U opsežnu književnom opusu pjesnika, prozaista, esejista i prevoditelja Božidara Brezinščaka Bagole (1947) proznoj dionici pripada prednost, barem kad je riječ o broju knjiga (petnaestak) i njihovoj vrsnoj i žanrovskoj razvedenosti. Bagola je objavio tri zbirke kraće proze: Razdruživanje (1992), Od Taborskog do Olova (2005) i Em smo Horvati (2008); više knjiga esejističke, dnevničke, memoarske, putopisne i lirske proze, od kojih i dvije na slovenskom jeziku. Tiskano mu je i šest romana: Traganje za samim sobom (1980), S one strane Dunava (2002), Nadgrobna svjetlost (2006), U sjeni ljepote (2014), Dobrodošla košava (2016) te, najnoviji, Hitac u potiljak.
Pažljivijem čitatelju zacijelo neće promaknuti zanimljiva činjenica – da među posljednja četiri Bagolina romana čak tri pripadaju istom, biografskom žanru. Biografije su, po definiciji, posebna vrsta književnosti, koja govori o znamenitim pojedincima iz različitih područja javnog života – umjetničkog, znanstvenog, društvenog, političkog, zabavljačkog.
Za pisce je važno da se drže činjenica, da poznato logično dopunjavaju izmaštanim, a sve pak to, u skladu sa svojim osjećajem lika i teme, ostvaruju u rasponu koji seže od nastojanja da se što je moguće više približe povijesnoj istini pa do želje da postignu i snažan umjetnički dojam. Pritom, naravno, svojim svjetonazorom, koji se u takvim tekstovima kadšto može osjetiti, ne smiju ni u kojem pogledu narušiti integritet lika/osobe o kojoj pripovijedaju.
Eksplicitne signale o klasifikaciji svojih triju romana slao je sam autor već u njihovim podnaslovima. Tako prvi u nizu, roman Nadgrobna svjetlost, nosi podnaslov „romansirana biografija mučki ubijenog svećenika Antuna Grahovara u Sisku 9. studenoga 1990“; U sjeni ljepote „romansirana [je] biografija Viktora Kovačića, hrvatskog arhitekta“; a romanu Hitac u potiljak, o kojem će ovdje biti više govora, podnaslov je „Život, djelovanje i tragična smrt prof. dr. Ljudevita Juraka, osnivača humane i animalne patologije u Hrvatskoj“.
Znamenitim ljudima kojima se Bagola bavi u svojim biografskim romanima – prvi od njih, svećenik, žrtva je mržnje, drugi je sjajan arhitekt, „otac moderne hrvatske arhitekture“, a treći vrhunski znanstvenik, patoanatom i forenzičar, sveučilišni profesor – zajedničko je to što potječu iz autorova zagorskoga zavičaja (iz sélā u općini Hum na Sutli).
Priču o životu, djelovanju i tragičnoj smrti Ljudevita Juraka (Zalug kraj Huma na Sutli, 1881–Zagreb, 1945) Bagola vodi uglavnom kronološki, počevši od opisa njegova djetinjstva u rodnom selu i pohađanja pučke škole u Rogaškoj Slatini, a potom u hrvatskom selu Prišlinu, preko gimnazijskog školovanja u Zagrebu i studija medicine u Innsbrucku, gdje se upoznao s budućom suprugom Helenom. U tom je gradu započeo i znanstveni rad, koji je nastavio u Zagrebu nakon preseljenja 1914, usporedo gradeći sveučilišnu karijeru.
Postaje prvi redoviti profesor i predstojnik katedre za patološku anatomiju na Veterinarskoj visokoj školi (od 1924. Veterinarski fakultet), na Medicinskom fakultetu predavač je sudske medicine, prosektor je u gradskim javnim zdravstvenim zavodima i bolnicama, a znanstvene radove objavljuje u domaćim i stranim časopisima.
Da bi čitateljima približio ponešto od znanstvenih interesa profesora Juraka, Bagola u knjizi citira zanimljive dijelove njegovih rasprava i članaka; a da bi ilustrirao Jurakovu znanstvenu preciznost u istraživanjima, temeljito proučavanje dostupne literature za svako novo istraživanje i njegov trud da mu tekstovi budu razumljivi i stilski dotjerani, pisac poseže za cjelokupnim Jurakovim referatom (koji u romanu zauzima 25 stranica) Intravenozna injekcija kinina kao predmet sudbenog postupka održanim na skupštini Zbora liječnika 1928, s golemim odjekom.
Na završnim stranicama romana opisuje se ono što se u podnaslovu najavljuje kao „tragična smrt prof. dr. Ljudevita Juraka“. Kao priznat stručnjak, dr. Jurak je 1943. bio član međunarodnog povjerenstva Crvenoga križa koje je, djelujući nepristrano i služeći se znanstvenim metodama, zaključilo da su uzrok smrti žrtava u masovnim grobnicama u ukrajinskom gradu Vinici pucnji iz pištolja u zatiljak i da su zločin počinili sovjetski vojnici. O tome je slučaju iste godine, držeći se načela o znanstvenoj istini, dr. Jurak izvijestio u novinama, a upravo je to bio povod njegova uhićenja u srpnju 1945.
Pod prijetnjom smrću traženo je od njega da potpiše izjavu kojom javno obznanjuje da je svoj potpis u Vinici dao pod pritiskom njemačkoga okupatora, ali je on ostao dosljedan i čvrst u uvjerenju koje je gradio cijeli svoj život – da znanstveno utvrđenoj istini nema alternative. Znao je da time potpisuje svoju smrtnu kaznu. U tom smislu sudbina prof. dr. Ljudevita Juraka doista iskazuje potencijal grčke tragedije – ima svoga tragičkog junaka, tragičku krivnju (sukob s moćnom vlasti zbog moralnih načela) i tragičan završetak (nasilnu smrt).
Uvrštena recenzija znanstvenika i književnika Željka Grabarevića (Dragocjena knjiga o dragocjenom čovjeku) i prilog Jurakova praunuka Hrvoja Peršića (Točno i precizno literarno djelo) informativnošću i zanimljivim zapažanjima donose nadu u povratak dostojanstva imenu i djelu velikoga znanstvenika i čovjeka koji nije bio spreman prodati ideale.
Autor: Strahimir Primorac
Izvor: Vijenac, 697 – 19. studenoga 2020.