K’o da se sramimo biti Hrvat, k’o da se sramimo ljubiti svoj narod…[1]

0
Bokeljska mornarnica, fotografija Dražen Zetić, Donja Lastva, Boka kotorska, Crna Gora, 2015.
Bokeljska mornarnica, fotografija Dražen Zetić, Donja Lastva, Boka kotorska, Crna Gora, 2015.

(Havarije ljubavi prema naciji)

Uspomeni na don Đuru Perušinu (mučki ubijenoga svećenika u Donjoj Lastvi)

 

Narod čini Čovjek! Čovjek čini Narod! Tek te dvije neizostavne komponente čine cjelokupnu Povijest! Povijest je svako čeljade, koje dolazi na svjetlo ovoga svijeta. Povijest je svaki uklesani spomenik, kruti dlanovi izmučenih ribara, izbrazdana lica od morskih vjetrova moreplovaca, žalosne suze majki pri ispraćajima ljubljenih sinova u bespuća ratova. Poglavito, nečijih ratova! Hrvati su od pamtivijeka upravo bili puki instrumentariji, voštane figure iz nekih dobro izrežiranih dvorskih predstava. Nekih imperija, carevina, kraljevstava… samo nečijih! Ono malo što je ostalo, i sada se polako razotuđuje. To nesumnjivo mogu biti neki prekrasni lapidariji crkava, ornamenti nekih ranosrednjovjekovih nadgrobnih spomenika, porculanske vaze s dalekih prekooceanskih plovidbi, srebrne zavjetne kubure… Sve to čini povijest. Ne samo puku historiografiju. Neke faksimile. Ne. Povijest je uvijek nešto više od toga. Nešto što neminovno, u svojim temeljnim zasadama imade, i vis vitalis. Povijest je život. Život jednoga naroda, napose jednoga pojedinca: Bokeljski je pomorac davno shvatio, da je zemlja bez tradicije zemlja bez vrijednosti, a narod bez tradicije narod bez budućnosti[2]

Don Đuro Perušin, crtež olovkom, Mirjana Nikolić.
Don Đuro Perušin, crtež olovkom, Mirjana Nikolić.

U zaljevu hrvatskih svetaca, hrvatski sveci više ne žive! Žalosna je činjenica da će slavna bokeljska povijest ostati tek na sada već dobrano zahrđalim pomorskim sekstantima, suhoparnim fusnotama povjesničara, nekim blijedećim slovima zaboravljenih kamenih putokaza pomorskih bratovština. Povijest koju danas pojedini povjesničari promulgiraju, poprilično je oskudna i fragmentarna, te svakako ukazuje na manjkavost i nerijetko stubokom zatomljivanje hrvatskoga nacionalnog identiteta, te samim time svakako i čistoće jezika i neprijepornih civilizacijsko – kulturoloških zasada.

Nadalje, nesvakidašnja sakralna baština potiho pod nemilosrdnim udarcima zuba vremena, kojekakvih diplomatskih makinacija, neumitno odlazi u prašnjavu ropotarnicu povijesti – u smiraj nekih još neizvjesnijih vremena za hrvatski nacionalni korpus Boke kotorske.

Naime, zar je moguće otuđiti povijest? Zar je moguće da se djedovi počnu sramiti… Oni koji su nekoć bili preteče peraških zajmova u svojim bratovštinama, hrabro plovili kotorskim galijama, izgrađivali impresivna zdanja poput renesansnih zvonika kotorske katedrale sv. Tripuna… Izgleda da je istina da i sama povijest katkada znade biti Stid jednoga naroda, pojedinca. Nebrojeno puta (u bližoj il’ pak daljnjoj hrvatskoj povijesti) prestajale su se vijoriti trobojnice. To se Ime spominjalo mrmljajući, kao naše gore list. No, gdje su bokeljske gore? Gdje su ti mladi prvijenci, kolopleti… Zar nema više Onih koji će hrvatsku povijest u Boki kotorskoj: ljubiti, njegovati… naposljetku stvarati. Danas je hrvatskom nacionalnom korpusu (hrvatskome narodu), neizostavno je potrebna ona primarna biološka masa (generacije). Mi, naprosto venemo. Naše zvijezda Danice sve slabije svijetli. I, što se uopće imamo pitati… Zašto nema svjetlosti na našim tisućljetnim svjetionicima? Zašto se više hrvatske zastave ne vijore nad hrvatskom mornaricom? Zašto je malo onih intelektualaca koji zagovaraju ljubav prema vlastitoj naciji? Samim time biva posvema nejasno čemu osude onih koji se usude vjerovati svojoj vlasitoj naciji? Svojoj vlasitoj majci: Hrvatskoj? Zar se zbog tih nekoliko metalnih kovanica, tako olako može izdati svoja zemlja… prodati svoja kršćanska duša?

