Ubili smo prometeja

0
Okovani Prometej.
Okovani Prometej.

Predstavljam vam zbirku poezije pjesnika Marka Pisarevića. Nastavljam tako niz predstavljanja s pozivom da pošaljete svoje poetske uratke. Objavit ću one koji se uklapaju u misiju stranice. Iako ovih devetnaest pjesama obiluje mnogim originalnim slikama i misaonim formama, po subjektivnoj procjeni izdvajam pjesmu posvećenu majci. Odabran naslov nije pjesnikov nego urednički.

MAJCI

ona noću ima kosu
od užarenog plamena srca
njen osmijeh
je moj gluhi vozač
kroz mrak.
ja sam taj prvi grozd
njene nevinosti
odsječen mačem ljubavi
bolnom točkom
koja nas veže
i u vječnosti

&

Veliki svećeniče
recite Isusu, sat anatomije je gotov
počistili smo dvoranu
i oprali stolove
na kojima su ležali osuđenici,
udove smo zamotali u najlonske vrećice
i spalili
skupa s kosom.
Lorena je iznijela bijele haljine
i pomela pod,
ostao sam na kratko
sam u dvorani
zajedno s njom,
recite Isusu
Veliki svećeniče
nas dvoje se ostavljamo ovoga
na nekoliko mjeseci
ona je tako htjela
ja ne znam
zašto i Vi šutite o tome,
nisu li tražile previše
te ruke
koje ste nekada ljubili
tako živo
srce vam je moglo prestati kucati
ovako lupa kao kamen o kamen
između dva otkucaja
Veliki svećeniče
grijeh je ne reći Isusu
ali ja plačem zbog vas
Vašeg crnila ispod oka
podočnjak debeo kao
blatnjavi tabani hodočasnika
i Vi plačete zbog mene
slobodno priznajte
prisluškivao sam Vas.
Lorena je sretna
ona ne zna
tako je bolje
sutra odlazimo
svećeniče
hoćete li otključati vrata
moji su ključevi kod nje
zbogom
i ne zaboravite reći Isusu.

&

Transcendencijo!, oslovljavam Te
imenom filozofa,
silenzio što nas razdvaja
učini podnošljivim
za tonove
ovog svijeta.

&

ti i ne moraš
biti vjetar
a lišće će kovitlati
oko tebe,
ne moraš niti trepnuti
a vrijeme će donijeti predvečerje
i s njim
mrakom će
umiriti sve ostalo

POČETAK

Od svih stvari
kojima si me stvorio
meni najbliže jest more.

I od svih odlazaka
poslije večernje mise
najdublji će biti onaj u more.

SOLSTICIJ

vjetar zastaje
u svom jesenjem naletu
a zrake sunca se prelamaju
preko balkonskih pločica,
solsticij nas ostavlja
prevarene obmanom
čekati.

EX PONTO

u izgonu
na obalama crnog mora
ispijen
jutarnjim kavama prije posla
moje se oči okreću
nekoj inicijalnoj
točki migracije.

&

suptilne su i tanke
granice
što nas vežu
opijaju,
noću što nas
zagrljene u samoću
na križ pribijaju

MAJCI

ona noću ima kosu
od užarenog plamena srca
njen osmijeh
je moj gluhi vozač
kroz mrak.
ja sam taj prvi grozd
njene nevinosti
odsječen mačem ljubavi
bolnom točkom
koja nas veže
i u vječnosti

OGRTAČ

tražim tragove Isusa
u opušcima cigareta
on kaže
ogrtačem kojim si me pokrio
sam ugasio vatru u sebi
jednom kad si otišao

postaje hladno
i neizdrživo
oko mene

&

kakva je
ovo tišina,
o bože
jačina
udarca
nečujno
slama
svaki
zvuk
riječi,
o-
sta-
je
još
sa-
mo
dah.

&

napokon,
ubili smo prometeja,
zadavivši lučonošu
objesili smo ga na trgu
za primjer drugima.

još se samo noge njišu
prkoseći statičnosti simbola
pomoću vjetra,

na uskom prolazu poneko rame
se očeše o žrtvina stopala
ali u osnovi
ništa se ne događa
i nitko se ne uzrujava
previše oko toga.

&
vi činite od sebe i drugih bogove
ali ono pravo
istinsko društvo s olimpa
vam neće biti naklonjeno

njihov support će vam biti
uskraćen u molitvi
a uvjerenja izvrgnuta ruglu
na gradskoj tržnici

vaša tijela će biti balzamirana
a duše u nedoumici između dvaju svjetova

neka ruka će vas primiti za raščupane kose
i osjetivši dlan božanstva
proklinjat ćete sanjanu nježnost
proljetnog vjetra

do smijeha vam neće biti
jer on je đavolji dar

između ostalog
glad je uvijek trajnija
od sitosti

njezina dinamika je perfidnija

ali do tada
budite mirni
i spokojni.

