Kako Rusija može popraviti odnose za Zapadom

Foto: pixabay

Odnosi Rusije sa Zapadom – SAD-om i Europskom Unijom – u vrlo su lošem stanju već četvrtu uzastopnu godinu, od trenutka aneksije Krima i uvođenja sankcija protiv ruskih kompanija i fizičkih osoba.

Rusija mora shvatiti da američke sankcije neće biti skinute u dogledno vrijeme. Politiku odnosa sa SAD-om Moskva treba graditi iz pretpostavke dugoročnosti loših odnosa: nikakva retorika ili potezi neće poljuljati odlučnost Washingtona.

Kao prvo, američke su sankcije donese uz dvostranačko suglasje te na zakonodavnoj razini složene tako da ih predsjednik SAD-a ne može jednostrano oslabiti ili ukinuti. Kao drugo, na početku Ukrajinske krize, sankcije SAD-a (i EU-a) imale su konkretne uvjete za djelomično ili potpuno ukidanje. Ti su uvjeti – prekid agresije na Istoku Ukrajine, povlačenje snaga i u konačnici povratak Krima Ukrajini – sada de-fato izbrisani i zaboravljeni sa obadvije strane. Rusija nastavlja biti kriva zato što je Rusija i sve tragedije, kemijski napadi i pokušaji smaknuća neizostavno će se asocirati sa službenom politikom Moskve. Sankcije ostaju sve dok Washington procjenjuje da trebaju ostati, što značajno sužava prostor za bilateralni dijalog.

Američka politika prema Moskvi svodi se na dugoročno suzdržavanje i pokušaj izolacije. Pri tome SAD nije ponudio krizne mehanizme, metode i komunikacijske kanale koje bi strane mogle koristiti za normalizaciju odnosa. Uostalom, nije ih predložila ni Moskva.

Strane ne vjeruju jedna drugoj ali pri tome nisu u stanju točno definirati što ih muči i gdje u konačnici vide sebe, protivnika i bilateralne odnose. Mnogi mediji trenutno stanje nazivaju novim hladnim ratom. Ipak, takva je usporedba površna zbog niza različitosti između prošlosti i sadašnjosti, poput ciljeva, percepcije, striktne ideološke i tržišne podjele te nuklearne opasnosti.

Današnji problemi Rusije i Zapada nisu stare prirode ali se temelje na starim percepcijama. Štoviše, Rusija za Zapad više nije prijetnja kakva je bila za vrijeme SSSR-a. U svijetu u kojemu su SAD i Kina stupili u visokotehnološku utrku razvijanja kvantnih tehnologija i umjetne inteligencije začinjen carinskim okršajima, problem odnosa sa Rusijom izgleda, u najmanju ruku čudno. Budući da Rusija odavno nije američki ideološki neprijatelj, situacija je dosta anakronistična.

Foto: pixabay

U ovakvim uvjetima, jedino pametno ponašanje Moskve je ne činiti ništa. Budući da SAD gleda na Rusiju kroz prizmu djelovanja, i to agresivnog, neprijateljskog i destruktivnog, smanjenje inteziteta određenih vanjskopolitičkih poduhvata i retorike može barem malo doprinijeti normalizaciji.

Za početak, Moskva treba prihvatiti standard ignoriranja peripetija u američkoj administraciji i suzdržati se od bilo kakvih službenih komentara ili procjena. To se odnosi i na državne medije, koji često svojim suludim komentarima o „nuklearnom pepelu“ pridonose negativnoj percepciji Rusije. Senatori i kongresmeni nisu rusisti; svoje odluke donose na temelju subjektivne procjene, stranačke procjene ili (rjeđe) stručne procjene tijekom svjedočenja vodećih znanstvenika i stručnjaka iz raznih think-tankova.

Drugo, ne treba potencirati rastuće razlike u vanjskopolitičkim svjetonazorima između SAD-a i EU-a. Ne treba se zavaravati; EU je tek mrvicu otvoreniji prema Rusiji od SAD-a zbog plinske ovisnosti. Razdor nepovjerenja i straha u Europi je zbog fizičke blizine Rusije zapravo puno veći, ali birokratska kompleksnost, neusklađenost stavova, vlastiti problemi i politike velikih – Njemačke i Francuske – potiskuju problem na drugi plan.

Europa je u neugodnom položaju. Gubitak povjerenja prema SAD-u je za Moskvu dobra stvar. Ali napadno nuđenje Rusije kao alternative može potaknuti Bruxelles da ponudi Washingtonu kompromisno rješenje ili da se u potpunosti prilagodi američkoj politici. Dinamiku odnosa SAD-EU Moskva treba prepustiti relevantnim stranama kao neutralni, čak i nezainteresirani promatrač. Donald Trump ionako radi ono, što Moskvi nikada nije polazilo za rukom. Pozitivna tišina Rusije u kratkoročnom i srednjeročnom razdoblju može potaknuti EU da počne propitkivati moduse suživota i načine povratka dijalogu.

