Ništa ih više ne može oprati koliko god se sada iz petnih žila opravdavali. Nema povratka generalima potpisnicima Nobilove zamolbe predsjedniku Milanoviću da pomiluje udbaške ubojice Mustača i Perkovića.
Počinili su dva “smrtna” grijeha.
Prvi je da su zatražili milost za ubojice koji se nisu pokajali za preokrutna ubojstva hrvatskih emigranata niti su zatražili oprost ili pomogli Hrvatskoj u razotrkivanja terorističke zločinačke jugoslavenske mreže koja je likvidirala Hrvate, a da prije toga nikada nisu osjetili pravednički krščanski refleks prema progonjenim hrvatskim zapovjednicima. Ni ovih dana kada hrvatski neprijatelji svih boja napadaju Domovinki rat i pozdrav Za dom spremni, veliki pravednici Čermak, Gotovina, Rojs, Lošo, Miljavac i Džanko “junački” šute kao da su im HOS-ovci bili neprijatelji, a ne suborci koje su u “izgubljenim” situacijama na bojišnici zvali da ih spašavaju.
Drugi “smrtni” grijeh generala potpisnika što su se uključili u operaciju odvjetnika Ante Nobila koji nije bio samo zloglasni komunistički tužitelj, nego je autor i izmišljotine o tzv. dvostrukoj zapovjednoj crti, kao načina da optuži predsjednika Franju Tuđmana, ministra Gojka Šuška i niz drugih u hijerarhiji vlasti da su krivi za hrvatske zločine u BiH i u Hrvatskoj.
Haaški sud je prihvatio tu Nobilovu smicalicu kao platformu za konstrukt o tzv. udruženome zločinačkome pothvatu, a Nobilo se još i hvalio podvalom kao stručnom genijalnošću.
Nikada se ne smiju zaboraviti velike zasluge generala Gotovine u oslobađanju okupirane Domovine, ali njega ne bi bilo da nije bilo Tuđmana i Šuška, a sada se svrstao uz odvjetnika koji je njih optužio kao ratne zločince i optužio državnu hrvatsku politiku kao zločinačku. Ne samo što se svrstao, nego je nagovaro i druge da potpišu.
Ne bi bilo ni drugih potpisnika bez Tuđmana i Šuška.
Zato se trajno ugasila zvijezda generala Ante Gotovine i ostalih potpisnika.
Njih šest ostalo je sada usamljeno kao izmet na kiši, bez vojske i naroda. Nisu mogli pobjeći od svoje prirode.
