Kolovođo diko naša (pjesme i plesovi Hrvata iz Boke kotorske)

Kad je riječ o Boki, uvijek treba govoriti s ljubavlju. Jedino s ljubavlju, i nikako drugačije. Svaka riječ, misao, osjećaj, nagovještaj, nakana, koja u sebi ne sadrži čistu iskonsku ljubav ne treba se ni izreći kada je riječ o Zaljevu svetaca. Stoga, po onom pavlovskom čuvenom Hvalospjevu ljubavi: „Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.“ Težnja ka nepatvorenoj Istini jedini je put koji može doprinijeti ostvarivanju ljudskijih međuljudskih odnosa, suživota i poštovanja. Svaki čin koji vodi suprotno od tih univerzalnih načela u samom početku neminovno je sam po sebi već osuđen na krajnje ništavilo i bezličnu smrt bez trunke svjetlosti. Ovaj komadić neba na sredini mora ne treba ništa drugo doli još jedna sveca, blaženika il’ mučenika. Boka jedino s Gospom ima šansu da se ponovo rodi i preobrazi u tihi plamen nade sviju onih koji su na tim prostorima nekoć živjeli, koji sada žive i koji će sutra živjeti. Sam evanđeoski princip: Istina će vas spasiti!, ovdje, u ovome samozatajnom kutku svemira daleko ima veću i daleskoženiju vrijednost, značenje i poruku. Svaki narodnosni etos naprosto sa svim svojim posebnostima čini sakralni prostor posvećenim. Stoga je bitno na jedan obazriv način uvažavati prijašnje civilizacijske međe i kulturološke sastavnice svakog pojedinog naroda. Uzajamno u iskrenom svjetlu znanstvenih i inih drugih interpretacija predstaviti sve iole nezaobilazne obole svake kulturološke pojave i fenomena koji su nesumnjivo u svojima prožimanjima, doticaju, rađanjima, i umiranjima ne samo utisnule pečate svojih epoha i obilježja, nego itekako i dandanas bdiju kao Mjesec iznad planinskih goletni Vrmca i Orjena, kao budni i neprikosnoveni svjedoci prohujalih vremena.

Dražen Zetić, Epistola o Boki

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=4REiQ4ZNuBM