Književno i kulturno djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini od 13-20. stoljeća

Bosna Argentina

Na prostoru nazvanu »Illyricum Sacrum« (prema djelu talijanskoga povjesničara Domenica Farlatija, u čijem je pisanju surađivao i bosanski franjevac Filip Lastrić), jedna je crkvena organizacija posebno znamenita, ne samo za bosansko-hercegovačke Hrvate, nego i za Hrvate uopće: Bosna Argentina — franjevačka provincija Bosna Srebrena.

Podsjetimo da je red osnovao sveti Franjo Asiški (pravim imenom Giovanni Francesco Bernardone), u Rimu, početkom 13. stoljeća. Već od 1291, kada se franjevci prvi put javljaju u Bosni, zatim tijekom 14. stoljeća, za vladanja dinastije Kotromanića, kad su od Rima dobili posebnu provinciju — redodržavu — obavljaju društvenu, kulturnu i jezičnu službu koju su, pokazat će se to u mučnim stoljećima, u Bosni oni mogli možda najbolje preuzeti.

U vremenu dok ukupna Bosna ne bijaše pala pod Osmanlije, provincija se dijelila na Bosnu Argentinu (turski krajevi) i Bosnu Croatiju (krajevi pod hrvatsko-ugarskom vlašću). Poslije Mohačke bitke, 1526, i tijekom 16. stoljeća, kad i Slavonija i Mađarska dospijevaju pod tursku upravu, djelovanje franjevačkog reda zadobit će osobitu važnost u održavanju kulturnog jedinstva hrvatskoga nacionalnog prostora.

Njihovo propovijedanje i pisanje, njihov rad uopće, omogućit će povezivanje Dalmacije sa Slavonijom i sjevernom Hrvatskom, te Dubrovnika s Bosnom. Postajat će sve očitije da je književni rad bosansko-hercegovačkih franjevaca, na svim razinama — tematskoj, izričajnoj, pa i žanrovskoj — integrativni dio starije hrvatske književnosti. Ta je književnost zahvaćala široko: od ljetopisa i kronike do putopisa i memoarskih tekstova, od nabožne poezije i proze do epskog spjeva i školskih udžbenika, a među prijevodima, od antičke književnosti i Evanđelja do relevantnih djela europskoga klasicizma i romantizma.

Njihovi jezični uzori, osim pučke, folklorne tradicije, bili su hrvatski pisci iz Dalmacije i Dubrovnika. Svugdje se raspletao isti čvor neophodne standardizacije jezika. Rješenje je nezadrživo išlo, i u Bosni, od ikavskoga govora, preko miješanja ikavskoga i ijekavskoga, prema Preporodom kodificiranoj ijekavskoj štokavštini.

Stoga s pravom, govoreći o ulozi franjevaca »u formiranju jezika hrvatske književnosti, od Divkovića do Grge Martića«, Dalibor Brozović ističe kako su oni — što se tiče frazeologije i leksika — rješenje našli u naddijalekatskoj novoštokavskoj folklornoj koine. (Zbornik radova znanstvenog skupa Fra Grga Martić i njegovo doba, Zagreb, 1996, str. 15).

