Kako je Vatikan spašavao Hrvatsku od Budimira Lončara

Prije tjedan dana, na predstavljanju knjige papinskog nuncija u Njemačkoj nadbiskupa Nikole Eterovića u Kölnu, bilo je riječi i o ulozi Budimira Lončara u raspadu Jugoslavije

Povjesničar Ivan Bulić, sada generalni konzul Republike Hrvatske u Düsseldorfu, podsjetio je na to kako je tadašnji tajnik Svete Stolice za odnose s državama kardinal Jean-Louis Tauran bezuspješno molio Lončara da pomogne Hrvatskoj. Umjesto toga, Lončar se samo nekoliko dana kasnije izborio za embargo na uvoz oružja Hrvatskoj, što je bilo ravno smrtnoj presudi mladoj državi.

Dr. Bulić je prije preuzimanja dužnosti u diplomaciji bio nositelj kolegija suvremene hrvatske i svjetske povijesti 19. i 20. stoljeća na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

Kao jedan od predstavljača, uz sutkinju upravnog suda u Cottbusu i autoricu knjige o kardinalu Alojziju Stepincu Claudiu Stahl i samog nadbiskupa Eterovića, Bulić je upozorio na jedan od ključnih trenutaka u procesu hrvatskog osamostaljenja. Riječ je o priznanju Svete Stolice i ulozi tadašnjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara.

Knjiga nadbiskupa Eterovića “Tiha moć – diplomacija Svete Stolice” (Die leise Macht – Diplomatie des Heiligen Stuhls) objavljena je prošle godine u Njemačkoj. Riječ je o izuzetno važnom djelu za razumijevanje vanjske politike Svete Stolice, koje je u Njemačkoj izazvalo odgovarajuće zanimanje javnosti. O važnosti knjige svjedoči i činjenica da je njezin izdavač ugledni nakladnik Herder.

Eterović u knjizi približava čitateljima logiku diplomatskih aktivnosti Svete Stolice, s težištem na ulozi pape Ivana Pavla Drugog i na procesu priznanja Hrvatske i Slovenije.

Vatikanska diplomacija na glasu je kao jedna od najsnažnijih na svijetu i uključena je u sve važnije međunarodne procese, napose u pokušaje ostvarivanja mira.

Eterovićeva knjiga u njemačkim je političkim i napose diplomatskim krugovima izazvala pozornost upravo zbog činjenice što ukazuje na ključne mehanizme svjetske diplomacije.

Kardinal Tauran i Budimir Lončar bili su na suprotstavljenim stranama povijesti

A jedan od važnih trenutaka u novijoj povijesti vatikanske diplomacije upravo je međunarodno priznanje Hrvatske. Uloga različitih aktera u tako važnim događajima ostavlja trajan trag i predstavlja istaknuti dio u njihovim biografijama.

Za samu Hrvatsku, važno je skrenuti pozornost na tadašnje odnose i na postupke pojedinih čimbenika koji su usmjerili povijest. Neki od ključnih aktera u tome trenutku povijesti bili su Jean-Louis Tauran i Budimir Lončar.

Predstavljanje Eterovićeve knjige stoga pruža dobru priliku za kratki osvrt na kronologiju tih događaja.

Za razumijevanje načina djelovanja vatikanske diplomacije važno je između ostaloga napomenuti da je među načelima kojih se dosljedno drži i ono da nikada ne priznaje novu državu prije završetka procesa osamostaljenja. To znači i da se, u slučaju rata, ne odlučuje na priznanje prije njegova svršetka.

Priznanje Hrvatske bio je presedan u diplomatskoj praksi Svete Stolice

Sveta Stolica napravila je iznimku u slučaju Hrvatske. Priznala ju je na početku rata, utjecala na moćne države da učine isto i time spriječila daljnje krvoproliće.

Zanimljivo je napomenuti da je Sveta Stolica time na neki način “po drugi put” priznala Hrvatsku, jer je isto učinila jedanaest stoljeća ranije, pismom pape Ivana VIII. hrvatskome knezu Branimiru 879. godine.

Međunarodnom priznanju Hrvatske 13. siječnja 1992. godine prethodila je živa diplomatska aktivnost Svete Stolice, u kojoj je uz kardinala Taurana, sudjelovao i nadbiskup Eterović.

Papa Ivan Pavao II. već je krajem lipnja 1991. javno molio za mir u tadašnjoj Jugoslaviji i osudio ratno rješenje. Sredinom kolovoza iste godine, tijekom pastoralnog pohoda Pečuhu, izrazio je potporu “zakonitim težnjama” Hrvata za uspostavom samostalne Hrvatske.

Kardinal Tauran, tada nadbiskup, u kolovozu 1991. godine posjetio je Beograd i Zagreb, a nekoliko dana prije toga zatražio je od veleposlanika Europske zajednice slanje promatrača u cilju uspostave i nadzora prekida vatre.

Lončar se oglušio o Tauranove molbe da pruži priliku Hrvatskoj

Tauran je u Beogradu molio Budimira Lončara da stvori uvjete za konstruktivne pregovore među republikama raspadajuće države. Lončar mu je odgovorio da je nemoćan bilo što učiniti.

Samo nekoliko dana kasnije, Lončar je ipak pokazao da ima moć, jer je na njegov zahtjev Vijeće sigurnosti UN-a uvelo sankcije na uvoz oružja. Stručnjaci za međunarodnu politiku slažu se da je to bilo ravno smrtnoj presudi Hrvatskoj.

Tauranu je ostao u sjećanju i posjet Zagrebu, koje je opisao riječima: „Još uvijek se sjećam gužve u katedrali i na trgu: više od pet tisuća ljudi molilo je zajedno sa mnom za mir, dok se iz daljine čula grmljavina granata“.

Nakon povratka u Vatikan Tauran je izvijestio papu kako Jugoslavija kakvu su je do tada poznavali više ne postoji.

Zauzimao se i kod Mitterranda, najprije neuspješno

Touran nije samo Lončara molio za pomoć Hrvatskoj. Kucao je i na druga vrata i uglavnom je imao više uspjeha nego kod Lončara.

Sveta Stolica je tijekom ljeta 1991. zaključila da Hrvatsku i Sloveniju treba međunarodno priznati i u tom cilju je pokrenula snažnu diplomatsku akciju.

Tauran, Francuz, jednom je prigodom gotovo pet sati razgovarao s francuskim predsjednikom Françoisom Mitterrandom, pokušavajući ga nagovoriti na priznanje Hrvatske.

Mitterrand mu je tada rekao: “Dragi Jean-Louis, ali Srbi su naši stari prijatelji, posebno od Prvoga svjetskog rata. Ne možemo ih ostaviti same. Ne mogu podržati hitno međunarodno priznanje Hrvatske”.

Vatikanska diplomacija bila je neumorna, a u međuvremenu su i neke članice EU, prije svih Njemačka, zaključile da je priznanje neminovno. Članice Europske unije priznale su Hrvatsku 15. siječnja 1992., a Sveta Stolica dva dana ranije, 13. siječnja.

Tauran u Hrvatskoj zaboravljen, Lončar pretvoren u zaslužnog Hrvata

Tauran i diplomacija Svete Stolice, zajedno s još nekolicinom Hrvatskoj naklonjenih država, uspjeli su spasiti Hrvatsku od Budimira Lončara. Trenutkom priznanja ona je dobila puno pravo braniti se od velikosrpske agresije.

 

Izvor: narod.hr