OBITELJSKA

oznojeni i umorni
nakon radnog dana
sjedimo nas dvojica
svaki sa svojim vilama
preko ramena
gledamo u daljinu
s izbočinom
od plašta sijena;
on kaže pokupili smo sve, prije kiše
ja odgovaram da, gotovo je.
znaš, on nastavlja,
mater je vjerojatno već skuhala večeru
mogli smo zapaliti još po jednu
i krenuti nazad.
može, uzvraćam

&

mladi francuz je
vjerojatno došao početkom IXX stoljeća
kao učeni geodet napoleonova časničkog odreda
u hrvatsku tišinu.
jedini učeni ljudi
koji su tada bili u stanju razgovarati s mladićem bijahu župnik
i seoski učitelj
tako da je mladić većinu vremena u tišini proveo sam
ili družeći se sa šamačkim turcima.
nakon što je shvatio vrijednost
izrazito plodne poljoprivredne zemlje
i močvarnosti okolice
uvidio je čemu i s kojom svrhom
tako mlad biva poslan u
bosansku katoličku provinciju.
započevši radove reguliranja močvare
te iskorištavanja njenog potencijala
za navodnjavanje
francuz je na radovima na žandragu zaposlio većinu seoskih muškaraca
i obavio izuzetno vrijedan posao koji će čuvati
narednih 200 godina tišinu od prirodnih nepogoda
i ustajalog smrada močvare
te kreketanja žaba.
na večerama kod župnika se dobro snašao
iako mu župnikove priče nisu uvijek bile jasne
uviđao je vrijednost ikakva
prosječnog razgovora
te mu se posebice urezao u sjećanje
posjet župnika svetom petru;
naime župnik je zbog svog
predanog rada očuvanja riječi božje
kao nagradu za zasluge
dobio poziv svetog petra jednog popodneva
na ručak,
kako svetac nije želio ostati
bez tako jednog revnog
zemaljskog poslanika
pružio je župniku konop s neba
pomoću kojeg bi se ovaj popeo
i što je još važnije kasnije vratio
svojim svjetovnim, župničkim poslovima.
pri završetku ručka
nesretni župnik impresioniran kraljevskom gozbom
odlučio se onako prežderan kakav je bio
spustiti nazad, međutim
negdje pri silasku zbog težine
konop nije izdržao, nego je župnika
silinom slobodnog pada strovalio u neki seoski bunar
iz kojeg su istog
kasnije lutalice cigani izvukli
te im je župnik i dan danas
na tome vječno zahvalan.

na takve priče
bi se mladi francuz veselo nasmijao
te pozdravio župnika i
otputio se u svoj konak
u ruci držeći crni kožni bič
gledajući
u nebo nad hrvatskom tišinom
dok je sunce
opet iznova zalazilo iza šume
nekako, kao da ostavlja trag svjetla
nalik onom konopu
zbog kojeg se župnik tako nesretno
uvalio u nevolje.

&
nećeš govoriti
šutjet ćeš
jer šutnja je zalog vječnog
u nama

drugačije ipak stoji s vremenom

naslonit ćeš svoje ruke
na oltar nepromišljenih odluka
i obasjan
korozivnim djelovanjem sunca
proklinjat ćeš pjege

metal će biti tvoj udes
sjeme oštrica

bodljikavom žicom okrunjen
nećeš nalikovati na spasitelja
nego na
13. apostola.

&
samostalnost se plaća usamljenošću
izravnom pogodbom
nebesa
i zemlje

dotična ma’am
je fortunina sluškinja.

&
noć je bila premazana
vodootpornom smjesom bitumena
a mjesec nalik loncu
za iskuhavanje bijelog veša
kada je t.s.eliot
potaknut nesanicom
otvorio prozor svoje spavaće sobe
i tiho u sjenu krošnje proljetnog stabla
šapnuo:
ludilo je jedino utočište zdravog razuma.

MOJE DIJETE I JA

uzimam ga na prsa i uviđam
da sam ja taj
između nas dvojice
koji je gorila

da sam ja taj
između nas dvojice
koji je fosilno pričepljen
trenutkom bivanja
ovdje i sada

i da je sutra srijeda
i da je Publius Cornelius Scipio Africanus Major
kao sin patricijskog podrijetla
i sam rođen putem carskog reza.

&

zagledat ćemo se
u savršeni krug formalizma
u kuglu,
a mrak će padati
dugo
sunce će zalaziti
nepovratno,
po prvi put
oslonit ćemo se
na svoja unutarnja čula,
mjesec će biti pun
a naši nagoni
će gubiti snagu

Foto: By Thomas Cole – Nepoznat, Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=183065

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.