Propast bosanske samostalnosti, 1463, mogla je značiti i zator tamošnjeg hrvatstva, da njegovu književnu, pa i političku sudbinu, iz duhovnih, dušobrižničkih, moglo bi se reći »onozemaljskih« razloga, nije na svoja pleća primio taj marni, samozatajni i puku bliski red. Najraniji izvori potvrđuju djelovanje relevantnih franjevaca-pisaca, kao što su Bartol Alvernski (oko 1333-1414), Blaž Zalčanin (oko 1370-1440), Matija Zadranin (15. stoljeće, poznat kao prepisivač Tkonskog zbornika). Pod pritiskom objektivnih prilika, franjevci su se uglavnom opredijelili za izravan rad s pastvom, pa je pučki karakter jezika kojim su pisali logičan. Ali, ne zaboravimo, franjevci nisu zanemarivali tradiciju latinizma. Tako je Juraj Dragišić Dobretić (Georgius Benignus de Salviatis oko 1450-1520), franjevac iz Srebrenice, latinist najviše naobrazbe. Školovao se u Rimu, Urbinu, Bologni, Firenci, Padovi, Ferrari, Parizu i Oxfordu. Vršnjak Marka Marulića, Georgius Benignus, rano se uključio u krug najpoznatijih europskih humanista. Istakao se obranama Girolama Savonarole i njemačkog orijentalista Johanna Reuchlina, o čemu govori i pismo Erazma Rotterdamskog iz 1519. Koliko s pravom zadivljuje Marulićev europski ugled, toliko je priznanja vrijedan i Dragišićev, stečen u izravnom dodiru s najvećim predstavnicima znanosti, teologije i filozofije toga doba. Djelovao je i u Dubrovniku, kao profesor teologije i propovjednik. Tu je zatekao krug hrvatskih pjesnika humanista: Ludovica Crijevića Tuberona, Karla Pucića, Iliju Crijevića, Jakova Bunića, Damjana Benešića, Ivana Gučetića, Šiška Đ urđevića i dr. U Grazu je Dragišić napisao teološko djelo De natura caelestium spiritum quos angelos vocamus (O prirodi nebeskih duhova koje nazivamo anđelima). Tiskao ga je u Firenci 1499. i posvetio dubrovačkom Senatu. Dragišićeva je europska sudbina nedvouman dokaz o tome koliko su trajna ratna zbivanja zapriječila cjelovitiji razvitak književnosti i kulture u Bosni.

Odmah nakon pada Bosne definiraju franjevci svoj pravni položaj pod novom, turskom vlašću, osiguravajući kakvu-takvu slobodu djelovanja. Time su uspjeli sačuvati pouzdanje naroda, kojemu su oni — u nepovoljnim prilikama, inovjerske i inokulturne opresije — ostali jedina inteligencija. Ne upadajući ni u kakva idealiziranja, svjesni dubine ponora na čijem su se rubu otada prisiljeni kretati, ti su redovnici prihvatili, i prema vlastitim snagama stoljećima obavljali golem vjerski i prosvjetiteljski posao.

Kad fra Matija Divković tiska 1611. svoj Nauk krstjanski za narod slovinski, a 1616. Razlike besjede svrhu evandjelja nedjeljnih priko svega godišta, pojavljuju se dva temeljna spomenika europske književne kulture, Hamlet i Don Quijote. Koliko god usporedba između njih i Divkovićevih djela, naoko, pa i zbiljski, bila neprimjerena, ona u isto vrijeme govori o smislu i ulozi književnosti. Količina »zaumnoga«, »metatekstualnoga«, podjednaka je, čini se, i u Shakespeareovoj, i Cervantesovoj publici, kao i u ekstatično udivljenim Divkovićevim štiocima i slušateljima bajkovite vizije o »rajskoj ptici«.

Uostalom, dok iza engleskoga i španjolskoga »primatelja poruke« stoje velika pomorska otkrića i nemilosrdni sukobi oko blaga neviđena i zemalja neslućenih, naš čovjek u Bosni ima crkvu i školu: kao naobrazbu i kao utjehu. Jedva koju stotinu kilometara južnije, u slobodnom, ali politički kondicioniranom Dubrovniku, Ivan Gundulić — na drugi način, doduše — razmišlja o mogućem slomu tiranstva i oholosti (Osman), o oprostu čovjeku grešniku koji je odviše drzak i preuzetan (Suze sina razmetnoga), o skrušenju i poniznosti ukupnoga kršćanstva, koje se, samo pomireno s Bogom, smije nadati spasenju (Pjesni pokorne kralja Davida). U to vrijeme franjevci bosanski pišu svoje tople, zabrinute propovijedi. Ne samo Matija Divković (1563-1631), nego i Stjepan Matijević (1580-1654?), prijevodom Ispovjedaonika (»Confessionario raccolto dai dottori cattolici«, 1630), pa Ivan Ančić, Anitius, Anicio, (1624-1685), Vrata nebeska i život vični, Svitlost krstjanska i slast duhovna, Ogledalo misničko. Tu je i Ivan Bandulavić (rođen krajem 16. stoljeća) prvi, koji tiska u Mlecima, 1613, svoje Pištole i evanđelja za bosanski prostor, latinicom i štokavskim dijalektom, u kojemu ima i čakavskih osobina. Za taj prijevod, što ga je zbog jezika hvalio i Franjo Glavinić, imao je Bandulavić uzore u Misalu od Sabora Trentskog, kao i u Bernardinovu Lekcionaru. Velika je Bandulavićeva zasluga što je omogućio da Bernardinova knjiga, preko Bosne, dospije do Slavonije. Važan je u 17. stoljeću i rad Pavla Posilovića (umro 1653), jednoga od Divkovićevih nastavljača. Knjige je tiskao u Veneciji, posebnim tipom ćirilice, bosančicom: Naslađenje duhovno, 1639, a Cviet od kripostih, djelo posvećeno Ferdinandu IV, 1647. Impresioniran burnim posttridentskim raspravama, Posilović je — poput svog učitelja — obrađivao teme smrti i pokajanja, ne dosežući Divkovićevu izvornost i lakoću izraza.

