Ja iz ove zemlje ne idem. Ostajem sa svojim narodom i svećenstvom

Ulomak iz Dnevnika župnika Vranekovića dolasku nadbiskupa Stepinca u Krašić na odsluženje preostalog dijela kazne

6. prosinca 1951.

Došao je ovamo obučen kao obični svećenik: crna reverenda, obični kaput i šešir. Nikakovog vanjskog biskupskog znaka nije imao na sebi. Među odijelom imao je tek »Soli Deo«. Ujutro u 6 sati pratim ga prvi put u crkvu. Kolikog li začuđenja u narodu, kad ga opazi da stupa pred oltar i tu na klecalu kleči za vrijeme moje mise. Svijet plače čim ga je ugledao. Molitva se po crkvi čuje više nego obično, jer moleći kroz suze, šapat molitve je jači – glasniji. Lijepe adventske pjesme danas se pjevaju s posebnim zanosom. Ljudi se u zadnjem dijelu crkve podižu na noge, da ga bolje vide, a on klečeći oborio glavu i moli.

Pred koju godinu milina mu je bila, kad je među mračnim zidinama tamnice slušao zanosne pjesme vjernika, koji su mimo Lepoglave polazili – hodočastili u Mariju Bistricu. Koliko li je sada utjehe osjetio, kad mu pred očima iskrsli oni lijepi dani, kad je i on svakog dana dolazio na zornicu i sada opet sluša divne melodije – zanosno  pjevanje vjernika, koji su potpuno ispunili crkvu i u moru ove pokvarenosti zanosno slave Boga i Bogorodicu, i kao da prkose svemu što je protivno Stvoritelju.

– Na svršetku Mise okrenem se od oltara i kratko navijestim njegov dolazak riječima:

»Sada će po običaju najprije biti sv. Pričest, a iza toga služit će sv. Misu naš Preuzvišeni gospodin nadbiskup, koji je eto došao među nas. Dobro nam došao! Molimo se još više za nj, da nam ga dobri Bog još dugo poživi za dobro Crkve i naroda, blaženim da ga učini na zemlji i ne da na volju njegovim neprijateljima.« – Sav je narod ostao kod njegove sv. Mise.

Čim je započeo sv. Misu na glavnom oltaru, opazim na vratima sakristije nepoznate ljude pomiješane s našima, koji su pribivali sv. Misi. Bilo je tu 9 novinara: Amerikanci, Englezi i Francuzi, a predvodio ih je predstavnik »Tanjuga«. Na svršetku mise odem u sakristiju, a Preuzvišeni se zahvaljivao pred oltarom. Predstave mi se i zamole da ih najavim Preuzvišenom. Učinim to po njihovoj želji. Nekoliko minuta nestrpljivo su čekali oni i fotoreporteri u sakristiji. Konačno dolazi tu i Preuzvišeni. Pristupe k njemu.

Predstavnik »Tanjuga« i još jedan ga zamoli da odgovori na pitanja stranih novinara. Bilo je tu i naših (domaćih) Krašićanaca. Preuzvišeni najprije reče: »Ako što želite od mene, onda najprije pišite da Duh Sveti govori u Sv. pismu: Tko mnogo govori, neće ostati bez grijeha.’ – Zato ću i ja ovdje biti kratak. « Pitaju ga: »Kako se sada osjećate?« – On odgovara: »Ovdje jednako kao i tamo (u Lepoglavi)… Meni je svejedno, gdje jesam, da li u Lepoglavi, Krašiću ili u Zagrebu, jer  gdje god bio da bio, tu vršim svoju dužnost.«

Američki novinar pita: »A koja je to vaša dužnost, što je ovdje naglašujete?«

On odgovori: »Trpjeti i raditi za Katoličku crkvu.« Pitanje: »Da li ste tražili da vas puste?«

Odgovor: »Nikada to nisam tražio.«

»A zašto?«

– »Jer se osjećam nevinim. Ja nisam ništa učinio protiv ove države.«

»Što sudite, hoće li doći do zbliženja i uređenja odnosa između Crkve i države?«

– »Mi smo uvijek za sporazum sa državom, ali samo pod uvjetom da se priznaju  njezina  osnovna prava na škole, brak, štampu, Karitas i dr. Od ovih principa ne odstupamo  nikada, makar uz cijenu života.«

