Romanom “Ezan”, nagrađivana hrvatska, osječka književnica Ivana Šojat vratila se daleko u historiju, u 16. stoljeće i vrijeme Sulejmana Veličanstvenog, kada Osmansko Carstvo doživljava svoj i kulturološki i teritorijalni vrhunac. Glavni lik romana je Ibrahim, koji se na kraju svog života ispovijeda sinu, gledajući u prošlost i svoj minuli život. Ibrahim je nekoć bio Luka, dječak predan Turcima u devširmu, u danak u krvi, koji biva odveden u samo središte velikog Osmanskog Carstva gdje postaje Ibrahim i janjičar, piše Anadolu Agency (AA).

S obzirom na brojne pojmove iz tog vremena, koje Šojat u ovom romanu “predefinira” iz negativnog u pozitivno i obrnuto, ulazak u ovu tematiku svakako je bio rizičan i zahtijevao je puno informacija kako autorica ne bi upala u ono što naziva krivotvorinom, izmišljanjem i stvaranjem novih mitologija. Stoga je, uz literaturu, konzultirala prijatelja derviša i druge prijatelje koji poznaju tematiku islama i povijest ovih prostora iz te vizure. Putem društvenih mreža dobivala je od prijatelja na tisuće fotografija lokacija na kojima se odigrava radnja njezinog romana.

“Mitologizacija je nešto najružnije što se čovječanstvu neprestano događa, što onu drugu stranu, koja nismo mi, pretvara u čudovišta. A htjela sam izbjeći i zamku prelaska u drugu krajnost”, kaže Šojat u razgovoru za AA.

– Kost s turskog groblja kao inspiracija za roman

Dječak Luka iz hercegovačkog mjesta Ostrožac, nedaleko od Jablanice, na samom početku priče i Ibrahimove ispovijesti sinu, putuje daleko na istok, u Stambol, a na kraju romana se vraća na tursko groblje u Slavoniji, nedaleko Dunava, na kojem je, pronalaskom ljudske kosti, započela stvarna autoričina inspiracija.

Spisateljica Šojat je prije nekoliko godina, tokom druženja s kolegama braniteljima, negdje na slavonskoj ravnici između Erduta i Aljmaša, od jednog kolege upozorena kako se upravo nalaze na mjestu nekadašnjeg turskog groblja.

“Uzela sam vojnički ašov na rasklapanje, krenula kopati, i kakve sam sreće, našla sam komad ljudske potkoljenice. To mi je nakon analize potvrdio prijatelj patolog koji je datirao kost na najmanje tristo godina starosti”, priča Šojat.

Razmišljajući, dijelom izmišljajući moguću sudbinu nekadašnjeg “vlasnika” pronađene potkoljenice, krenula se u autorici Šojat rasplitati priča ovoga romana.

Šojat kaže kako je potaknuta na pisanje romana “Ezan” s ovako specifičnom tematikom s dvije razine:

“Prva razina je to što se povijesna zbivanja uvijek gledaju jednoslojno, što odgovara nekim skupinama ljudi i mitologizacijama. Počesto zaboravljamo kako je to 16. stoljeće bilo najkrvavije, ne samo zbog Osmanskog Carstva, nego i zbog reformacije i protureformacije koje su se tada događale. Bilo je to vrijeme velikog klanja među kršćanima, što često zaboravljamo.”

Druga razina autoričine motivacije za roman je mistični dio koji je potiče na pisanje.

– Devširma, danak u krvi kao bijeg od kmetstva

Ispovijest glavnog junaka Ibrahima na samrtnoj postelji u romanu “Ezan” započinje prisjećanjem kako kao dječak biva odvođen u devširmu, danak u krvi. Opisuje emotivan rastanak s majkom, a potom i dolazak u središte Osmanskog Carstva gdje mu biva nadjenuto ime Ibrahim, tada, samim činom sunećenja, prestaje biti kršćanin Luka.