Svi ti bosansko-hercegovački franjevci — pišući svoje više ili manje skromne propovijedi, svjesno ili nesvjesno, svejedno, rješavaju krupno pitanje tadašnjeg »iliričkog«, slovinskoga, odnosno hrvatskoga jezičnog standarda. Problem je to kojim se — u isto vrijeme, a ipak u povoljnijim okolnostima — muči i isusovac Bartul Kašić (1575-1650). Pitanje koje nije samo lingvističko, nego će u tom uznemirenom 17. stoljeću imati i šire, međunarodno značenje, zahvaljujući planovima Propagande (Congregatio de Propaganda Fide), da konstituira jezik prihvatljiv za ukupni prostor Bosne Srebrene, bolje reći »Svetog Ilirika«.

Veličina je književnika franjevaca, ponekad, u njihovu svjesnu odricanju od pisanja koje bi, nedvoumno, vrijedilo mnogo više od ovoga kojim se oni s toliko prijegora bave. Ali dobro znaju da je samo to što rade prava korist ljudstvu, mjestu i trenutku u kojemu su se dogodili. Da jedino tako mogu računati na prirodnu pretpostavku svake literature — na publiku. Tako će se i August Šenoa (1838-1881), dva i pol stoljeća nakon Divkovića, u poilirsko vrijeme, odreći balzacovskih načela koja ga privlače, jer je svjestan da »Zagreb nije Pariz«, i da je njegov prostor posve »neakustičan« za realistički kritički diskurz.

Slijedeći tu analogiju, upozorimo kako će i svjesno zanemariti čak i šenoinske mogućnosti, jer »franjevački« zna da njegovo istarsko čitateljstvo nije još sazrelo ni za Šenoine dileme. Što tek ostaje zaslužnoj »maloj braći« u Bosni, koja spoznaju da se — ne samo tjelesno, nego i duševno — moraju odijevati secundum loca et tempora et frigida regionis? Zar da se — u onoj »zimi« — dokono, elitistički superiorno zatvore u zagrijane ćelije i da se, nakon rutinskog dušobrižja, prepuste grčkim, latinskim i talijanskim klasicima?

Da prevode, postiliraju ili parafraziraju? A kome? Zadivljuje zanos mladih ljudi koji iz tursko-bosanskih tmina idu na školovanje najprije u Mletke, Firencu i Rim, te nakon Karlovačkog mira, 1699, i u Požegu i Budim, pa ipak pristaju, hoće da se vrate u zavičaj, svome svijetu, koji ih treba i očekuje.

Tek osnovana Propaganda, ponesena ambicioznim planovima »reconquiste« golemih istočnih (uglavnom slavenskih) prostora, s osobitom pozornošću motri i podupire rad franjevaca, očekujući upravo od njih dragocjenu pomoć nakon »skore« propasti agresivnih osvajača.

