(Havarije ljubavi prema naciji)
Uspomeni na don Đuru Perušinu (mučki ubijenoga svećenika u Donjoj Lastvi)
Narod čini Čovjek! Čovjek čini Narod! Tek te dvije neizostavne komponente čine cjelokupnu Povijest! Povijest je svako čeljade, koje dolazi na svjetlo ovoga svijeta. Povijest je svaki uklesani spomenik, kruti dlanovi izmučenih ribara, izbrazdana lica od morskih vjetrova moreplovaca, žalosne suze majki pri ispraćajima ljubljenih sinova u bespuća ratova. Poglavito, nečijih ratova! Hrvati su od pamtivijeka upravo bili puki instrumentariji, voštane figure iz nekih dobro izrežiranih dvorskih predstava. Nekih imperija, carevina, kraljevstava… samo nečijih! Ono malo što je ostalo, i sada se polako razotuđuje. To nesumnjivo mogu biti neki prekrasni lapidariji crkava, ornamenti nekih ranosrednjovjekovih nadgrobnih spomenika, porculanske vaze s dalekih prekooceanskih plovidbi, srebrne zavjetne kubure… Sve to čini povijest. Ne samo puku historiografiju. Neke faksimile. Ne. Povijest je uvijek nešto više od toga. Nešto što neminovno, u svojim temeljnim zasadama imade, i vis vitalis. Povijest je život. Život jednoga naroda, napose jednoga pojedinca: Bokeljski je pomorac davno shvatio, da je zemlja bez tradicije zemlja bez vrijednosti, a narod bez tradicije narod bez budućnosti“[2]
U zaljevu hrvatskih svetaca, hrvatski sveci više ne žive! Žalosna je činjenica da će slavna bokeljska povijest ostati tek na sada već dobrano zahrđalim pomorskim sekstantima, suhoparnim fusnotama povjesničara, nekim blijedećim slovima zaboravljenih kamenih putokaza pomorskih bratovština. Povijest koju danas pojedini povjesničari promulgiraju, poprilično je oskudna i fragmentarna, te svakako ukazuje na manjkavost i nerijetko stubokom zatomljivanje hrvatskoga nacionalnog identiteta, te samim time svakako i čistoće jezika i neprijepornih civilizacijsko – kulturoloških zasada.
Nadalje, nesvakidašnja sakralna baština potiho pod nemilosrdnim udarcima zuba vremena, kojekakvih diplomatskih makinacija, neumitno odlazi u prašnjavu ropotarnicu povijesti – u smiraj nekih još neizvjesnijih vremena za hrvatski nacionalni korpus Boke kotorske.
Naime, zar je moguće otuđiti povijest? Zar je moguće da se djedovi počnu sramiti… Oni koji su nekoć bili preteče peraških zajmova u svojim bratovštinama, hrabro plovili kotorskim galijama, izgrađivali impresivna zdanja poput renesansnih zvonika kotorske katedrale sv. Tripuna… Izgleda da je istina da i sama povijest katkada znade biti Stid jednoga naroda, pojedinca. Nebrojeno puta (u bližoj il’ pak daljnjoj hrvatskoj povijesti) prestajale su se vijoriti trobojnice. To se Ime spominjalo mrmljajući, kao naše gore list. No, gdje su bokeljske gore? Gdje su ti mladi prvijenci, kolopleti… Zar nema više Onih koji će hrvatsku povijest u Boki kotorskoj: ljubiti, njegovati… naposljetku stvarati. Danas je hrvatskom nacionalnom korpusu (hrvatskome narodu), neizostavno je potrebna ona primarna biološka masa (generacije). Mi, naprosto venemo. Naše zvijezda Danice sve slabije svijetli. I, što se uopće imamo pitati… Zašto nema svjetlosti na našim tisućljetnim svjetionicima? Zašto se više hrvatske zastave ne vijore nad hrvatskom mornaricom? Zašto je malo onih intelektualaca koji zagovaraju ljubav prema vlastitoj naciji? Samim time biva posvema nejasno čemu osude onih koji se usude vjerovati svojoj vlasitoj naciji? Svojoj vlasitoj majci: Hrvatskoj? Zar se zbog tih nekoliko metalnih kovanica, tako olako može izdati svoja zemlja… prodati svoja kršćanska duša?
Možda je sazrelo krajnje vrijeme da se svi zajednički zapitamo: Hoće li Gospa od Škrpjela na svojim hridinama jednoga dana biti sam turistička atrakcija? Hoće li slavni Perast (kao povijesni Anđeo čuvar sa svojim verigama) i dalje svjeodočiti o nekad slavnoj bokeljskoj povijesti!? Naposljetku, kome će zvoniti Zmajevićev zvonik prčanjske crkve, kada se zaborave u hrvatskome zaljevu svetaca: Marin, Gracije, Leopold, Tripun, Ozana… kada posljednje bokeljske oči zamru… neće biti onih koji će plesati slavni bokeljski ples ponosne hrvatske bokeljske mornarice….