Danak u krvi je kroz cijelu povijest hrvatske, ali i ostalih književnosti s ovog područja uvijek prikazivan kao nasilno otimanje djece od roditelja, kao strašan i bezosjećajan čin osmanskih osvajača, no Šojat u svom romanu nudi sasvim drukčiju sliku:

“Što je više vremena protjecalo, to je devširma bila veći izlaz za djecu jer su djeca rođena u feudalizmu, na kršćanskoj strani, bila kmetovi iz kmetovskih obitelji, osuđena da tu i ostanu. Nije bilo pomaka, načina da napreduju, bez obzira na njihove sposobnosti i mogućnosti. Jednostavno si rođenjem bio određen i takav si ostajao do smrti. Djeca koja bi završila u devširmi, danku u krvi, i koja bi otišla u neka mjesta oko Stambola, gdje bi primila osnovnu naobrazbu – zapravo su se selektirali iznimno daroviti mladići – nastavljala su se razvijati, školovali su se, a nekad dospijevali i do visokih funkcija. Imamo nekoliko velikih vezira koji su s našeg područja.“

– Osmanlije su nastavili graditi na Rimljanima

“Kroz povijest nam se u školi uči da su granice koje nastaju između civilizacija u ekspanziji i onih koji se brane čvrste poput kamenih ograda. To nije istina. Te granice su propusne; nema granice koja će zaustaviti trgovce, kultura se nastavlja razmjenjivati. Mi volimo reći da smo bili predziđe kršćanstva, a zapravo su islam i kršćanstvo neprestano komunicirali, što svjesno, što nesvjesno, kroz prožimanje kultura“, kaže Šojat.

Jedan od najčešćih mitova o osmanskom osvajanju i kažnjavanju neposlušnih je u književnosti često korišteno nabijanje na kolac, za koje ova autorica tvrdi da je notorna povijesna laž, i da je, zapravo, riječ o običaju kažnjavanja koji dolazi od starosjedilaca na Balkanu, Vlaha.

“Mi neprestano prikazujemo Osmansko Carstvo kao nešto što je dolazilo k nama da bi palilo i rušilo. Osmansko Carstvo je gradilo. Premoštene su rijeke koje do dolaska Turaka u naše krajeve nikada nisu bile premoštene, nego su se koristile isključivo skele ili gazovi preko rijeka. Oni su se nadovezali na Rimljane. Oni su nastavili graditi. Rimljani su gradili putove preko kojih smo mi danas stavili asfalt”, pripovijeda autorica “Ezana”.

Smatra kako je domicilna kultura sklona prikazati došljake kao nekakav mrak koji sve guta i prije kojeg je bilo bolje te uviđa potrebu redefiniranja tog boljeg i sebe samih.

“Kroz povijest smo neprestano imali neke koji su prodirali u nas – Mađare, Nijemce, Srbe, Bugare, a realno gledajući, mi bismo to trebali gledati kao prožimanje”, poručuje.

U Slavoniji nakon povlačenja Osmanlija nije ostala nijedna džamija, kaže Šojat, a bilo ih je pet:

“Toliko o snošljivosti. Budimo iskreni prema sebi”, poručuje svojim čitateljima.

– Sulejman Veličanstveni kao habibi i pjesnik, ali i nemilosrdni ratnik

Za autoricu je Sulejman Veličanstveni, važan lik koji se javlja u romanu “Ezan”, povijesna osoba koja zaslužuje pozornost jer smatra da takvu ekspanziju Osmanskog Carstva nije mogao osmisliti i provesti netko tko nije imao značajnu dubinu ličnosti i obrazovanja.

“Žao mi je što ga nekada iskrivljuju”, poručuje književnica Šojat.

Uz Sulejmana, uvodi lik Rustem-paše Opukovića, osmanskog generala i državnika hrvatskog podrijetla iz Bosne kao njegovu antitezu.

“Sulejmana sam doživjela kao kompleksnu ličnost koja kao da boravi u dvije odaje. On je pjesnik i habibi, ljubavnik koji piše poeziju, a s druge strane je nemilosrdni ratnik, čovjek koji osvaja, koji ne odustaje, koji grize Beč. On je izrazito razuman i oštar vladar, bez milosti i prema vlastitoj djeci, kojoj ne oprašta ako žele narušiti njegov svijet”, kaže autorica “Ezana”.

– Bojno polje nakon bitke smrdi

Književnica Šojat ima iskustvo sudjelovanja u Domovinskom ratu u Hrvatskoj na obrani Osijeka. Proživljeni rat spisateljice čitatelj može osjetiti u realističnim, ponekad naturalistički neugodnim opisima bojnog polja, bitke i onog što nakon bitke ostane.

