Rečenica Hrvoja Hitreca iz kultnih Smogovaca dobro opisuje ovaj uzrast naše djece: “Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali.“
U višim razredima osnovne škole te kroz srednju školu (netko malo ranije, netko kasnije), naša djeca se počinju intenzivno razvijati i fizički i psihički. Nekako, čini nam se preko noći, nađemo se u situaciji da sve više s njima raspravljamo o važnim i manje važnim stvarima. Ponekad i prije nego izrazimo svoje mišljenje, oni se ne slažu s nama. Ono što je nama lijepo, njima je baš ružno; nama nevažno, njima najvažnije; nama bitno, njima nebitno; nama zanimljivo, njima dosadno. Odjednom mi ništa ne razumijemo, njihove emocije su snažne, reagiraju burno. Komunikacija je otežana. Pomislimo, što se zbiva s mojim djetetom? Kako preživjeti ove godine?
S nekom djecom ovaj period prolazi mirnije, lakše dolazimo do dogovora, dok je s drugom djecom (čak i unutar iste obitelji), puno teže. Na koncu, kao i svaka osoba, djeca su različita. Netko je otvoreniji, lakše pokazuje emocije, lakše komunicira, ima izraženije socijalne vještine, dok je neko drugo dijete zatvorenije, pa nam je zahtjevnije doprijeti do njega.
Koliko god se nama period adolescencije čini naporan i našoj djeci je teško. Postoje i realni i manje realni razlozi tome, ali njima bitni. Često su nezadovoljni izgledom, odjećom, prištićima, frizurom. Pritisnuti su zahtjevima za što boljim ocjenama zbog upisa u srednju školu, polaganja mature. Imaju puno obaveza u glazbenoj školi ili sportu. Žele ući u svijet odraslih, žele samostalnost, žele manje nadzora, žele odlučivati, žele se dokazivati, žele biti prihvaćeni u grupi prijatelja. Žele…, ponekad i ne znaju što sve žele, ali znaju što ne žele.
Prihvaćanje, strpljenje
Tri najvažnije misli vodilje nama roditeljima trebaju biti: strpljenje, strpljenje i strpljenje.
Najprije, trebamo ih razumjeti i prihvaćati. Koliko god su nama njihove godine zahtjevne, koliko god nam je teško nositi se s njihovim ocjenama ili ponašanjem i njima je odrastati teško. Od njih svi nešto očekuju. Tražimo zrele odluke, odgovorno ponašanje, a oni još nisu tome dorasli. Zrelost dolazi postepeno. Prihvaćajmo svoju djecu kakva jesu. Pokažimo im ljubav i poštovanje. Naša roditeljska zadaća je pomoći našim adolescentima da pronađu najbolji put za sebe.
Često stvorimo sliku u glavi kakvo dijete želimo i kada se naše dijete ne uklapa u po nama idealan put za njega ili nju nastaje sukob. Potrebno je osluškivati njihove želje, prepoznavati talente, otvarati im nove vidike, lepeze mogućnosti. To nije jednostavno, ali puno razgovora, zajedno provedenog vremena pomoći će u tome. Zanimajte se za ono što vaša djeca vole. Uključite ih u obiteljske aktivnosti (odlazak u trgovinu, pospremanje, briga o mlađem članu obitelji, košnja trave,…). Objasnite im da odrastanjem dolazi i odgovornost i usvajanje određenih pravila ponašanja. Dajte im do znanja da računate na njih.
Pitajte ih za mišljenje. Potrebni su lijepi trenutci s njima u razgovoru i šali. Iskoristite vrijeme dok se vozite ili uz ručak za opušten razgovor o nekim temama u kojima je vaše dijete „jako“ – sport, glazba, geografija,… Naučite nešto od nje/njega i svakako im recite da se ponosite njima. Pogledajte navečer film zajedno. Nemojte stalno dijeliti savjete. Skuhajte im nešto što vole. Pitajte ih kako se osjećaju, imaju li težak test, trebaju li pomoć. Recite im da mogu računati na vas. Pozitivni doživljaji daju našoj djeci sigurnost. Važno je da se doma osjećaju dobro, da rado dođu doma.
Autoritet roditelja
Koliko god naši adolescenti mislili da su zreli, da mogu sami odlučivati i sami brinuti o sebi, znamo, budući smo prošli te godine, da to nije sasvim točno i ne vrijedi za sve životne segmente.
Zato im trebamo vrlo jasno reći koja su naša prava i obveze kao roditelja te koja su njihova prava, ali i obveze koje kao roditelji tražimo. Dakle, potrebno je postaviti jasne kriterije i pravila ponašanja unutar obitelji i jednako važno je objasniti zašto to tražimo.
Pravo i obveza roditelja je brinuti o svom djetetu, odijevati ga, hraniti, a to ne podrazumijeva kupovati određenu marku odjeće ili svakodnevna pića u kafićima. To je stvar dogovora. Planirajte financijske izdatke za sendviče i izlaske zajedno.
Pravo i obveza roditelja je odlaziti na informacije u školu i zanimati se za ocjene i ponašanje djeteta. Kao roditelji trebamo znati gdje i s kim se druži naše dijete, s kim razgovara preko društvenih mreža. Upoznajte njihove prijatelje. Objasnite im zašto je neko ponašanje neprihvatljivo i koje posljedice nosi. Važno je razgovarati smireno.
Djeca imaju pravo na topli dom, odjeću, hranu, na našu brigu i ljubav (koja je neupitna i bezuvjetna), vrijeme s prijateljima, ali imaju i obveze ispunjavanja svojih školskih i obiteljskih dužnosti.