Fikcija je to u koju će povjerovati Ivan Gundulić, ponadati joj se Juraj Križanić, a u svoje zamršene, za to vrijeme preuranjene kroatocentrične proračune, uporno uklapati Pavao Ritter Vitezović (Croatia rediviva, 1700. i Plorantis Croatiae saecula duo, 1703). No pravoj ocjeni zbiljskoga stanja najbliži su ti anonimni »terenski radnici«, fratri bosanski, i uopće pripadnici njihove redodržave. Ne nasjedaju apstraktnim kombinacijama, nego djeluju trijezno, primjereno ozbiljnim i zapletenim okolnostima »dijaloga« triju naroda, kultura i vjera, te još brojnijih interesa…

Patetično, ali u biti točno, prikazuje život bosanskih »ujaka« Antun Gustav Matoš: »Užasne prilike, (…) harahu kod nas tri vijeka, a u Bosni šest stoljeća ujak, samo ujak, gvozdenim disciplinama opasani franjevački fratar, junak i svetac, učitelj i mučenik, diplomat i svećenik, vojnik prosjačke crkve i zatočnik poprosjačenog naroda, mogaše izdržati vječnosti tih paklova. (…) Narodni ti pastiri ne bijahu mirnjačine i licemjerni bogomoljci, odbijeni od svoga plemena, već junaci i narodnjaci kakve ih još danas viđamo kroz pripovijetke Šimunovićeve…« (A. G. Matoš, Sabrana djela, XVI, Zagreb, 1973, str. 130-131).

Dovoljno je u tom smislu pročitati nekoliko »fratarskih« novela Ive Andrića, pa shvatiti, bar uz pomoć umjetničke evokacije (U musafirhani, U zindanu, Ispovijed), kako je bilo teško tim pregaocima usklađivati smisao za realni život sa čvrstoćom vjerskog osvjedočenja i ljubavi prema »stadu« za koje su prihvaćali odgovornost. Slično pokazuje i današnja umjetnost Ivana Aralice (Psi u trgovištu, Put bez sna).

Matija Divković (1563-1631) nije bio prvenstveno umjetnik-stvaralac, niti se oko toga, s obzirom na vrijeme i prilike, mogao truditi. Bio je propovjednik solidna obrazovanja koji je suvereno osjećao izražajnu moć jezika, njegovu zvučnost. Vladao je dobro i latinskim i talijanskim jezikom. U svom se pisanju obraćao pretežno puku. Nije bio izvoran; djela su mu većinom prijevodi, prerade i adaptacije starih legendi. Ipak, u njima struji živ i bogat izraz, moderan jezik ijekavsko-ikavskoga govora starijega štokavskog tipa, svježa retoričnost i prisnost izlaganja, posebno u djelu Razlike besiede svrhu evanđelja nedjeljnijeh priko svega godišta (Mleci, 1616).

U ovog bosanskohercegovačkog franjevca bila je jasna svijest o zadaći književnika-učitelja u konkretnim okolnostima. Uporna lektira ostavila je vidna traga na Divkovićevo pisanje. Njezini su izvori jasni i neprikriveni. (To su: njemački pisac 15. stoljeća, Johannes Herolt, pa Ledesma i Talijan Roberto Bellarmino, čije je djelo Disputationes de controversionis Christianae fidei adversus huius temporis haereticos, iz 1593. posebno cijenio). Naš pisac za sebe kaže da prevodi, prepisuje, pa čak i — »ujedno sastavlja«. Ali, njemu nije do tašte originalnosti. On piše da pouči i na dobro upravi. Nije mu do gizdanja kojemu bi se štilac morao diviti, nego do koristi koju će zadobiti.

