učini mi se, da sam snio grdan tmuran san o nekakvom životu u mračnoj, vlažnoj kaverni, o kamenitoj prirodi, do koje niti sunce niti blagoslov Božji ne dospijeva… Prošla je ta ružna sanja i zahvaljujem Bogu što će mojim roditeljima iza dugog teškog bolovanja odlanuti…
Bože, kada ću zemljom stupati pročišćen?! Bez posta nema pravog duševnog života… Daj mi, Bože, silnu volju! Rozalte blizu Belluna, 23. VIII. 1918. 21 g. i 8 mj. Zaljubljeni čovječe: slanina, sočni kruh, mnogo, mnogo žderi, siši sok nek se sve cijedi niz grlo i napunja trbuh! Život! Smisao svega! Hoćeš da budeš dobar, da sjajiš kud prolaziš, a da si rob svog vječno gladnog želuca, koji sve traži nešto snažno i sočno. Sutra ćeš umrijeti, čovječe. Umrijeti! Da, i komis i špek i sve drugo će još tu biti i ležati na stolu i tebe ne će biti, ni tvog trbuha i kao da nisi ništa; gledaj da Ti duh bude slobodan, da trbuh izgubi vlast nad tobom, kukavico jedna! Bože, daj mi urnebesnu snagu, da sve svoje strasti skupim u šaku, da ih zahvatim desnicom rukom i topovskom snagom hitnem o stijenu, da se kao staklo razbiju i razlete na sve strane. Bože, Bože, kada ću to moći, kada ću zemljom stupati pročišćen. Pomozi mi Bože, jer je bolje ne živjeti, nego tako živjeti. Memento mori (sjeti se da ćeš umrijeti) – slanina u kutu vreba. Tko veli da je post glupost, taj ne zna ništa. Bez posta nema pravoga duševnog života. Čovjek onda nema sam nad sobom autoritet. A to je glavno. Daj mi Bože silnu volju, pa makar bio gol i bos, jer ako sam već na svijetu, svejedno je da li imam zvijezdu pod vratom ili da mi proviruju košulje na laktu, glavno je veliko ja, sloboda duha, koja se ni smrti ne boji, a ostalo je sve sporedno.
Ostadoh na životu zbog milosti predobrog Oca i molitve mnogih dobrih prijatelja Ne žalim što sam toliko toga vidio i proživio, jer su mi se otvorili mnogi vidici i donekle sam prozreo smisao života Pismo prof. Lj. Marakoviću s fronte, 28.VIII.1918. Ovih ću dana u pozadinu i to na dulje vremena… Tako ostadoh na životu – i još zdrav k tomu – zbog milosti predobrog Oca i molitve mnogih dobrih prijatelja. U ove dvije godine nestalnoga života čitao sam vrlo malo, a i ono što sam pročitao, zaboravio sam. No zaista ne žalim što sam toliko toga vidio i proživio, jer su mi se zaista otvorili mnogi vidici i donekle sam prozreo smisao života. Strah me je samo da neću imati toliko snage i volje da provedem svoje životne nazore, o kojima sam uvjeren da su jedini istiniti.
Čovjek se gadi samom sebi zbog svojih neukroćenih strasti Cidalchis kraj Tolmezza, 10. X. 1918. 21 g. i 10 mj. Poredak mora biti u svemu. Trpljenje je podloga životu… Apstinencija (odricanje) je put k Bogu, a trpljenje, koje uslijed ove nastaje, mora pojačati energije života i stvarati od nas snažne ljude, ne samo u etičkom pogledu, nego ljude potpune za život: učenjake, radnike itd. Apstinencija ne samo da nije zapreka naučnom radu, nego mora i da je baza ovome. Danas mi je tako snažna volja, da te nazore provedem u praksu – jer zaista čovjek se gadi samom sebi zbog svojih neukroćenih strasti.
|