Često nas u tim godinama djeca vide kao neprijatelje, a ne saveznike. Istaknimo, koliko god njima bilo strano, da smo im mi pravi saveznici. Naš je cilj da ostvare svoje snove. Kada dijete kaže da jedva čeka odseliti i biti samostalno recite mu da je upravo to i vaša želja pa zato i činite sve da jednog dana tako i bude. Baš zato moramo reći i reagirati kada nisu na dobrom putu ili odrediti primjerenu kaznu, u smislu posljedice nekog ponašanja.
Što kad nam se čini da nisu na dobrom putu?
Ponekad činimo sve što možemo (ili mislimo da činimo), ali dijete slabo uči, ima prijatelje koji loše utječu na njega (ili on na njih), komunikacija je otežana,… očajni smo i ne znamo kako dalje.
Kada saznamo za lošu ocjenu, neku laž našeg djeteta, neprihvatljivo ponašanje, osjećamo se očajno, ljuti smo, razočarani, sramimo se kao roditelji i pogrešno pokušavamo riješiti problem vikanjem, u ljutnji izrečenom kaznom ili pomislimo „najrađe bih ga udarila“. Na ovaj način nećemo riješiti problem. Ugrozit ćemo odnos koji gradimo s djecom, udaljit ćemo ih od sebe, možda kad se smirimo povući kaznu i biti ne dosljedni. Gubitak je veliki, a srž problema nećemo niti taknuti. Ne bojte se reći djetetu oprosti kada burno reagirate. Opišite mu kako se osjećate i koji su vaši strahovi.
U takvim situacijama najprije zahvalite Bogu za svoje dijete, nabrojite sve pozitivne strane svoga djeteta, sjetite se najljepših trenutaka s njim. Smirite se i razlučite djelo od osobe. Vaše dijete ljubljeno je dijete Božje i vaše koje je napravilo nešto glupo, nezrelo. Razgovarajte mirno, bez optuživanja, držite se činjenica. Pitajte ga kako se osjeća. Objasnite zašto to nije dobro. Objasnite koje su posljedice. Ako dijete ne dođe na sat u školu, posljedica je neopravdan sat. Ne podržavam roditelje koji zovu razrednika i često opravdavaju sat smišljajući uvijek neka opravdanja. Šaljemo krivu sliku djetetu i ne učimo ga nositi se s posljedicama ponašanja. Ako nije otišlo u trgovinu i nije kupilo mlijeko ili kruh može otići kupiti ili toga nema doma.
Ako je dobilo jedan iz testa pitajte ga kako namjerava ispraviti ocjenu, kada, možete li mu pomoći. Dogovarajte se oko satnice izlaska, budite dosljedni. Ako se dijete drži dogovora pohvalite ga i recite da se tako učvršćuje povjerenje. Korisno je kad mladi krenu u kasnije noćne izlaske doći po njih ili znati kako se vraćaju doma. Kod nas je dogovor da pošalju poruku kada krenu doma i kako (taxi, vozi roditelj prijatelja i sl.). Ako se ne pridržava dogovora recite mu koje će biti posljedice. Nema jedinstvenog pravila pri kažnjavanju. Svaki roditelj treba znati što je učinkovito za njegovo dijete. Jedna mama je za dijete koje redovito nije dolazilo iz škole doma na vrijeme čekala dijete pred školom (srednjom!). Dovoljno je bilo dva puta pričekati i više se nije ponovilo da bez dogovora ostaje vani poslije škole. Kod nekog drugog djeteta ova mjera ne bi bila korisna. Netko uskrati dio džeparca, netko izlazak, bon za mobitel, uvede neki posao,…
Djeca smiju pogriješiti. Odlično je ako mogu poslije toga doći k nama i reći: “Znam da sam zaribao, pomozi mi.“
Važno je biti dosljedan. Reagirajte kada je potrebno, ali dopustite im slobodu gdje god je moguće. Što će obući (možete ne željeti kupiti neki komad robe koji smatrate neprimjerenim), koju glazbu će slušati (naravno da imate pravo zahtjevati da nije preglasna), njihov je izbor. Neka pospreme sobu kada žele, ali nemojte im skupljati prljavu robu po sobi. Jasno im recite da ćete ju oprati kada bude u košu za prljavu robu. Zahvalite im za obavljeni posao. Zagrlite ih, nasmješite se, potapšajte u prolazu. Oni imaju potrebu kontrirati, a da ponekad ni sami ne znaju zašto. Budite strpljivi, volite ih. Mi smo odrasli, oni još nisu. Spremni su raspravljati s nama satima, buntovni su, ali i to je dio odrastanja. Kroz rasprave imamo priliku reći naše mišljenje. Koliko god to ne pokazuju, stalo im je do našeg mišljenja i naše podrške.
I sretni smo kada nakon nekog vremena vidimo da su usvojili nešto od onog što smo govorili.
Ako nikako ne znate kako dalje sa svojim djetetom, tražite savjet, pomoć. Ne morate se sami nositi s problemima. Pitajte roditelje kojima vjerujete, najbolje one koji su prošli tu odgojnu fazu, tražite razgovor sa psihologom, pedagogom škole. Čitajte, educirajte se. Jako je puno knjiga i članaka o odgoju, pomoći pri učenju i slično.
Ne trebamo biti savršeni roditelji. Trebamo dati sve od sebe. Nikada ne odustajte od svog djeteta! Svi griješimo, ali svaki dan možemo početi iznova, bolje. Od sad, od ovog trenutka. I opet će biti pogrešaka, ali treba opet krenuti iznova, uporno, strpljivo. S ljubavlju.