Marko Marulić, jedno stoljeće ranije, piše De Institutione (Mleci, 1506) i Evanđelistar (Mleci, 1516) u posve drugim okolnostima: ne samo za rodni Split, nego — prije svega — za ukupni tadašnji orbis catholicus. Zato i može, stotinjak kilometara južnije od Divkovićeva Vareša, Kreševa i Olova, razviti svoj veliki talent i postati jedan od europskih najčitanijih autora… A kad hoće da djeluje neposredno za svoj narod, za svoj Split, on laka srca žrtvuje vanjski latinistički »plasman« i piše, kako bi Divković rekao, »za narod slovinski«, odnosno »harvacki«. Fra Matija je, međutim, u Bosni, bio »skromniji« Marulić — a ipak graditelj i utemeljitelj hrvatskoga jezika. Podjednako važan i prihvaćen, dosegnuo je Divković popularnost kakvu će, kasnije zadobiti Razgovorom ugodnim i nepretecivi fra Andrija Kačić Miošić (1704-1760). Upravo je takva Divkovića, u Marulićevu Splitu, križanićevski »natovarena«, rukopisima budućih knjiga, toliko potrebitih narodu, doživio suvremeni pjesnik Nikola Milićević: »Nepismen i ubog narod, al on ipak vjeruje / U moć svojih knjiga, zato putuje u Mletke« (Fra Matija Divković 1610, »Forum«, Zagreb, 1980; odnosno, u knjizi, PSHK, knj. 156, str. 141). Divkovićevo je djelo, unatoč eklektičnosti, jedan od mnogih dokaza jedinstvenosti korpusa hrvatske književnosti i u najnepovoljnijim razdobljima. Izražavajući protureformacijske ideje Tridentskoga koncila (bolje reći, služeći se njima na korist svome puku), Divković i u propovijedima — Besidama, i u Nauku krstjanskom za narod slovinski (Mleci, 1611), a posebno u Nauku krstjanskom s mnogijemi stvari duhovnijemi (Mleci, 1616), zahvaća u fond hrvatske usmene književnosti, glagoljaške tradicije, kao i u rafinirano stvaranje pisaca iz Dalmacije i Dubrovnika. Naći će se u njegovu Nauku, toj osebujnoj antologiji pretežno nabožnoga pjesništva, i drevna, divna pjesma U se vrime godišća, i Vetranovićeve reminiscencije (Abramovi verši, Verši svete Katarine), pa i Plač blažene Gospe, jedan iz niza tolikih plačeva, kojima je ispunjena tadašnja književnost hrvatska.

Divković je u Mlecima, nevičnom rukom, rezao egzotična slova bosančice; ali je i sam — djelovanjem svojim i svoje subraće — pridonosio stvaranju jezika koji će se, nakon toliko pokušaja, tek u Gajevo doba konstituirati kao hrvatski novoštokavski standard. Gotovo paradoksalno, kao da je oskudna originalnost, i Divkovića i njegovih nasljedovatelja, pomagala izgradnji i normiranju jezika. Prisiljen govoriti na zadane teme, izražavati »naručene« sadržaje, Divkovićev je izraz, izvirući iz govora puka, poduzimao vrhunski napor, da svakodnevnim govorom »prizemnog« života izrazi složena metafizička stanja. Odnosi se to najviše na prevodilačku djelatnost u kojoj se ruralni govor stvaralački hvata u koštac s kompliciranom sintaksom latinske i (latinizirane) talijanske fraze. Time se on osposobio za složenije zadaće koje su ga čekale u daljim stoljećima. Podsjetimo li da je Divkovićeva »prilika« o rajskoj ptici, nakon tri stoljeća, našla odjeka u Krležinu Areteju; da su njegove proze djelovale na izraz Ivana Slamniga i Antuna Šoljana, — samo smo neznatno potvrdili istinu o dosegnutoj izražajnoj vrijednosti Divkovićeva pisanja.

Istim su prevoditeljskim tragom pošli mnogi franjevci u doba katoličke obnove: Istranin Franjo Glavinić (1586-1650) koji je bio i starješina »Bosansko-hrvatske franjevačke redodržave«, kao i već navedeni Matijević, Posilović, Bandulavić i Ančić.

