(Havarije ljubavi prema naciji)
Uspomeni na don Đuru Perušinu (mučki ubijenoga svećenika u Donjoj Lastvi)
Narod čini Čovjek! Čovjek čini Narod! Tek te dvije neizostavne komponente čine cjelokupnu Povijest! Povijest je svako čeljade, koje dolazi na svjetlo ovoga svijeta. Povijest je svaki uklesani spomenik, kruti dlanovi izmučenih ribara, izbrazdana lica od morskih vjetrova moreplovaca, žalosne suze majki pri ispraćajima ljubljenih sinova u bespuća ratova. Poglavito, nečijih ratova! Hrvati su od pamtivijeka upravo bili puki instrumentariji, voštane figure iz nekih dobro izrežiranih dvorskih predstava. Nekih imperija, carevina, kraljevstava… samo nečijih! Ono malo što je ostalo, i sada se polako razotuđuje. To nesumnjivo mogu biti neki prekrasni lapidariji crkava, ornamenti nekih ranosrednjovjekovih nadgrobnih spomenika, porculanske vaze s dalekih prekooceanskih plovidbi, srebrne zavjetne kubure… Sve to čini povijest. Ne samo puku historiografiju. Neke faksimile. Ne. Povijest je uvijek nešto više od toga. Nešto što neminovno, u svojim temeljnim zasadama imade, i vis vitalis. Povijest je život. Život jednoga naroda, napose jednoga pojedinca: Bokeljski je pomorac davno shvatio, da je zemlja bez tradicije zemlja bez vrijednosti, a narod bez tradicije narod bez budućnosti“[2]
U zaljevu hrvatskih svetaca, hrvatski sveci više ne žive! Žalosna je činjenica da će slavna bokeljska povijest ostati tek na sada već dobrano zahrđalim pomorskim sekstantima, suhoparnim fusnotama povjesničara, nekim blijedećim slovima zaboravljenih kamenih putokaza pomorskih bratovština. Povijest koju danas pojedini povjesničari promulgiraju, poprilično je oskudna i fragmentarna, te svakako ukazuje na manjkavost i nerijetko stubokom zatomljivanje hrvatskoga nacionalnog identiteta, te samim time svakako i čistoće jezika i neprijepornih civilizacijsko – kulturoloških zasada.
Nadalje, nesvakidašnja sakralna baština potiho pod nemilosrdnim udarcima zuba vremena, kojekakvih diplomatskih makinacija, neumitno odlazi u prašnjavu ropotarnicu povijesti – u smiraj nekih još neizvjesnijih vremena za hrvatski nacionalni korpus Boke kotorske.
Naime, zar je moguće otuđiti povijest? Zar je moguće da se djedovi počnu sramiti… Oni koji su nekoć bili preteče peraških zajmova u svojim bratovštinama, hrabro plovili kotorskim galijama, izgrađivali impresivna zdanja poput renesansnih zvonika kotorske katedrale sv. Tripuna… Izgleda da je istina da i sama povijest katkada znade biti Stid jednoga naroda, pojedinca. Nebrojeno puta (u bližoj il’ pak daljnjoj hrvatskoj povijesti) prestajale su se vijoriti trobojnice. To se Ime spominjalo mrmljajući, kao naše gore list. No, gdje su bokeljske gore? Gdje su ti mladi prvijenci, kolopleti… Zar nema više Onih koji će hrvatsku povijest u Boki kotorskoj: ljubiti, njegovati… naposljetku stvarati. Danas je hrvatskom nacionalnom korpusu (hrvatskome narodu), neizostavno je potrebna ona primarna biološka masa (generacije). Mi, naprosto venemo. Naše zvijezda Danice sve slabije svijetli. I, što se uopće imamo pitati… Zašto nema svjetlosti na našim tisućljetnim svjetionicima? Zašto se više hrvatske zastave ne vijore nad hrvatskom mornaricom? Zašto je malo onih intelektualaca koji zagovaraju ljubav prema vlastitoj naciji? Samim time biva posvema nejasno čemu osude onih koji se usude vjerovati svojoj vlasitoj naciji? Svojoj vlasitoj majci: Hrvatskoj? Zar se zbog tih nekoliko metalnih kovanica, tako olako može izdati svoja zemlja… prodati svoja kršćanska duša?
Možda je sazrelo krajnje vrijeme da se svi zajednički zapitamo: Hoće li Gospa od Škrpjela na svojim hridinama jednoga dana biti sam turistička atrakcija? Hoće li slavni Perast (kao povijesni Anđeo čuvar sa svojim verigama) i dalje svjeodočiti o nekad slavnoj bokeljskoj povijesti!? Naposljetku, kome će zvoniti Zmajevićev zvonik prčanjske crkve, kada se zaborave u hrvatskome zaljevu svetaca: Marin, Gracije, Leopold, Tripun, Ozana… kada posljednje bokeljske oči zamru… neće biti onih koji će plesati slavni bokeljski ples ponosne hrvatske bokeljske mornarice….
[1] „… čega da se sramim, bit ću ponosam što sam Hrvat… ja sam ponosan što sam Hrvat.“ Izvor preuzet s http://www.youtube.com/watch?v=0iKL_l7SpMI („Velečasni Zlatko Sudac“).
[2] http://hr.wikipedia.org/wiki/Boka_kotorska