“Želim skinuti krinku s ratovanja. Sve nacionalne i druge mitologije žele uzdizati junaštvo i herojstvo na bojnom polju, potpuno zanemarujući stvarnost. Čovjek kad je ranjen, on je bespomoćan, njemu na pamet ne padaju velike riječi, on ne šalje velike poruke. Vidjela sam mnoge ljude koji su bili pored mene ranjeni, neki su se oporavili, neki su izdahnuli. Ne sjećam se da je itko od njih izgovorio išta dojmljivo, išta veliko. Tu se stenje, tu se psuje, doziva majka, plače, to su trenuci u kojima se ne može kontrolirati”, kaže Šojat.

“Bojno polje nakon bitke smrdi, ono ostaje puno unakaženih leševa. Dolaze lešinari i lopovi, tu nema ničeg lijepog. Ako je sunčano, za par sati to počinje beskrajno smrdjeti i puni se muhama”, dodaje.

Njezin glavni lik Ibrahim je janjičar, koji ide iz bitke u bitku, ali nakon svake bitke postaje sve moralniji. Prvi mrtvac Ibrahimov je jedan Perzijanac koji ga prati cijeli život, a poruka je kako egzekutora svaki ubijeni prati kroz život sve dok od ubijenih ne nastane “vojska nevidljivih džina”. Ibrahim kod bitke za Siget ostaje sakat, a tu bitku, nakon koje se carstvo počinje urušavati, opisuje kao bitku bez pobjednika.

– Otpor likova stereotipima

Koliko se nastoji izboriti za drukčiju istinu o povijesnim zbivanjima, toliko i likovi “Ezana” to čine pokazujući ljudske nesavršenosti. Ibrahimova voljena supruga Vasilisa je odgojena u pravoslavlju i nikad se nije odrekla pejgambera Isaa, iako joj je muž pravovjerni musliman.

“Njegova ljubav prema Vasilisi nema ograda jer za ljubav nisu važne ni kulturološke, ni vjerske, ni jezične ili bilo koje druge razlike”, poručuje autorica.

Iako joj je prijatelj derviš sugerirao kako pas ne može obitavati u muslimanskoj obitelji, Šojat uvodi lik Ibrahimova psa, radi namjerna odstupanja kako bi likove oslikala sa svim slabostima i vrlinama. Ironično je, također, što Ibrahim janjičar, nakon svih junaštava umire od uboda malaričnog komarca, a ne od zadobivenih teških rana.

U romanu “Ezan” važnu ulogu igraju životinje, posebno konji, kojima autorica nijansira moral Ibrahima i drugih likova u poziciji moći i nadređenosti.

– Sinestezija riječi

Na pitanje vidi li svoju književnost stilom i tematikom bližu djelima Ive Andrića ili Ivana Aralice, Šojat kaže kako joj je zapravo puno bliži Meša Selimović koji, kao i ona, razmatranja radi više na metafizičkoj razini jer iako pisanje temelji na osnovnoj povijesnoj potki, stalno traži neku duhovnu razmjenu.

Pažnju u romanu privlači bogat autoričin leksik pun turcizama, koji su na kraju knjige poredani u Rječnik manje poznatih pojmova. Jezik je poetičan i sugestivan pa čitatelja neprimjetno prenosi u vrijeme, dajući slike, boje, mirise i zvukove stvarnosti u kojoj obitavaju likovi “Ezana”.

“Još kao dijete bavila sam se ‘opipavanjem jezika’, svaka riječ je sačinjena od nečega. Jezik doživljavam sinestetično i od ranog djetinjstva sam bila opčinjena riječima, ponavljajući riječ na različite načine, kušajući riječi”, kaže autorica koja istražuje semiotiku i počela riječi.

Intenzitet kojim čitatelj biva prenesen u radnju romana, autorica romana i sama je, kaže, osjetila kada se, pišući roman tijekom dvije godine, i sama preselila u to vrijeme.

“Dvije godine sam tako jela, slušala tu glazbu, istraživala istočnjačku glazbu, odijevala se”, kaže Šojat.