Na buđenje nacionalne svijesti u Bosni i Hercegovini djelovao je u 19. stoljeću narodni preporod. Nisu ni tada franjevci izostali. Dok su u starija vremena odlazili na školovanje u Ugarsku i u Italiju, od početaka 19. stoljeća oni su sve češće u Zagrebu. Tu ih zahvaća i gibanje potaknuto Gajevim proglasima. Posve prirodno, u skladu s tradicijom crkvenog reda kojem pripadaju i potrebama zavičaja, ti su bosanski »gajevci« više smisla pokazivali za prvu fazu ilirizma, onu prije pokretanja Vrazova »Kola«. Bili su više sklomi Gajevu i Stoosovu rodoljubnom »pozivanju u ilirsko kolo«, negoli Vrazovim prosudbama i nastojanjima da se književna umjetnost odmakne od neposredne društvene i političke akcije, te počne razvijati prema vlastitim zakonima.

Pokazuje to, ne baš posve slučajno i zaslužno djelovanje fra Ivana Franje Jukića (1818-1857), koji je nastojao da se u Bosni osnuje književno društvo pod imenom »Kolo bosansko«. Ideja se nije oživotvorila jer su je podjednako sumnjičavo dočekali i Jukićevi nadređeni i turska uprava. Starješine su se bojale ilegalne političke i slobodoumne akcije, nalik na »karbonare« u Italiji. Turcima pak nije bilo teško zaključiti da se iza književnosti krije Gajeva ideja o integraciji Velike Ilirije. Ne dobivši odobrenja ni crkvenih ni svjetovnih vlasti, društvo je tako reći djelovalo de facto, pa je Jukić, godine 1850, u Zagrebu, pokrenuo časopis, »Bosanski prijatelj«, u kojemu se javio i tada već poznati fra Grgo Martić.

U Zagrebu se Jukić prvi put našao 1835. u samom proplamsaju preporoda. Gajevska vatra »složne Ilirije« trajna je vizija kratkoga i plodnog Jukićeva djelovanja. Volio je književnost, ali joj je pretpostavljao izravnu društvenu akciju. Nešto drugačije od Strossmayera — smatrao je da je sloboda temeljna pretpostavka prosvjeti i kulturi. Kao pravi romantičarski aktivist, Jukić u književnosti cijeni prije svega ono što je pučko, što povezuje i oslobađa. Oduševljeno prihvaća Gajev pravopis, kao najvidniji znak oslonca na tradiciju i prevladavanja višestoljetnih partikularizama. Koliko je u tim pograničnim prilikama, gdje se sastaju i sudaraju vjere, kulture, nacije i politički interesi velikih, snalaženje teško i opasno, a djelovanje još teže, pokazuje i Jukićeva naivna vizija Omer-paše Latasa kao Slavena, čovjeka sklona »svome« puku i spasitelja Bosne. Poslije, kad je Jukić objavio pjesmu Slavodobitnica svijetlome gospodinu Omer-paši, Latas ga 1852. hapsi i otprema u Carigrad. Tiranima su tako dragi spektakularni dokazi vlastite principijelnosti! Iz zatvora ga oslobađa »kolegijalna« intervencija pjesnika Antuna Mihanovića, koji je radio u austrijskom konzulatu u Carigradu.

Jukić je najuspjeliji kao putopisac. Uostalom, putovanje, tragično potucanje od nemila do nedraga, u dubljem je smislu njegova sudbina. Iz opisa voljenoga zavičaja, Bosne Srebrene, crpe Jukić osnovne pouke i poruke svojega stvaranja. Vidljivo je to u opisima putovanja po Bosni (1843. i 1845), a posebno iz Putovanja od Sarajeva do Carigrada (1852), u kojem je uvjerljivo evocirao dane sužanjstva i patnje: »Put je sad uzbrdo, sad nizbrdo; kaldrma kao babinski zubi; izvan kaldrme blato do trbuha; mjesečina, da ne gleda moju nevolju, bijaše se u crno zamotala. (…) Dakle se sad uputismo svi, oni veseli i radostni, a ja tužan i čemeran i već umoran.« (Putovanje iz Sarajeva u Carigrad, god. 1852, mjeseca svibnja. Ivan Franjo Jukić, Sabrana djela, Knjiga II, Sarajevo, 1978, str. 451, 453).