[1] „… čega da se sramim, bit ću ponosam što sam Hrvat… ja sam ponosan što sam Hrvat.“ Izvor preuzet s http://www.youtube.com/watch?v=0iKL_l7SpMI („Velečasni Zlatko Sudac“).
[2] http://hr.wikipedia.org/wiki/Boka_kotorska
U tišini neba
… večeri u kiši.
Plače li to nebo… nagriženo slutnjama…
rđavim… ljudskim slutnjama.
Umiru li to zvonari… kao mirisi oleandra
ispred crkve sv. Antuna… crvene kamelije u tišini
stolivskih bogomolja…
Zora bez djece. Kapelice u sjeni mrtvih…
Je li to Mjesec sam iznad mora… brodice bez ribara.
Ućutala sela… pijevci… procesije Maloj Gospi…
Je li vrijeme – da se mre…
Al’… kako da mrem,
kad u meni –
još sjećanja svetaca žive…
Molitva Majci
Zadahtale zore
nad
samostanskim barkama
sveta Benedikta.
Jednoć usnula Majka
u
azurnim plaštima
barokna slikara
samoći traveja
sveta Tripuna.
Madre dolores.
Ružo rumena.
Prosvijetli
srca
ljudi s mora.
Povedih ih
u
još
neka nova svitanja…
Na grobu mojih predaka
Ne čuju se koraci.
Ne plaču sirote majke.
Ne zvone kameni zvonici.
Nema ih…
Ni tustih koraka.
Ni milog plača.
Ni brončanih topota zvonara.
Sablazni zidovi crkvica.
Sivkaste rozete.
Napola potopljene drvene lađe.
Pragovi obrasli gustim bršljanom,
pozelenjele stepenice od samotnih jeseni…
k’o će već jednom doći…
Nabasati jutrom.
Provjetriti dahom mora
uske hodnike kotorskih samostana…
k’o će već jednom doći…
u svečanim zaljevskim rađanjima sunca,
i udahnuti plamen svijeće
na grobu mojih predaka…
Čija li su ovo svetišta…
Zatišja.
Odbljesci sunca
jutarnja mora.
Osamljene tvrđave
u izbrazdanoj duši kamena.
Drevni šarm opatije sv. Jurja.
Oronuli sjaj crkve
rasut u jeci
harne djece
zamrijelih
peraških ljubavi.
Čija li su ovo svetišta
tisuću godina
razmrvljena
u prah… ?
Pred sv. Srđem…
U šutnji gornjolastovskih počula
snujem:
bačene sjene zvonika
pritajenih povečerja.
Narandžaste odsjaje sunca.
Trenutke kad mimoze
u Boki
otvaraju oči…
Još tisuću devesto dvadeset pete
igrala su se ribareva djeca
na Đurđevu brdu
… a danas
pred svetim Srđem, Nikolom i Dimitrijem
stoji
tišina.
U osami sv. Vicenza
U nehaju jutra
stoljeća
prosuta…
Osama sv. Vicenza
razlomljena u nečujnim
časima svjetlosti.
Neogotički prozori
teško čitljiva slova na zidu
časnih gradskih otaca
Opustjela hodočašća
bose djece
udovica
kad
Jaganjac Božji
ostaje
Sam…
18. 7. 1926.
U svraćajima zore
prazni hram
bez
majke…
oca.
Pust
bez
korizmenih napjeva
radosna plača tek rođena
sina…
kćeri.
Sv. Domenika
izrasla u stijenju
Onih čije se
Ime
u sramu stoljeća
više
ne
spominje…
Sedefni san
Ostarjeli sjaj zvijezde Danice
bdije
na crkvici sv. Jakova.
Usahnula krstionica
bez
kapi blagoslovljene vode
zlaćahna osmjeha svjetlosti
u tihanim
odsućima
zore.
Gdje li su
te ruke
da dodirnu
samoćom obgrljeli križ
da uberu
rani maslinov cvat.
Gdje li su
da se zavjetuju Gospi
u dugim nesanicama izgladnjelih mornara
časima
dok stare vezilje sklapaju oči
i tonu u neki svoj
sedefni san.
1141.
U prozračju
apsida.
Razdanjuju se
otćutali
koloriti
cvjetna praha.
Reljefi.
Freske.
Gravure zvonika.
San Saba.
Besani monah.
Lanterna
razlistalih
stoljeća.
Bdi
u
modrilu purpura.
Na izvoru sv. Dujma
Umih
se
na izvoru
sveta Dujma.
Okadih
u
kamenu koritu
rosi svela smilja.
Dražen Zetić, Bdijenja u Boki