Stoga se Moskva mora fokusirati na poslovne i kulturne veze. Poslovičan i profesionalan energetski dijalog uz dozu baleta i izložbi su više nego dovoljni. Uplitanje u europsku ili američku politiku na balkanskom području, televizijska propaganda i širenje neutemeljenih mišljenja pak neće učiniti ništa dobro.

Rusija se mora distancirati i od svih postojećih regionalnih konflikata i statusa quo: Gorski Karabah, Transdnjistrija ili Južna Osetija. Takozvane Donjecke i Luganske republike – kvazidržavne proruske tvorevine na Istoku Ukrajine treba napustiti. Moskva ih ionako službeno nije podržala; sada treba konkretno djelima i riječima potvrditi to. Njemačka vanjska politika sve rjeđe spominje Krim kao uvjet normalizacije. Stoga bi bilo razumno kada bi Moskva iskoristila tu prednost i pomogla barem sa Donbasom.

Moskva odbija prihvatiti realnost činjenice da sve države bivšeg sovjetskog saveza ne žele biti dio Ruskog satelitskog sustava, preferirajući neutralnost (Turkmenistan) ili multilateralnu sigurnosnu i ekonomsku politiku (Kazahstan, Kirgistan, Uzbekistan, Bjelorusija, Armenija). Druge zemlje već su skoro zauvijek izgubljene, poput Ukrajine ili Gruzije. No, za Rusiju je svakako utješno što umjesto američkog utjecaja, u tim zemljama raste kineski utjecaj. Zato se Moskva treba fokusirati na taj dio nove paradigme i izbjegavati bilo kakve kontroverzne izjave ili politike.

Jedan od najteži problema je Sirija. Moskva naravno neće prepustiti Asada i vladu ničijem utjecaju. Ako postoji prilika za de-facto particiju Sirije, Rusija će htjeti biti dionik takve podjele. Ako ništa drugo, u Siriji Moskva ima priliku ne izlaziti van okvira dogovorene zaštite Asada i nastojati spriječiti bilo kakve kemijske napade i provokacije.

Foto: pixabay

Lukav ali za Moskvu previše poražavajući plan bio bi smanjenje sirijskih aktivnosti i učešća kako bi se eksponirala Turska. S obzirom da je Turska NATO saveznik koji trenutno ima određeno nerazumijevanje sa SAD-om po brojnim pitanjima, prepuštanje Sirije tursko-američkoj dinamici i njihovim problemima moglo bi poboljšati ruski imidž.

Pri tome Moskva ne bi trebala strepiti od gubitka nekih položaja. Kao prvo, Zapadni blok je posložen; ono što Rusija nije stigla učiniti ranije, sada neće pogotovo. Drugo, zemlje i režimi koji ne simpatiziraju SAD-u neće odjednom „zavoljeti“ SAD i Euroatlantizam. Treće, velika tržišta u razvoju i nove velesile na obzorju poput Indije i Kine podjednako su neovisne i fleksibilne u svojoj multilateralnosti da izvuku pogodnosti sa svih strana bez marginalizacije neke konkretne strane. Zato Rusiji ostaje dosta prostora za konstruktivno širenje svog utjecaja i provođenja svojih nacionalnih interesa. Četvrto, Rusija će i dalje biti velesila, ali je bitan način na koji će Rusija primjenjivati taj status.

S obzirom na ekonomske potrebe, partnerstvo sa EU-om je ključno. EU Rusiji ne negira status već pravo korištenja tog statusa u svrhu zlouporabe položajem. Ambivalentnost pristupa (quo licet iovi), na koji je Moskva odavno upozoravala u kontekstu američke slobode djelovanja sada se ipak mijenja; EU sve manje tolerira američke jednostrane odluke koje štete saveznicima. Za Moskvu je, upozorili smo ranije, bitno prepustiti stvari postojećoj dinamici.

Ovakva suzdržanost i tišina od Moskve i Putina zahtijevaju veliku odlučnost i konsolidaciju elita i nacionalističkih krugova. Promjena paradigme nije nemoguća ali je vrlo teška s obzirom na to da ruske elite vide sve manje smisla u pokušaju komunikacije sa SAD-om. No, gdje nestaje interes za SAD, raste za EU koji se nameće kao možebitna zasebna snaga i tu je prilika za normalizaciju odnosa i postepeno ukidanje sankcija.

Foto: pixabay