U isto vrijeme, kad je Jukić 1842. počeo objavljivati bosanske putopise, i mladi se Matija Mažuranić odvažio »baciti« Pogled u Bosnu. Poslije će taj primjer slijediti Ignjat Brlić (1854) i Ivan Kukuljević (1857). Ovdje moramo načiniti digresiju. Vjerovalo se, pomišljajući na poznata djela Ivana Trnskog, Antuna Nemčića, Matije Mažuranića, Ivana Kukuljevića, Ivana Frane Jukića, da je preporodno vrijeme bilo presudno u razvoju hrvatskoga putopisnog žanra. Danas, međutim, granica je pomaknuta za gotovo jedno stoljeće. Prvi putopis pisan hrvatskim jezikom, a kako smatraju priređivači teksta, Josip Lisac i Mirjana Šokota, možda i jedan od najboljih, jest djelo franjevca Jakova Pletikose (1704-1769) Putovanje k Jerozolimu god. 1752. To, međutim, ne smanjuje očite zasluge ilirskih putopisaca.

Jukića je na putovanjima zanimala isto toliko prošlost Bosne koliko i njezin tadašnji suvremeni trenutak: politički, gospodarski, prosvjetni i uopće društveni život.

Njegovo je djelo obimno i po interesu raznoliko. Spomenimo: Početak pismenstva i napomena nauka krstjanskog na službu pučkih učionicah u Bosni (Zagreb, 1848); Zemljopis i povietsnica Bosne (Zagreb, 1851; potpisano Slavoljub Bošnjak, a posvećeno Ljudevitu Gaju). Istaknimo i rad na sakupljanju narodnog blaga, zajedno s Grgom Martićem: Narodne pjesme bosanske i hercegovačke (Osijek, 1858, objavljeno godinu dana poslije autorove smrti). Vrijedno je i Jukićevo bavljenje tekstologijom, rukopisima starih hrvatskih pisaca, koje je istraživao za svoga boravka u Dubrovniku. Tako je u samostanu Male braće, 1853. prepisao religioznu poemu Liepost duše pievana po Ivanu Dražiću popu Splićaninu, godišta gosp. 1713.

Djelovanje Ivana Franje Jukića neodvojivo je vezano uz rad fra Grge Martića (1822-1905). Odnosi se to prije svega na njihov neumorni prosvjetni rad, kao i povezanost sa Zagrebom i preporodnim gibanjima. Martić je već 1842. počeo objavljivati pjesme u Gajevoj »Danici ilirskoj« i u Vrazovu »Kolu«. Bio je rado priman suradnik najuglednijih časopisa, kao što su »Vienac« i »Nada«. Književnik, prevoditelj, poliglot, fra Grga kao da je iz Jukićeva teškoga života, pa i smrti (Jukić je umro daleko od zavičaja, u Beču, i bio pokopan u zajedničku siromašku grobnicu), izvukao pouku.

Proživio je mnogo više, dulje, ali se ne može reći da je to bio miran vijek: istovremeno i napadan i kuđen, ali i uznošen i slavljen. Dočekao je krupna priznanja i odličja. »Ona mu se ne mogu poreći — kako kaže Barac — ni onda ako se uzmu u obzir i činjenice koje donekle bacaju čudno svjetlo na njegov politički rad: prevrtljivost u pogledima… « (Antun Barac, Hrvatska književnost, II, Zagreb, 1960, str. 170). Njegovo je obrazovanje iz filozofije, teologije, povijesti i književnosti, kao i poznavanje klasičkih, te većine europskih, ali i turskoga jezika, bilo dovoljno da se ugledom nametne suvremenicima.