 »Što kažete na to, da Vas nazivaju bivši zagrebački nadbiskup?«

– »Nikada nisam ni želio, ni tražio čast nadbiskupa. A o tome hoću li i dalje biti zagrebački nadbiskup ili ne, o tome ne odlučuje državna vlast, nego Sveta Stolica.«

Pitali ga spomenuti novinari: »Nadate li se, da će Vas pustiti iz Jugoslavije, da odete u Rim i kamo drugamo ili možda da Vam narede, da otiđete?«

»Ja iz ove zemlje ne idem. Oni me neće prisiliti da odem, jedino dakako, ako me silom  strpaju u avion i prebace preko granice. Smatram svojom dužnošću, da u ovim teškim danima ostanem sa svojim narodom i svećenstvom.« [51]
Preuzvišeni pođe zatim u župni dvor. Dok je u svojoj sobi doručkovao, dođu novinari do mene u kancelariju. Pitaju sve po jedinosti o njegovu dolasku, da sam se upravo čudio nekim pitanjima.

Opazili oni to čuđenje, pa mi Amerikanac odgovori, neka se ne čudim tome, jer da upravo ove pojedinosti najviše zanimaju američku javnost. Pitali me: »Kako se držao, kad se pojavio ovdje, prva njegova riječ, da li je sjeo ili stajao, na koja je vrata unišao, je li se osjećao umoran, je li što založio i koliko, pio, kako je dugo bdio, u koji sat legao…« Molili me da im pokažem kuću iznutra, a osobito sobe gdje boravi. Uvedem ih tamo. Zanima ih svaki predmet. Pitaju me na kojem je stolcu sjedio, gdje je spavao, svaki kutić u sobi snimaju u stotine snimaka. Uzimaju sve moje podatke, zatim pitaju za č. sestre, za crkvu, za rodbinu Preuzvišenoga, njegov curriculum vitae, opis mjesta i dr.

To je potrajalo jedan sat. Bili su vrlo zadovoljni.

Pitaju ima li tu gdje hotel da doručkuju. – Začudili se kad sam rekao da nema. Ponudim ih da se strpe koji čas i da ćemo im nešto servirati – rekavši da baš nismo opskrbljeni – ali nikako nisu htjeli prihvatiti, smatrajući da bi odviše smetali.

Kroz to vrijeme dođe autom ovamo tajnik vlč. g. Mijo Pišonić. Brzo se vraća u Zagreb da izvijesti što je i kako je ovdje.

Poslije podne iza adventske sv. ispovijedi dovezu se ovamo iz Jaske: Franjo Ljubetić, v. d. dekana Jastrebarskog dekanata; Janko Majerović, prebendar i upr. župe Desinec; Rudolf Kadlec, upr. ž. Jastrebarsko; o. Valentin Makovec, gvardijan iz Jastrebarskog; Josip Gjuran, upr. ž. Sv. Jana; Adolf Dušić, župnik i dekan iz Brezovice; Stjepan Kranjčić iz Hrv. Leskovca (bivši tajnik); Stjepan Šegudović, duhovnik ss. sv. Vinka iz Zagreba.

Veseli oni – veseo on, kad su se ugledali – nakon toliko godina! Kranjčić je na izlasku iz sobe – na hodniku i u kuhinji u onom zanosu skakao do stropa, ponavljajući veselo i glasno, upravo kao maleno dijete: »Vidio sam ga, vidio sam ga, On je tu…«

Istoga dana kad su svećenici iz Jaske bili ovdje pitali ga hoće li imati polnoćku na Božić? –

»Ne znam, vidjet ću, kako bude župnik odredio.« Svi prisutni ostali su upravo zapanjeni nad tolikom poniznošću. [52]

Poslije podne pohodili su Preuzvišenoga preuzv. gg. dr. Franjo Salis-Seewis i dr. Josip Lach. Preuzvišeni ih dočekao na vratima. Taj njihov prvi susret snimili su strani novinari.

[51] Ova zadnja dva pitanja novinara i Nadbiskupove  odgovore vlč. Vraneković  naknadno je zabilježio 8. prosinca 1951.
[52] Ovo zadnje pitanje iz razgovora Nadbiskupa sa svećenicima župnik je naknadno upisao 8. prosinca 1951.
 

Izvor: Vraneković, J. Dnevnik. Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2011., str. 42-45.