Možda je sazrelo krajnje vrijeme da se svi zajednički zapitamo: Hoće li Gospa od Škrpjela na svojim hridinama jednoga dana biti sam turistička atrakcija? Hoće li slavni Perast (kao povijesni Anđeo čuvar sa svojim verigama) i dalje svjeodočiti o nekad slavnoj bokeljskoj povijesti!? Naposljetku, kome će zvoniti Zmajevićev zvonik prčanjske crkve, kada se zaborave u hrvatskome zaljevu svetaca: Marin, Gracije, Leopold, Tripun, Ozana… kada posljednje bokeljske oči zamru… neće biti onih koji će plesati slavni bokeljski ples ponosne hrvatske bokeljske mornarice….

[1] „… čega da se sramim, bit ću ponosam što sam Hrvat… ja sam ponosan što sam Hrvat.“ Izvor preuzet s http://www.youtube.com/watch?v=0iKL_l7SpMI („Velečasni Zlatko Sudac“).

[2] http://hr.wikipedia.org/wiki/Boka_kotorska

 

 

U  tišini neba

 

… večeri u kiši.

Plače li to nebo… nagriženo slutnjama…

rđavim… ljudskim slutnjama.

Umiru li to zvonari… kao mirisi oleandra

ispred crkve sv. Antuna… crvene kamelije u tišini

stolivskih bogomolja…

Zora bez djece. Kapelice u sjeni mrtvih…

Je li to Mjesec sam iznad mora… brodice bez ribara.

Ućutala sela… pijevci… procesije Maloj Gospi…

Je li vrijeme – da se mre…

Al’… kako da mrem,

kad u meni –

još sjećanja svetaca žive…

Molitva Majci

Zadahtale zore

nad

samostanskim barkama

sveta Benedikta.

Jednoć usnula Majka

u

azurnim plaštima

 barokna slikara

samoći traveja

sveta Tripuna.

Madre dolores.

Ružo rumena.

Prosvijetli

srca

ljudi s mora.

Povedih ih

u

još

neka nova svitanja…

Na  grobu  mojih  predaka

 

Ne čuju se koraci.

Ne plaču sirote majke.

Ne zvone kameni zvonici.

Nema ih…

Ni tustih koraka.

Ni milog plača.

Ni brončanih topota zvonara.

Sablazni zidovi crkvica.

Sivkaste rozete.

Napola potopljene drvene lađe.

Pragovi obrasli gustim bršljanom,

pozelenjele stepenice od samotnih jeseni…

k’o će već jednom doći…

Nabasati jutrom.

Provjetriti dahom mora

uske hodnike kotorskih samostana…

k’o će već jednom doći…

u svečanim zaljevskim rađanjima sunca,

i udahnuti plamen svijeće

na grobu mojih predaka…

 

Čija li su ovo svetišta…

 

Zatišja.

Odbljesci sunca

jutarnja mora.

Osamljene tvrđave

 u izbrazdanoj duši kamena.

Drevni šarm opatije sv. Jurja.

Oronuli sjaj crkve

rasut u jeci

harne djece

zamrijelih

peraških ljubavi.

Čija li su ovo svetišta

tisuću godina

razmrvljena

u prah… ?

Pred sv. Srđem…

U šutnji gornjolastovskih počula

snujem:

bačene sjene zvonika

pritajenih povečerja.

Narandžaste odsjaje sunca.

Trenutke kad mimoze

u Boki

     otvaraju oči…

Još tisuću devesto dvadeset pete

igrala su se ribareva djeca

na Đurđevu brdu

… a danas

pred svetim  Srđem, Nikolom i Dimitrijem

stoji

tišina.

U osami sv. Vicenza

U nehaju jutra

stoljeća

prosuta…

Osama sv. Vicenza

razlomljena u nečujnim

časima svjetlosti.

Neogotički prozori

teško čitljiva slova na zidu

časnih gradskih otaca

Opustjela hodočašća

  bose djece

udovica

kad

Jaganjac Božji

ostaje

Sam

 18. 7. 1926.

 

U svraćajima zore

prazni hram

bez

majke…

oca.

Pust

bez

korizmenih napjeva

radosna plača tek rođena

sina…

kćeri.

Sv. Domenika

izrasla u stijenju

Onih čije se

Ime

u sramu stoljeća

više

ne

spominje…

 

 

Sedefni san

 

Ostarjeli sjaj zvijezde Danice

bdije

na crkvici sv. Jakova.

Usahnula krstionica

bez

kapi blagoslovljene vode

zlaćahna osmjeha svjetlosti

u tihanim

odsućima

zore.

Gdje li su

te ruke

da dodirnu

samoćom obgrljeli križ

da uberu

rani maslinov cvat.

Gdje li su

da se zavjetuju Gospi

u dugim nesanicama izgladnjelih mornara

časima

dok stare vezilje sklapaju oči

i tonu u neki svoj

sedefni san.

1141.

U prozračju

 apsida.

Razdanjuju se

otćutali

 koloriti

cvjetna praha.

Reljefi.

Freske.

Gravure zvonika.

San Saba.

Besani monah.

Lanterna

razlistalih

stoljeća.

Bdi

u

 modrilu purpura.

 

 

Na izvoru sv. Dujma

 

Umih

se

na izvoru

sveta Dujma.

Okadih

u

kamenu koritu

rosi svela smilja.

 

Dražen Zetić, Bdijenja u Boki

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.