Piše mi prijateljica iz djetinjstva, rodica Micika – sjećam li se onih livada podno sela, krava koje smo vodili na pašu, svih onih djetinjih igara?
Sjećam se.
Jedino su sjećanja ostala.
Nema više tih livada. Nedavno vidjeh da je tamo samo šikara.
Zapuštena šikara. I vrbe su nestale.
Od njihovih grana pravili smo svirale, od kora granja rogove….
Ni krava nema. Sela bez krava.
Ni djece nema, tek pokoji starac i mrtvi prazni zaselak.
Korov i smrt. Smrt i korov.Ni krumpirišta po kojima smo tražili zaostale krumpire i pekli ih na vatri.
Zarasle njive, krumpirišta.
Zarasli puti i staze kojima smo nekada koračali.
I stari je potok presušio.
Ni pjesme više nema.
Muk i tišina.
Smrt i korov.
Nedjeljom su žene u kićenim haljinama,
muški u „mašnim odijelima“ krasili pute i staze na putu k svetoj Jani na mašu.
Stari na jutarnju,mladi na poldanju.
Zarasle su staze, zarasli puti.
Po njima nema tko koračati.
Ni povorke s mrtvacem njima više se ne kreću.
I drugdje i drugačije još dugo neće.
Nikoga ni za umrijet više neće biti.
Ni smrti.
Samo korov.
Istrunuli su i srušili se stari plotovi. Ne trebaju više.
Ni susjed susjeda više nema.
Svadbena zvona su utihnula
Župnici postali pogrebnici.
I to sve manje.
Ostala su samo sjećanja.
Davne slike, u uhu radost djece.
Ni ringišpila na prošćenju više nema.
Tek stare slike u starom albumu.
Pjesmu koju ste upravo pročitali, napisao je vlč. Lovro Zaplatić, župnik u Rečici pod naslovom „Samo korov“.
Slučajno sam naišao na nju putujući bespućima interneta. Dojmila me se. Zapravo, kao da je prepisana iz mojih osjećaja koji me ispunjaju svaki put kad navraćam u rodni kraj u Višnjicu.
S tom razlikom, što vlč. Lovro ima nešto slika u albumu, a ja nemam ni toga. A toliko toga bih htio da smo uspjeli zabilježiti, fotografirati…
Sve se tako brzo mijenja. Ja postajem starac iako života nisam još pošteno iskusio. Ljudi postaju starci iako mudrosti nisu stekli. Djeca postaju odrasli iako djetinjstvo nisu proživjeli… Ono što ostaje, boli najtupljom boli osjećaja bespomoćnosti.
Da nam je barem zaustaviti vrijeme – pomislio sam mnogo puta, no što bismo sa zaustavljenim vremenom? Nadoknadili propušteno? Spriječili neminovno? Izgladili narušeno? Učvrstili postignuto? Ništa od toga ne bismo napravili.
Siguran sam u to, jer da smo sposobni većma graditi nego rušiti trenuci bi nam trajali poput vječnosti. Znali bismo ih sačuvati u jedinom mjestu sposobnom primiti ih – srcu. Umjesto toga, trenutke uludo trošimo, a srce sebično čuvamo da ga ne bismo nekako povrijedili, ranili.
Kao da je srce za nešto drugo stvoreno!? Sva svrha srca je u tome da se nesebično potroši. Ono je kolodvor koji živi dokle god ima susreta, dokle god se prolazi njime, čeka, strepi, moli, tuguje, odmara u bezbrižnom promatranju raznobojnih vlakova koji prolaze njime.
Kad nestane susreta, kad vlakovi prestanu stizati i odlaziti, kad nestanu s njega glasovi, tad kolodvor zamire. Postaje pust. Tmuran. Oko njega se počnu motati sumnjivi likovi zlokobna izgleda.
Zvijeri se nastanjuju u njegovim prostorima… I nije za ništa drugo nego da se poruši. I to se najčešće događa… Osim… Osim, ako se ne nađe neka duša koja je na tom kolodvoru upoznala ljubav svog života pa ga želi zadržati živog, lijepog, čistog, oslobođenog za zrake sunca, glasove novih susretanja, novih dolazaka i odlazaka…
Foto: freeimages.com