Vaza s cvijećem.
Pala je ispod stola.
Usporene sjene,
svježe,
bijelo okrečeni zidovi.
Prostor,
tihi šum onemoćalog srca,
vrijeme,
mozaik duše jednog Jadnika.
Uputio je
svoj mutni pogled
u kut,
kroz tamu i miris lelija,
u Golgotu i križ
začađen i nagrižen zubima moljaca.
Križ
iz kojeg sipi prašina,
istječe
baš poput života tog Jadnika.
Uputio je svoj zadnji pogled:
«Je li doista umro?
Ostao žrtva Zaborava?»
Tek pitanja, bez odgovora,
jednog Jadnika…
Napisano, 14. prosinca 1999.