Nazivali su ga čak i hrvatskim Homerom, iako bi se estetska vrijednot njegovih stihova, a ponekad i Martićevi sudovi o ljepoti pojedinih narodnih pjesama mogli dovesti u pitanje. Martićevo djelo, epski ciklus Osvetnici I-VII (1861-1883) s temom kršćansko-turskog sukoba, nema jedinstvenu kompoziciju. Pisano je asimetričnim, vidno stereotipnim, često rimovanim desetercem. Tematski bliski duhu i ukusu vremena, Osvetnici trpe od razvučenosti i ne dosežu izvornost, ujednačenost i svježinu Smrti Smail-age Čengića Ivana Mažuranića, ali ni Pobratimstva Luke Botića. Poveznicu Mažuranić — Martić valja stoga tražiti u snažnoj gnomičnosti izričaja, a nju opet u klasičnoj načitanosti obojice autora. Već i sam natpis ima pretežno političku motivaciju u procjeni sukoba. Drugi Martićev spjev, o svetom Franji, Posvetnici (1895), ispjevan je u dvanaestercima i osmercima. Ti se stihovi ne moraju nužno vezivati, kako zaključuje Zoran Kravar, uz folklornu provenijenciju. Osmeračke sestine nedvoumno upućuju i na utjecaj »religioznih poema dubrovačkih seičentesknih pjesnika (Gundulić, Đurđević)«. A to su dva bitna uporišta književnosti hrvatskoga narodnog preporoda.

Kritika osobito priznaje Martićevu angažiranu memoarsku prozu, Zapamćenja, u kojoj se evociraju događaji između 1829. i 1878. Ona oblikuje zanimljive portrete mnogih aktera, poput Tahir-paše i Omer-paše Latasa. Isti su povijesni likovi potakli kasniju pripovjedačku umjetnost Ive Andrića. Martić je, pri kraju života, Zapamćenja kazivao u pero historičaru Janku Kohariću, čiji se tragovi u pisanju naziru u konačnoj redakciji teksta. Kao knjigu objavio ih je Ferdo Šišić, 1906. Ona su vrijedan dokumenat o presudnim zbivanjima, a ipak — bez obzira na sumnjičavost nekih istraživača — i književno-jezično relevantan tekst.

Ogledao se fra Grga i kao prevoditelj, s francuskog, talijanskog i ruskoga jezika. Preveo je Iphigénie Jeana Racinea, Chateaubriandova Renéa, zatim Pjesničke kitice svetoga Frane Asiškoga, te Tolstojeve pripovijesti Krštenik i Dva starca. Svi su ti prijevodi vrlo slobodni, pa se za Martića mirno može reći da je ostao svega vijeka vjeran jeziku i poetici usmene epske književnosti, posebno asimetričnom desetercu. U taj je stih nastojao pretočiti i Homerove heksametre kao i zahtjevne klasicističke Racineove aleksandrince. Podsjetimo kako je — slično, ali u drugačijim okolnostima i uspjehom — i Marko Marulić, želeći puku približiti Dicta Catonis (»Stumačen’je Kata«) prevodio njihove dvostihovne gnome na hrvatski »u četiri dvostruko srokovana dvanaesterca, dajući im vlastiti pečat i nov ugođaj«. (Mirko Tomasović, u: Marko Marulić, Antologija, Zagreb, 2000, str. 150)

Koncilijantnošću i taktom u ophođenju, Martić je imao mnogo uspjeha u razgovorima s predstavnicima turske, a kasnije i austrijske vlasti, pa se može govoriti i o njegovoj diplomatskoj aktivnosti.

Svjedok zbivanja, a nerijetko i njihov pjesnik, fra Grga Martić po mnogo čemu jedna je od istaknutih pojava književnoga i političkoga života 19. stoljeća u Bosni i Hrvatskoj. Njime se dolično zatvara bogato poglavlje djelovanja franjevaca u hrvatskoj književnosti.

Literarno stvaranje bosansko-hercegovačkih franjevaca, kako je već isticano, integrativan je dio povijesnog procesa hrvatske književnosti. Ono nije ni zatvoreno ni isključeno iz svjetovnih tijekova kulture vlastita naroda. Istovremeno je lako prepoznatljiv dio književnosti šireg prostora na kojem stoljećima egzistiraju i druge kulture i narodi.

Ivo Frangeš

Proširen i redigiran tekst autorove knjige Geschichte der kroatischen Literatur (Böhlau Verlag, Köln-Weimar-Wien 1995), pripremljen za treće izdanje Povijesti.

 

 

Autor: Ivo Frangeš

Izvor: Vijenac, br. 167 – 27. srpnja 2000.